Domovina Urednistvo
“Sami će kršćani morati s većom ozbiljnošću shvatiti ostvarenje svoga kršćanstva u punini života. Morat će braniti svoju vjeru osobnim stavom, svojim životom, svojom vjernošću Kristu i njegovim načelima, suprotstavljajući ljubav mržnji ovoga svijeta…” Ruski filozof Nikolaj Berdjajev u svojoj raspravi “O vrijednosti kršćanstva i nevrijednosti kršćana” još 1928. godine piše: “Ljudi našeg vremena koji su se udaljili od kršćanstva rado tvrde da bi kršćanska Crkva trebala biti sastavljena od savršenih ljudi, od svetaca. Ujedno okrivljuju Crkvu što se u njezinim redovima nalaze toliki grešnici, tolike nesavršene duše, toliki lažni kršćani. To je uostalom redovit prigovor protiv kršćanstva. No takvima nije poznata sama narav Crkve i oni zaboravljaju na njezino bitno poslanje.
Crkva prije svega postoji zbog grešnika, radi nesavršenih i izgubljenih među ljudima. Prije devet desetljeća taj veliki mislilac proročki poručuje čovjeku našeg vremena: “Kršćanstvo ulazi u sasvim novi oblik djelovanja: sada je sve manje moguće samo izvanjski proživljavati svoju vjeru, i ograničiti je samo na obredne pobožnosti. Sami će kršćani morati s većom ozbiljnošću shvatiti ostvarenje svoga kršćanstva u punini života. Morat će braniti svoju vjeru osobnim stavom, svojim životom, svojom vjernošću Kristu i njegovim načelima, suprotstavljajući ljubav mržnji ovoga svijeta….Došlo je vrijeme u kojemu će kršćanstvo opet biti progonjeno, u kojem će se od kršćanina zahtijevati mnogo veći heroizam, veća gorljivost za zadovoljštinom, veća potpunost i samosvijest, veće poznavanje svoje vjere….Kršćanstvo nas pozivlje da se borimo iznutra prema van, a ne obrnuto, jer nikakav put započet izvana ne može dovesti do savršenog života, bio taj individualni, pojedinačni ili društveni. Zato nam je potreban duhovni i nutarnji preporod, preporod koji proizlazi iz slobode i milosti…Kršćanski svijet proživljava krizu, koja potresa njegovim temeljima. Zato više ne može postojati sasvim izvanjsko kršćanstvo, hinjeno i lažno, retorično kršćanstvo. Prošlo je njegovo vrijeme.”
Kršćani našeg doba na poseban način osjećaju tu napetost između lažnog i iskrenog kršćanstva o kojoj je govorio Berdjajev. Svakomu kršćaninu koji žeđa za istinom postalo je jasno da ovako dalje više ne ide, da se radi o podvojenosti koja iscrpljuje duh i snagu kršćanstva. Sve smo osjetljiviji na pitanje vjerodostojnosti. Promjene su neizbježne, lomovi nakon kojih dolazi vrijeme pročišćenja. Uronjeni smo u svijet opsjednut vanjštinom, u svijet izvanjskosti. Usred takvog ambijenta čovjek koji teži duhovnom iskustvu, okreće se interiorizaciji, pounutrašnjenju vlastitog iskustva, nastoji zagrabiti u dubine svoga bića, a taj put mu otvara jedino trijezna vjera i bistar um. Sve drugo su prolazne nesklapnosti i senzacije. Ako osluhnemo i pogledamo oko sebe u ove ljetne dane, čujemo odjeke poganskih “bubnjeva”, tumba-tumba ili tam-tam ritam je sve glasniji oko nas.
Kršćani su u takvom procjepu sve malodušniji. Obeshrabreni su i čini im se nemogućim boriti se protiv globalnog tsunamija profanosti. Kriza kršćanskog svijeta o kojoj je 1928. pisao Berdjajev do naših dana imala je već nekoliko razdoblja sunovraćenja i potpunih katastrofa, nakon kojih smo ostali zatočeni u eri racionaliziranog nihilizma, u kojemu je totem svijeta postalo tržište, a potrošači, konzumenti njegovi vjernici. Ne samo da se još ništa na bolje nije promijenilo nego nam se čini kao da je u vremenima vjerskih sloboda vjera posve obljutavila, a duhovni se pastiri izgubili u kakofoniji svijeta! No zaboravljamo da se radi ponajprije o tomu da kršćani napokon private svoje pravi poziv, da se odazovu Duhu i poslanju koje imaju u svijetu, da ne vegetiraju na društvenim marginama deprimirani jer su diskvalificirani iz carevih arena. Kršćani trebaju zauzeti svoj prostor djelovanja, onaj koji im nitko ne može oduzeti, prostor odvažnog naviještanja Istine. “Stoga će kršćanski preporod biti prije svega odaziv Kristu i njegovoj istini, slobodnoj od svakog ljudskog iskrivljavanja i nadodavanja.”, kaže N. Berdjajev.
