Domovina Urednistvo
Jedan od najpoznatijih hrvatskih emigranata Zvonko Bušić pronađen je jutros mrtav u svojoj kući u Rovanjskoj kod Zadra. Članovi Bušićeve obitelji potvrdili su da je Zvonko Bušić izvršio samoubojstvo. Neslužbeno se doznaje kako ga je mrtvog u kupaonici pronašla supruga Julienne, a samoubojstvo je navodno izvršeno hicem iz pištolja.
U ime obitelji Zvonka Bušića novinarima se obratio njegov prijatelj Dražen Budiša koji je u Rovanjsku stigao s Murtera, javlja HRT .
– Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je jutros učinio, jer više nije mogao izdržati. Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini – rekao je Budiša.
Dodao je kako je “očito sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje bilo lakše nego izdržavati hrvatsku zbilju”.
Budiša je više puta ponovio da je Zvonko Bušić bio “iznimno dobar čovjek”.
Zvonko Bušić, hrvatski domoljub i idealist, rodio se 23. siječnja 1946. u Gorici u Hercegovini, a srednju školu pohađao je prvo u Imotskom, a onda u Zagrebu. U Beču je na studiju slavistike i povijesti upoznao svoju životnu partnericu Julienne Eden Schultz, koja je njim ostala do posljednjih trenutaka njegova života i pratila ga u njegovoj borbi za hrvatsku slobodu. Iz svoje Hrvatske Bušić je otišao u svijet s Hrvatskom u mislima, odlučan da cijeli svoj život usmjeri prema ostvarivanju sna hrvatskog naroda o državnoj samostalnosti i izlasku iz svih okova koji su mu nametnuli tuđinci silom i represijom.
Bio je čovjek snažnog karaktera i iznimne ljubavi prema svom narodu i Domovini. Njegova prva akcija, kojom je želio upozoriti svijet na poniženost hrvatskog naroda, bila je ona 1970. kada je s Julienne s nebodera na tadašnjem Trgu Republike u centru Zagreba bacao letke protiv jugoslavenskih vlasti, čime je započeo svoj teški životni put između zatvorskih rešetaka i slobode. Nakon zagrebačke akcije, Zvonko i Julienne idu prvo u Austriju i Njemačku, a onda oboje odlaze u SAD. Njegov duh i dalje ne miruje pa se supružnici Bušić uključuju u akciju organiziranja otmice zrakoplova na liniji New York – Chicago. Cilj je bio bacanje letaka iznad Francuske u kojima su pisali o hegemonističkoj Jugoslaviji. U zrakoplov nisu unijeli oružje, već su u podzemnoj željeznici u pretincu ostavili improviziranu eksplozivnu napravu. Nažalost, policajac koji napravu demontirao nije čekao pirotehničare te je tragično stradao uslijed eksplozije. Zrakoplov s Bušićima je sletio u Pariz, a oni su se s ostalim suradnicima predali policiji.
Putnici iz zrakoplova kasnije su se zauzeli za Bušiće i nisu Zvonka smatrali teroristom. Na američkom sudu Bušići su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora s mogućnošću pomilovanja. Sudac je, kako je kasnije Bušić i napisao, u zapisnik pri izricanju presude rekao da Bušić nije terorist. ‘Sudac je imao stajalište da smo imali plemenite namjere, ali da su nam metode bile pogrešne’, izjavit će kasnije Bušić hrvatskim medijima.
Sudac je zatražio mogućnost pomilovanja za Bušića, a supruga poginulog policajca tužila je američku policiju zbog nemara prilikom deaktiviranja eksplozivne naprave ‘koja nije bila napravljena da eksplodira’.
Tadašnje jugoslavenske vlasti radile su politički pritisak na Amerikance s namjerom da Bušića najstrože kazne jer su ga se iznimno bojali. Tamničari se uvijek boje slobodnog čovjeka i slobodne misli. A Bušić nije bio čovjek koji će mirovati, njegov ideale nisu mogli slomiti nikakvim metodama.
Julienne Eden Bušić pomilovana je 1990., no Zvonko je ostao unutar zatvorskih rešetaka i to u najstrožim američkim zatvorima s najgorim kriminalcima. Teška kazna. Najteža za Zvonka. Borbu hrvatskog naroda protiv velikosrpske agresije i ostvarenje svog sna o hrvatskoj državnoj samostalnosti i demokraciji pratio je iz zatvora. Ubrzo je prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman, poštujući njegovu nesebičnu žrtvu za Hrvatsku, aktivirao diplomatske kanale da bi se Zvonka Bušića pomilovalo i da bi napokon mogao doći u svoju dosanjanu Hrvatsku. Njegova odana supruga Julienne tijekom 90-ih bila je dio tima Ureda predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Nažalost, američke vlasti cijelo su vrijeme uporno odbijale pomilovanje. Ipak, nakon svih zahtjeva i molbi, Amerikanci puštaju 2008. hrabrog hrvatskog sina Zvonka Bušića iz zatvora te on, nakon 32 godine zatvora i skoro 40 godina emigracije, ponovno dolazi u svoju Domovinu i diše njezin zrak. Pri dolasku, u zračnoj luci Pleso, organiziran je veliki doček i slavlje. Od političara se na dočeku pojavio i Dražen Budiša, jedan od hrvatskih ‘proljećara’, koji je Bušiću poželio dobrodošlicu, a dočekao ga je i Marko Perković Thompson.
Zvonko Bušić se po povratku u Domovinu nakratko politički aktivirao, ali razočaran hrvatskim političarima i njihovim spletkama, ubrzo ju je napustio. Njegov san bila je slobodna Hrvatska, domovina slobodnih ljudi, jedna ponosna zemlja. Nije Bušić bio spreman na sitne igre, spletkarenja, borbu interesnih skupina, grabež za vlašću i direktorske fotelje. Zatekao je Bušić u svojoj Domovini na vlasti mnogo onih ‘iz bivšeg sistema’, a mnogi od njih nisu bili sretni što vide slobodnog Zvonka u slobodnoj Hrvatskoj – piše Dnevno.hr portal.
I nakon što je napustio politiku 2011., Zvonko je znao zadiviti slušatelje svojim lucidnim političkim komentarima. Tako je prilikom povratka generala Ante Gotovine iz Haag-a novinaru Boka CroPress-a rekao i ovo:
– Nisam mogao vjerovati da će sud donijeti ovakvu odluku, to je sigurno odlučeno na vrhovima politike. Dakle na vrhovima politike se odlučilo da ih se optuži, ne znamo zašto, a sad da ih se oslobodi, opet ne znamo zašto. No, treba biti dobre volje i radovati se, jer ovo je drugo i konačno priznanje Hrvatske, Hrvatski Uskrs, Proljeće i Oluja zajedno. Ako bude bilo pameti i mudrosti, ovo je prilika da Hrvatska opstane, jer su velike sile dale mig da će to dopustiti – rekao nam je tog povijesnog dana Zvonko.
Na pitanje o tome što iz svog iskustva može reći o povratku generala iz dugogodišnjeg zatvora, hrvatski je mučenik i uznik odgovorio:
– Njima sad treba pomoći. Oni su postali simboli, narod od njih mnogo očekuje, a trebat će im dugo vremena da se vrate u normalan život, kolotečinu.
Da je oslobođenje generala i velika prilika za Hrvatsku, još nam je jednom pojasnio lucidnim rečenicama:
– Ovaj dan je od neizmjernog značaja za mlade generacije, koje bi bez toga mogle imati krivu sliku o borbi za hrvatsku neovisnost u Domovinskom ratu. Hrvatsko se nacionalno biće mučilo, vrijeđalo i potiskivalo, a nakon ove presude ljudima je zasigurno skinut teret sa leđa, i to treba iskoristiti. Da smo ponovo ušli u rat, da nas Srbija napadne, a da je ova hipoteka ostala, to bilo završilo loše po nas. Ovako, velike su sile dale znak da priznaju Hrvatsku i njenu želju za postojanjem, i da ona može živjeti. Sad je na nama da se to iskoristi. Veličina ove proslave i radosti koja je obuzela Hrvatsku pokazuje da Hrvatske još ima snage – govorio je zvonko u Uzdanici, dok je na televizijskom ekranu trajao prijenos obraćanja Ante Gotovine narodu.
Sve okolnosti tragične smrti Zvonka Bušića nisu još jasne, a o njima ćemo Vas još izvijestiti.
(HRT, Dnevno.hr, V. Milinović)
