Prigrliti vlastiti križ

U središtu svega je poziv: prigrliti vlastiti križ. Križ je pečat tvoje sudbine, tvoj rukopis, potvrda ljubavi. Zrenje i rast, spoznaja i pročišćenje. Tko god se pouzdaje u čovjeka kao spasitelja a ne u Boga, na krivom je putu. Čovjek ne spašava, čovjek ne otkupljuje, samo Bog to može i čini. Bogočovjek. Onaj koji u sebi spaja našu zemaljsku i nebesku sudbinu i otvara nam vrata vječnosti. Da Isus nije Otkupitelj, kako bi čovječanstvo izišlo iz limba? Nad ponorom propasti svijeta koji gubi vlastito središte, tko nas može spasiti? Čovjek? Ma koliko bio moćan, mudar i velik, svet i dobar, nijedan čovjek nema tu moć ni snagu.
Svijet je danas u kaosu vlastite disperzirane percepcije. Izgubio je središte. Vrednote nisu samo relativizirane, one su potrošene, izgubljene, isušene kao prazni pojmovi, bez krvi, bez kisika, bez života. Nemaju puninu, nemaju snagu da pokreću umorne i rezignirane ljude. To je najveća opasnost za suvremenoga čovjeka. Ako u svojem zamoru ne pronađe iznova božansku iskru, čovjek će se prepustiti življenju sofisticiranog beznađa, racionalizirat će svoj očaj do te mjere da će vlastiti nihilizam slaviti kao majku svih vrednota. Prezir će se ustoličiti kao okrutni vladar. Prezir prema životu, nedužnosti, sreći, vedrini, istini i vječnosti. Zato se mi kršćani jedino po križu identificiramo i legitimiramo. Po križu koji krvari i svijetli, koji rasvjetljuje put i rastvara nebesa.

Zoran Vukman