Napisao: Zoran Vukman
U Hrvatskoj se oduvijek moglo dobro živjeti od politike, ali može li se živjeti bez politike ili onkraj politike? Ne mislim pritom na apolitičan stav nego na odsuće fatalističnog pogleda na dnevnu politiku i stanovitu ovisnost o politici. Čini se da je mnogim Hrvatima politika postala izraz kolektivne kompulzivne neuroze. Ne mora čovjek biti apolitičan, u smislu da je politički ravnodušan i da nema svog stava. Život, uvjetno rečeno, bez politike je kada „zoon politikon“ (čovjek kao „društvena životinja“, kako je govorio Aristotel) odluči živjeti tako da mu neće svaki pokret i sve što čini, govori i misli biti inficirano politikom. Čovjek je društveno, socijalno biće, ali i duhovno. Njegova sudbina ne smije biti jednoznačna niti predodređena zarobljenošću jednim aspektom stvarnosti. Čovjek je po naravi nemiran, dinamičan, istraživač, stvorenje koje traga za novim svjetovima i odgovorima. Zato mi se čini nekako oskudnim da smo mi u Hrvatskoj zarobljeni političkim fatalizmom i uvjerenjem da se ništa ne može promijeniti ako nisi u nekoj stranci ili u političkom životu.
Politika kao sveprisutna sila postaje moć koja sve banalizira i podređuje sebi. To nam se događa već godinama. Stariji od četrdeset ili pedeset godina sjetit će se one stare floskule kojom su neki bivši članovi Saveza komunista objašnjavali svoje članstvo u Kompartiji: htjeli smo mijenjati stvari iznutra. Vladalo je uvjerenje da se izvan Partije ne može ništa napraviti. Tako je i bilo u nedemokratskom sustavu. Nepartijci su teže uspijevali u poslu i napredovanju, partijci su bili podobni, imali su prednost. Takva svijest se prenijela i u višestranački sustav: da se izvan stranke i stranaka, izvan politike i političke mreže, neću reći sustava, ne može ništa bitno učiniti, a pogotovo ne za osobne probitke.
Ljudi koji su ušli u politiku iz ideala odavno su je napustili. Idealisti s početka stvaranja hrvatske države danas su zaboravljeni i razočarani pojedinci. Njihova mjesta zauzeli su stranački profesionalci i partijski aparatčici svih boja i uvjerenja. Politička matrica jednoumlja je ostala, a na nju se kao posebni djelovi montiraju priključci ove ili one stranačke ideologije, po potrebi i interesu, zastavica plava ili crvena, svejedno. Političari su postali kasta koja živi za sebe, i koji žive jedni od drugih čak i kad su najveći protivnici, jer što bi radili da nije njihovih svađa, prepucavanja i nadmudrivanja?
Politika je postala estrada, putujući cirkus, dok se iza kulisa odlučuje o kadrovima i poslovima.
Puku i građanstvu ostao je stres. I kolektivna neuroza. Mnogi ljudi se ponašaju kao da bez politike ne mogu živjeti, kao da ih neka psihička prisila tjera da se uvijek i iznova vraćaju istim strankama, istim licima, ili da se sami angažiraju, osnivaju nove strančice, udruge i koalicije. Politika kao ritualna, neurotska radnja. Zanimljivo za psihologe i psihijatre. Svatko se osjeća pozvanim biti politički lider ili mesija. Ima nešto i od pseudoreligioznog nadahnuća u tomu. Možemo ga uvjetno nazvati „hrvatskim sindromom“.
To vam je kad se bliže izbori ili kad je Hrvatska u krizi – a ona je uvijek u krizi, uvijek je ugrožena – pa prosječni Hrvat poludi i poželi biti predsjednik države ili karizmatski politički vođa. Onda osnuje strančicu, iz koje barem njih trojica od petorice u vodstvu, totalno polude, pa se odcijepe i osnuju svoje stranke, pa dobijemo još tri lidera, a onda se i među njihovim sljedbenicima nađu oni koje zahvati sindrom, i tako unedogled…zato smo mi zemlja u kojoj ima najviše nerealiziranih predsjednika, premijera i povijesnih vođa. Ali to već nije neuroza, nego nešto puno gore…Zadnjih sedam, osam mjeseci imali smo koalicijske i postkoalicijske neuroze, stvaranje političkih partnerstava koja su se pretvarala u latentnu paranoju i međusobno nepovjerenje. Politika je kod nas samo igra medijsko-stranačkih podmetanja i ništa više od toga. Politika bi ipak trebala biti u svojim višim sferama i izraz vizionarstva, poriva da se učini nešto više za svoju domovinu, da se nešto žrtvuje, a ne da se od politike živi udobno i elitistički.
Razočarava i nedostatak skromnosti kod naših političkih elita. Čemu ljetovanja u državnim vilama? Zar se ne može otići negdje na more kao obični građanin, biti negdje među ljudima, zaroštiljati si nešto, skuhati, podružiti se, umjesto skupog cateringa? Na koncu, ako političar želi malo privatnosti, ima toliko lijepih mjesta na Jadranu na koja se može povući i odmoriti a da to ne bude državna ili nogometaška vila i slično. Čemu luksuz i demonstracija elitističke obijesti? Zar jedna obitelj na odmoru, bila ona od današnjeg, jučerašnjeg ili prekjučerašnjeg premijera, mora potrošiti tri tisuće kuna dnevno državnog novca na hranu? Nisam pobornik, inače, zavirivanja u imovinu, navike i jelovnik političara i javnih osoba jer i tu ima pučke i medijske zlobe, zavisti i koječega, ali sam pobornik jednostavnosti i skromnosti, u stilu one maksime „manje je više“, ali što možemo, kad naši političari još nisu dosegli takvu vrstu zen-prosvjetljenja.
P.S. Nova britanska premijerka Theresa May mrtvo-hladno je na pitanje jednog škotskog parlamentarnog zastupnika bi li uporabila nuklearno oružje odgovorila – da. Kad su se mediji i razni analitičari nakon odluke o Brexitu raspisali o početku ekonomske propasti Velike Britanije, potpisnik ovih redaka na ovim je stranicama upozoravao upravo na suprotno – da se UK pozicionira kao nova supersila, tražeći svoju staru imperijalnu slavu. Nitko ne ulaže milijarde funti u svoj nuklearni program ako mu prijeti financijski kolaps nego se sprema za rat i gradi dugoročne geostrateške i vojne planove za svjetsku ekspanziju.
Brexit nosi skrivenu poruku arhitekata nove politike UK: mi smo iznad EU, vi niste naše ravnopravno društvo, mi smo ekskluziva. S druge strane Atlantika, o sudbini Europe odlučit će na neki posredan način američki predsjednički izbori. Naime, pobijedi li Clintonica, bojim se da nije ni ona daleko od premijerke May, da bi i ona mogla biti za ratnu opciju i da bi njezin odgovor o uporabi nuklearnog oružja (protiv koga?) mogao biti sličan. Pobjeda Donalda Trumpa bila bi povoljnija za Europu jer bi se u tom slučaju Amerika više bavila samom sobom i vlastitim dubiozama i to vjerojatno na vrlo dramatičan način. No može li jedna supersila pretendirati na svjetsko liderstvo dok u vlastitom dvorištu skriva duboku društvenu, rasnu i ekonomsku krizu? Trump, barem po dosadašnjim nastupima, nije zagovornik američkog intervencionizma u svijetu, dok bi Hilary Clinton nastavila dosadašnji kontinuitet novih ratova i konfrontacija.
U svakom slučaju, Obama novom predsjedniku ili predsjednici ostavlja u naslijeđe vrlo lošu geopolitičku poziciju Amerike u svijetu. Njegova politika me podsjeća na igru ambicioznog šahista koji je krenuo u napad i nepromišljeno žrtvovao neke važne figure i poteze i sad mu prijeti protuudar, pogotovo ako Turska i Rusija sklope pakt. U tom slučaju NATO bi na orijentalnom krilu, nakon Obamina relativnog neuspjeha u Siriji i pat pozicije u Ukrajini, došao u veliku krizu u odnosu na Tursku kao na svoj dojučerašnji glavni euroazijski oslonac. Nijedan scenarij više ne odgovara EU i SAD. Ako izbije građanski rat u Turskoj, eto priliva milijuna izbjeglica u Europu. Ako ojača Erdogan svoju sultansku poziciju, povezat će se s Rusijom, izmiriti s Assadom i SAD gube na tom području inicijativu i kontrolu. Uz to, ako Kina bude isprovocirana na sukob s Amerikom, prijeti nam rasplet globalno katastrofičan. Ipak, nadajmo se da se žene neće igrati s gumbima nuklearnih projektila.
программа взлома паролей mail.rutopodin отзывыprofessional translatingru topodinмаркетинг b2bможно ли взломать Ватсапметодика раскрутки сайтовобзор тонкихкомпрессорыКонтент: зачем он нужен?