Počnimo razlikovati manjinske od ugroženih skupina

Gledajući medije u Hrvatskoj, a oni ionako samo prepisuju smjer koji dolazi iz stranih medija i ono što je zacrtao Zapad (tko na Zapadu?, nitko ne zna), ispada da su u našem društvu manjinske skupine ujedno ugrožene skupine. Manjinske skupine = ugrožene skupine. Ugrožene su nacionalne manjine, ugrožene su seksualne manjine, zatim tzv. rodne manjine, vjerske manjine, a već nam na vrata kucaju i ugrožene rasne manjine. Svi pružaju ruku da im se pomogne i svima treba pomoći jer su – kažu mediji – naše manjine ugrožene. Kako im pomoći? U prvom redu novčano. Tu se država treba iskazati. Zatim, pružiti im sve potrebno razumijevanje, pripaziti na kvote, provoditi pozitivnu diskriminaciju… Najvažnije: prosvjedovati zajedno s njima i boriti se za sva ta njihova prava (koja?, sva moguća i nemoguća) – jer su ugroženi, maleni, slabi, jadni. Popularno je suosjećati s njima. Tako diktira Zapad. Osim toga, mi tako ispadamo veći ljudi, progresivni, otvorena uma, otvorena srca. Koračamo s njima i mašemo zastavama! Fotografira se, snima se, ostat će zabilježeno!

No je li to doista tako? Jesu li doista te manjine automatski ugrožene, samim time što su manjine? Nešto smo tu pobrkali. Primjerice, u našem je društvu bogati sloj stanovništva u manjini, no sigurno nitko od nas ne bi pomislio da je ta skupina u društvu ugrožena. I ništa njih ne može ugroziti. (Bože, čuvaj ti naše golubove i sirotinju…).

Kad govorimo o „ugroženim nacionalnim manjinama“, valja pripomenuti kako je ta sintagma gotovo u cijelosti rezervirana za srpsku nacionalnu manjinu (eventualno još za jednu), a sve zahvaljujući predstavnicima te manjine koji ju takvom žele prikazati. Dobar dio Srba u Hrvatskoj ne želi taj status, odmiče se od njega, a i od svojih predstavnika, pa čak i s jasnom porukom da oni i nisu njihovi predstavnici. Većina tih ljudi, naime, želi živjeti kao i većinsko stanovništvo. No, eto, njihovi su im predstavnici nalijepili tu etiketu i sad su oni ugroženi. S njima je uvijek i zauvijek ugrožen Milorad Pupovac – koji je saborski zastupnik iz stranke koja je u vladajućoj koaliciji. Ugroženo je Srpsko narodno vijeće – kojemu je na čelu Milorad Pupovac, koje je u 2023. dobilo 767,8 tisuća eura iz državnoga proračuna za potrebe nacionalnih manjina, od toga je 600 tisuća eura dobio ugroženi tjednik Novosti, 107,8 tisuća eura Arhiv Srba u Hrvatskoj itd.

Šesto tisuća eura godišnje za tjednik kojemu je naklada šest tisuća? Što bi koji drugi tjednik učinio s tim novcem da ga dobiva od hrvatske države? Boli glava.

Oko „ugroženih“ seksualnih i tzv. rodnih manjina bolje je ne spominjati novac koji se iz države slijeva za sve projekte tih skupina (jer ga je teško prebrojiti). Bit će dovoljno nekoliko primjera kako bi nam bilo jasno tko je ugrožen. Prošle je godine zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević zabranio postavljanje zastava Hoda za život na gradske jarbole. Prošle se godine zagrebački gradonačelnik pobrinuo da se na Zrinjevcu postavi klupa tolerancije u duginim bojama, a gradom su se zavijorile zastave duginih boja. Prošle je godine zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević s ciljem tzv. rodne ravnopravnosti dio žena nazvao „osobama koje menstruiraju“. Toliko.

Imamo li u Hrvatskoj ugrožene vjerske manjine? Ovdje ćemo navesti obratan primjer koji pokazuje da nije manjina ta koja je ugrožena. Od listopada prošle godine svake prve subote u mjesecu na zagrebačkom Trgu bana Jelačića katolički muškarci kleče i mole krunicu. S vremenom su se toj inicijativi pridružili i neki drugi hrvatski gradovi, a ta javna molitva nekima je toliko zasmetala da su odlučili prosvjedovati protiv nje. HRT je u ožujku ove godine čak donio anketu u kojoj je jedno od pitanja bilo treba li zabraniti klečanje i molitvu na središnjem zagrebačkom trgu. O javnoj molitvi po trgovima možemo misliti što god hoćemo, i vjernička su mišljenja podijeljena, no znamo da su katolici većinska vjerska skupina u Hrvatskoj, znamo da je Hrvatska demokratska država, Ustavom je zajamčeno pravo na javno okupljanje, sloboda mišljenja i izražavanja misli, pa opet – neki bi zabranili klečanje i molitvu katoličkih muškaraca.

Doista, vrijeme je da počnemo razlikovati manjinske od ugroženih skupina u društvu. Vrijeme je da prepoznamo prave ugrožene skupine i da im se kao društvo posvetimo. Kažite, kad smo izišli na ulice kako bismo prosvjedovali protiv diskriminacije osoba starije životne dobi, od kojih je svaka druga koja živi sama u riziku od siromaštva? Kad smo izišli na ulice i prosvjedovali zato što nam mladi i obrazovani ljudi odlaze iz Hrvatske, zato što polovica mladih upravo razmišlja o odlasku? Kad smo se priključili nekom prosvjedu koji se bori za prava bolesnih osoba ili osoba s invaliditetom? Kad smo izišli na ulice i priključili se prosvjedu radnika neke tvornice koja je upravo zatvorena, a oni ostali bez posla? Kad smo izišli na ulice i solidarizirali se s nekim prosvjedom poljoprivrednika kojima je proizvodnja postala neisplativa ili je uništena? Da, tu nema šarenih balona i zastava. Novca još manje. A glupo bi bilo i fotografirati se.

Mirna Horvat