Domovina Urednistvo
Kolumna Zorana Vukmana
Već je stara otrcana fraza da ništa na ovome svijetu nije sigurno osim da ćemo umrijeti. Ali čovjek kao da najmanje misli o toj izvjesnosti, a najviše o tome kako svoju neizvjesnu svakodnevnicu učiniti izvjesnom. U tom procjepu, između izvjesnog i neizvjesnog, stvaraju se sve moguće iluzije. Sigurnost tražimo više od novaca i svega drugog, i slave i priznanja. Štoviše, novac je u njezinoj službi, ali iznad svega, tražimo i sigurnost, izvjesnost svojih stajališta, veza, ljubavi, društvenog statusa.
Sigurnost je drugo ime za trajnost u svijetu prolaznosti. Zato često nalikujemo na očajnike koji pokušavaju obrati polja magle. Nesigurnost i nestalnost svega što je vezano uz naše socijalno i društveno postojanje plaši nas više i od same izvjesnosti smrti. I kad u vjeri tražimo apsolutnu sigurnost, nemalo puta ćemo se razočarati i spoznati da se nalazimo na području koje nas još najviše zbunjuje. Ni sama vjera ne jamči nikakvu egzistencijalnu izvjesnost, nego nas uvodi u život pun zamki, boli i kontradikcija.
Uvjetno rečeno, dok barem jednom ne „izgubiš” vjeru, nikada je nećeš stvarno ni imati, niti spoznati njezinu pravu vrijednost. Najviše se čudim onim ohladnjelim katolicima „od rođenja”, koji su vjeru i vjerski odgoj dobili od roditelja, koji su je primili u naslijeđe. Čudim im se, jer spadam u one koji su dobili milost vjere kasnije, kojima nije pala u kolijevku kao nešto samorazumljivo, nego su se morali za nju odlučiti sami, izboriti i platiti veliku cijenu. Takvi ljudi nauče u životu više cijeniti milost vjere. I znaju kolika je njezina težina i nestalnost, kako je lako može uvijek i iznova izgubiti da bismo je ponovno strastveno i predano zadobili! Takvi ljudi su upoznali i nevjeru i vjeru, i gorčinu odbačenja od jednih i drugih, od onih koji su ukorijenjeni u tradiciji vjere i ničemu više, i od onih koji se diče svojom glupom nevjerom kao kozmičkim zakonom!
Biti neshvaćen od krutih popova s jedne strane, i oholih liberala s druge, možda je „privilegija”, ali je i pasji život. Ima ljudi koji žive onkraj svih autoriteta i institucija, ali ih ne ruše. Za razliku od onih koji bi rušili sve nakon što su iscrpli sve institucionalne trezore. Ima lažnih revolucionara koji su obične protuhe, porobljivači duša i sefova, a ima revolucionara koji su izgorjeli u plamenu svojih ideala. Na kraju zavladaju protuhe i kite se veličinom pogubljenih idealista.
Normalna je ljudska težnja da se živi u uređenom svijetu. No problem je što ga neki ljudi žele uređivati malo više od drugih i isključivo po svojim aršinima. Kristov čovjek zna da nema apsolutno uređena svijeta, da je sve nestalno i lelujavo.
Kad o tomu razmišljam, pogotovo u ove ljetne dane, uvijek se sjetim ronjenja u moru s pjeskovitim dnom. U vrijeme bonace, pijesak na dnu je srebrnkasto čist, miran, s odrazom sunčevih zraka. Čim udari popodne maestral, pješčane dine s dna se uzburkaju, lažina uzmuti more, i sve na dnu se giba i leluja, onaj prijašnji idilični svijet je nestao u kovitlacu…nijednoga časa morsko dno nije isto, pa ni plaža udarana valovima.
Ništa nije isto, iako bi mi željeli da bude isto kad smo zadovoljni i kad nam se čini da smo bacili svoje sidro zasvagda. No zasvagda je tek negdje drugdje, ovdje je uvijek privremeno. Nestalnost nas ubija jer težimo izvjesnosti ljubavi i spoznaje. Od nestalnosti neki bježe tako što se ukopaju, a neki putuju, bacaju ih vjetrovi svijetom, nestalni postaju u nestalnome. I nitko od njih ne nalazi potpunu sreće na ovim obalama. Ipak, ništa sigurnije nemamo od (ne)sigurnosti vjere, koliko god to paradoksalno izgledalo. No ima li išta paradoksalnije od vjere u svijetu nevjere?
Osim na portalu vlč. Zlatka Sudca tekstove Zorana Vukmana i promišljanja s područja politike, kulture, vjere i društva možete pratiti i na njegovoj web stranici – www.zoranvukman.com
