Domovina Urednistvo
U nedavnom intervju za HRT Premijer Andrej Planković je predstavio dosadašnja postignuća svoje vlade, sadašnje stanje i viziju budućnosti. Među vodećim uspjesima je uz ulazak u Šengen i uvođenje Eura naveo povezivanje isturenih djelova Hrvatske kao što je Istra, probijanjem drugog Učkog tunela; zatim ranije spajanje s Jugom preko Pelješkog mosta i izgradnjom novih cesta, poveznica, s Baranjom.
Tu je i olakšanje građanima što se tiče subvencije goriva; povečanjem plača i najnovije olakšanje, sniženje cijena, nad najosnovnijim životnim namirnicama. Svakako sve u svemu dobar ekonomski bilans koji se svake godine ojačava, uz uvijek sve uspješniju turističku sezonu, tako da je ulagački rejting Hrvatske došao do ‘B’ kategorije, na vratima bajoslovne ‘A’ kategorije. Tko bi rekao!
No ono što je zabrinjujuće u ovom predstavljanju je kako A. Plenković vidi buduće političko stanje, aktivnosti u zemlji. Ustvari ne vidi, jer po njemu oporba tako rekući i ne postoji, bilo lijeva ili desna, a bez efikasne oporbe politička scena gubi na snazi. U svakoj demokraciji oporba je i te kako važna, neovisno koliko je brojčano jaka, radi se o kvaliteti.
U tom smislu Premijer može bezbrižno spavati, neovisno koju će većinu u Saboru imati opet će u istu koaliciju sa nekoliko manjih stranaka i s strankama manjina u Hrvatskoj kao što je SDSS, što je on i potvrdio u intervju!
A baš ta koalicija s manjinskom srpskom strankom je njegova Ahilova peta čega on možda i nije svjestan, a trebao bi biti. To je ono što mu desna oporba stalno spočitava, to je ono što mu iseljeništvo zamjerava, to je ono što mu zdrav razum nalaže da izbjegava pod svaku cijenu.
Postavlja se pitanje zašto se već u samom početku predizborne kampanje veže za nešto umjesto da traži bolje riješenje. Jer taj sadašnji, a izgleda i budući, koalcijski partner (SDSS) jedva čeka da ga se ponovno pozove u koaliciju jer bez te koalcije on je nitko i ništa!
U međuvremenu ta kako je netko naziva ‘srpsko-hrvatska’ koalicija je rak rana današnjeg hrvatskog društva. Ono ga razara iznutra i izvana, to jedino što nas vraća u vremena “bivše”, i to sada kad smo toj bivšoj napokon rekli goodby. Prvo, ulaskom u EU bez “njih”. Drugo, uvođenjem Eura i sa šengenskom granicom spustili smo zavjesu izmedju njih i nas. Nešto slično famoznoj Churchillovoj ‘Željeznoj zavjesi’ iz 1946. godine, iz vremena Hladnog rata, između slobodne Europe na Zapadu i porobljene (od komunizma) Europe na Istoku.
Iako se danas često govori o Zapadnom Balkanu, kao nekoj novoj asociaciji, to je samo prigodni naziv bez neke političke snage, možda ekonomske ako se gleda s pogleda tržišta među susjednim zemljama. Iako za tako zvani Zapadni Balkan glavni mamac je Europsko tržište, ustvari europska integracija (EU).
Znači, ta nova asociacija ne predstavlja niti može predstavljati neku opasnost Republici Hrvatskoj (RH) kako se to često zna predstaviti u javnosti. Još jedan bauk kao što je godinama bio bauk da ulaskom u EU Hrvatska ulazi u neku novu Jugoslaviju. Vidljivo je da je tu RH samo dobila a ne izgubil. Možemo slobodno reči da se Hrvatska vratila tamo gdje je oduvijek pripadala, kulturno i politički, zato smo i dobili naziv ‘predziđe krščanstva”!
Eksperiment zvan Jugoslavija je s time završen. To što nostalgija i dalje postoji kod jednog segmenta hrvatskog društva je razumljivo. Tridesetak godina je vrlo kratko vrijeme da se taj osjećaj bliskosti, ustvari umjetnog bratstva i jedinstva, samo tako izgubi. A ako je netko i dan danas slijep dovoljno je da baci oko na još jednu agresiju, rusku invaziju na Ukrajinu.
Domovinski rat je bio taj koji je trebao otvoriti oči hrvatskom narodu. Masovno iseljavanje, bijeg srpskog stanovništva nakon Oluje dokaz je da taj segment hrvatskog društva ne želi s nama dijeliti sudbinu. Zato je upitno i zabrinjavajuće kad se ostacima tog srpskog društva u Hrvatskoj daje važnost koju ne zaslužuju, realno govoreći ne žele.
A da ne žele vidljivo je po javnim (ne) izjavama njihovih čelnika, primjerice u gostima kod susjedne Republike srpske, gdje mirno sjede, ne prosvjeduju kad se od strane njihovih domaćina blati RH. Ili kad u danima sjećanja na žrtve Domovinskog rata nastoje izjednačiti hrvatske s srpskim žrtvama, branitelje s agresorom.
Da se radi o čisto političkom probitku to je svakome jasno. Siguran sam da je toga svijestan i sam Plenković, zato je teško razumjeti tako lako obećanje koalcijskog status quo bez da se ispitaju sve druge mogućnosti. S druge strane možda je to opomena mogućim partnerima na desnici da dobro promisle čemo vodi njihova dosadašnja politika.
Dali je ta oporba dorasla da bude konkurent, ustvari partner, vodećoj stranci u Hrvatskoj, dali želi to partnerstvo ili svoj opstanak i dalje vidi samo u oporbi, ne vodeći računa dali to služi državnim interesima.
Poznata krilatica Umjetnost radi umjetnosti, u onom svom negativnom smislu mogla bi se primjenit i na politiku. Iako je Friedrich Nietzsche, njemački filozof, bio taj koji je govoreći o umjetnosti tvrdio da ‘ne postoji umjetnost radi umjetnosti’, umjetnost uvijek izražava ljudske vrijednosti, komunicira temeljna uvjerenja. Tako bi trebalo biti i u politici.
Tu je i pitanje onog drugog dijela hrvatskog korpusa a to je hrvatsko iseljeništvo koje je u sadašnjim najavljenim promjenama Izbornog zakona kompletno zaboravljeno. Dali je to pametna politika današnjeg političkog establišmenta, jer to zanemarenje nije samo prisutno kod vladajuće koalicije nego je još više izraženo, prisutno, u oporbi, pogotovo onoj lijevoj.
Interesantni paradoks, jer je jednom to iseljeništvo tako rekuč sto posto glasalo za HDZ, dok na pr. u Australiji na zadnjim izborima za predsjednika RH Hrvati Australije su većinom glasovali za Domovinski pokret! Za koga će glasati ovog puta, ako uopće i iziđu na izbore. Zašto bi se mučili, kad im je broj neovisno koliko ih izišlo ogranićen na tri zastupnika, i to tri koji blago rečeno veze nemaju s iseljeništvom!
A kad bi se čudo dogodilo i svih njih 240.675 koliko ih ima s hrvatskim državljanstvom s pribivalištem vani u svijetu izišli na glasovanje nebi u roku jednog dana niti mogli svi glasovati jer je glasovanje ograničeno samo na konzularna predstavništva i veleposlanstva a dopisno nije uvedeno.
Kad se sve to uzme u obzir prosječnom Hrvatu koliko u domovini toliko vani u svijetu izgleda da je danas u Hrvatskoj važnija ta “ne-hrvatska” srpska manjina nego njeni hrvatski državljani diljem svijeta.
Onda nije ni čudo da se na pr. u Australiji u nekim klubovima niti obilježava Dan državnosti, i dalje viju zastave i slike iz vremena kad državu nismo imali. Možda je i to samo jedan politički čin u smislu ‘politike radi politike’, ili jedan bunt na današnje političko stanje u domovini. Svakako nešto o čemu bi trebali dobro promisliti uoči nadoilazećih parlamentarnih izbora u RH.
Kad se nabrajaju raznovrsni uspjesi tokom ovih godina trebali bi postaviti pitanje dali smo mi Hrvati općenito govoreći ostvarili kompaktnost kao narod, kao zajednica, bilo u domovini bilo vani u svijetu, ili smo i dalje ostali podjeljeni, rastureni diljem kugle zemaljske.
Ostvarivši državu ostaje nam za ostvarit zajedništvo, ono isto kojeg smo za kratko imali kad smo državu stvarali. To sveopće hrvatsko zajedništvo trebalo bi biti prioritet broj jedan buduće hrvatske politike!
Stjepan Asić
