[ad_1]
Antun Branko Šimić
(1898. – 1925.)
PJESNICI
Pjesnici su čuđenje u svijetu.
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu
Vesna Parun
(1922. – 2010.)
JA TJERAM KRDO RIJEČI
Ja tjeram krdo riječi,
kudravo runo jesenje.
A sumrak zeleno ječi
i mlin žuboravo stenje.
Vjetar uljuljava brdo,
šuma u žudnjama gine.
Ja tjeram živahno krdo
izvoru bistre doline.
Ja ljubim jezik moj,
kolijevku sunčana smilja.
U travi nemirnoj
grgolji rijeka od milja.
A zviježđe rasuto, sjajno
na odsjev vode čeka.
Jezik je disanje tajno
i draga duboka jeka.
Večer stišava zjene,
kudjelju plavu mi dariva.
Ja njišem mekane sjene,
u san se srce sakriva.
Mak Dizdar
(1917. – 1971.)
SLOVO O SMIJEHU
(Kako ga je izgovorio Mravac
tisuću četiri sta pet desetog ljeta
dva na deseti dan februara u Dubrovniku)
Nekad davno ja ti bijah pa se smijah
Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah
Osmijavah nasmijavah zasmijavah
I sve oha i sve eha I ne spavah od smijeha
Kad se smijah tim se grijah
Sve u svemu kad se smijah tad i bijah
Onda smijeh posta grijeh
Grešni grijeh Grešni smijeh
Pa tad smijač smijulji se Smiješno smije
Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije
Al od grijeha čuj ti smijeha posta smijeh
Grijeh smijeha Smijeh grijeha
Opet sada ko nekada smijač može da se smije
Smije smijehom smije grijehom
Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam
Od smijeha od tog grijeha i ne spavam
Od svih kvaka po najviše smijeh kvači
I od griješnog i od smiješnog smijeh je jači
Kad se smijah tad i bijah
Pa se smijem Tim se grijem Tim se bijem
I na kraju Možda je to samo snijem
Kako smijem kako smijem
O tom grijehu
O tom smijehu?
Josip Pupačić
(1928. – 1971.)
PJESMA
I suviše opasna igra u ovo doba
I suviše opojno piće za ove grudi
Pjesma, koliko život neizbježna
Zarobila me, i stalno mi sudi
Zarobila me, pa sužanj njezin evo
Po snovima se kao avet skitam
Te i sad kad i živi s pravom šute
Ja čak i mrtve štošta drsko pitam
No mrtvi tek zure kroza me u zvijezde
Strahujući od njih zbog moje sudbine;
Kršeći uzus iritiram vrijeme
Dok mi u kičmu svoj zub ne zarine
Dobriša Cesarić
(1902. – 1980.)
KRIK
Čitavog dana bol mi buja,
Zamjetljiv tek u glasu tihom,
Al dođe noć, i razlije se –
I najedanput kriknem stihom.
Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet
Da uokolo traži jeku,
Razdijelio sam svoje srce
Med braću neznanu, daleku.
I krik moj luta, luta, luta,
A kada srodno srce prene,
Da l’ ono sluti da je pušten
Iz noći mučne, probdivene?
(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)
[ad_2]
Source link