Domovina Urednistvo
Nije današnjem čovjeku lako i jednostavno vjerovati u uskrsnuće. I nije općenito lako vjerovati i nadati se, pogotovo u našem vremenu izmučenom beznađem i cinizmom. Retorički, mnogi se pozivaju na nadu, ali nada se iskušava i potvrđuje jedino u čistoj, razgoljenoj vjeri, lišenoj bilo kakvih materijalnih sidara. Jedino pravo i čvrsto sidro je duhovno, sam Krist. U nadi protiv svake nade, vjera dobiva svoje pravo ime i prezime, konkretnu sudbinu i opipljivo drvo osobnoga križa na kojemu se rađamo za obećano uskrsnuće ostvareno po Kristu i Njegovoj žrtvi. Tko god se susreo licem u lice sa smrću zna da postoje samo dva puta: suočenje s vlastitom prolaznošću i otvaranje transcendenciji ili samozavaravanje i izmišljanje teorija i priča kojima bi se olakšala neminovnost odlaska, odnosno prelaska, ali bez pronicanja dubljeg smisla, bez prihvaćanja istine da sva naša stvarnost može biti preporođena jedino u svjetlu uskrsnuća. Tko ima moć obnoviti život, podignuti i oživjeti kosti usahle, otvoriti grobove i pozvati mrtve da ustanu, osim onoga koji je svevladar vječnosti, Stvoritelj neba i zemlje? Onaj koji nam je udahnuo dah života u nosnice i stvorio nas od praha zemaljskoga. Zar ima smisla ovaj život bez svog novog porođenja u vječnosti, bez preobraženja čovjeka, njegova tijela u duše po slavi Uskrsloga? Vjera u uskrsnuće je najhrabrija vjera, svijet joj se opire jer je njegova logika, logika pozemljara. To je vjera koja najprije može biti ismijana i odbačena kao fantastika.
Zašto je čovjeku teško povjerovati da nas Bog sve želi uskrisiti i da će tako biti nakon Kristova uskrsnuća koje nam je otvorilo vrata vječnosti? Zašto ljudi vjeruju u svakojake priče i tlapnje, a najveći i najčudesniji događaj u povijesti čovjeka smatraju ujedno i za najveću tlapnju? Boje li se prijevare? Strahuju li da takvo što predobro zvuči da bi bilo istina? Zar su Božja obećanja prikaze i utvare? Zar bi nas Riječ Božja namagarčila? Zar sva mudrost svijeta, zar sva duhovna iskustva mnoštva naraštaja ne upućuju na besmrtnost duše? Zar Božja istina ne iskri na svim stranama svijeta i ne pali plamen nutarnje žudnje za čistoćom i svetošću života? Kad u uskrsnuće ne bi vjerovali, trebalo bi ga izmisliti! Ima li išta čišće, snažnije i potresnije od Sina Čovječjega koji se predao smrti na križu poradi ljubavi da bi iskupio nas svoju grješnu braću punu izdaje i straha, i da bi nam darovao po Bogu Ocu milost i stvarnost novoga života? Ima li smjelije i veličanstvenije misli o oživljavanju mrtvih, milijarda koje su živjele i živjet će na zemlji? Zar je sve bilo uzalud? Da bi se vratili u prah, da bi nam kosti bile satrvene? Ako onaj koji nosi u šaci svemir kojeg je stvorio sa svim njegovim začudnim zakonima, može premještati galaksije i ostvarati novbe dimenzije, ne bi mogao podignuti mrtve iz praha, kakav bi onda to bio Stvoritelj? I čemu Isusova smrt na križu ako ne za život koji slavi svoje novo rođenje, čovječanstvo koje žudi za novim stvaranjem? Uskrsnuće je naš kolektivni uzlazak na goru Tabor, naše kolektivno preobraženje, kad ćemo biti obučeni u svjetlo, proslavljeni u Bogu, oživljeni i preporođeni. Takva vjera u ljubavi ima svoje opravdanje. Tko ljubi, zna da je to istina, čak i u svijetu prepunom zla, razdora i muke. Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs!
Zoran Vukman
