Domovina Urednistvo
Nedavni parlamentarni izbori u Hrvatskoj indikativni su za političko stanje u zemlji i što možemo očekivati u slijedećih četri godine još jednog, trećeg po redu, HDZ-ova mandata.
Jer, realno govoreći radi se o neospornom mandatu od centra desne opcije iako izgleda da lijevoj oporbi to nije jasno. Oporbi koja živi u nekoj iluziji, euforiji, vlastitom iživljavanju i umjesto da prizna poraz i dalje se zabavlja, sanja o nekoj vlasti.
Nasuprot njima Domovinski pokret (DP), kao desna oporba, ima jedinstvenu priliku da ispravi katastrofalnu grešku iz prije četri godine kad su uoči izbora odbili koaliciju s HDZ-om. Tada je HDZ dobio pet mandata više nego li na ovim izborima i nije zavisio o nekoj većoj koaliciji, mogao je ići u koaliciju sa mnjinama da bi mogao formirati većinsku vladu.
Od tuda i svi problemi koji su s time nastali, koalicija sa zastupnicima koji imaju privilegirani status, mogu sa par stotina glasova biti izabrani u Hrvatski sabor. Gdje to ima u svijetu?
Znamo kako je do toga došlo u početnim godinama još nestvorene ni obranjene hrvatske države. Da bi se dobila naklonost Zapada Tuđman je učinio taj politički potez i sebe prikazao kao demokratu noseći na leđima ambalažu prijašnje Jugoslvije i lažnog bratstva i jedinstva.
Ako je to trebalo tada to danas nije više potrebno, nakon trideset godina dokazivanja naše dobre volje i tolerancije koju Veliko Srbi lako iskoriščuju za svoje vlastite svrhe, da bi između ostalog izjednačili žrtve agresora i žrtve agresije u Domovinskom ratu, a da ne govorimo o napuhanim žrtvama još iz Drugog svjetskog rata koje nam se stalno stavljaju pred nos a na koje, nažalost, službena Hrvatska uopće ne reagira!
Zato je važno da se sadašnja vlast pomakne s mrtve točke, a vidljivo je da je ovog puta dobila manje glasova nego zadnji puta iako je bio veći izlaz glasača. Znači radi se o umornom glasačkom tijelu što se tiče vlade, koji teži promjenama, ne ekstremnim tipa lijeve oporbe ali promjenama svakako.
I tu igru ulazi DP koji za razliku od onog od prije četri godine je puno više zreliji i solidniji i može svojim učešćem u koaliciji puno toga dobrog doprinjeti, da se postepeno hrvatsko društvo promjeni na bolje. A to je vidljivo i po vrlo umjerenim i realnim stavovima iznesenim prilikom ovih izbora od strane vodstva te stranke. Primjerice razumijevanje stvarnosti u kojoj se stranka nalazi, o mogućnostima s kojima raspolaže, a što je najvažnije znanjem da bez ulaska u koalcijsku vladu sa HDZ-om neće biti u stanju ostvariti ništa od svog programa.
Drugim riječima, za razliku od dijelova lijeve i ostale oporbe kojima je izgleda jedina svrha postojanja rušiti HDZ a poslje što bude DP može ako pametno postupi biti jedan pozitivan pomak na hrvatskoj političkoj sceni. Onako dramatično rečeno tračak nade, svježeg zraka u sada već nakon dva mandata zamirisanim prostorijama Banskih dvori. Sad je prilika da se načne HDZ-ova većina i prisili na konkretne pomake u svojoj politici.
A taj proces će zavisiti o izboru ministarstava, jer neka su ključna, već godinama stagniraju, kao na pr. Ministarstvo kulture. (To su marksisti uvidjeli još u početku Drugog svjetskog rata i postepeno se uvukli u kulturne ustanove počevši u SAD. Tamo su završili ljevo orijentirani drugovi iz tako zvane Frankfurtske škole koje su Nacisti potjerali. To je taj drugi marksistički val koji teži pridobiti mase kroz kulturu, za razliku od onog prvog, klasnog).
Zadnji taj tračak nade i promjene bilo je za kratkog stolovanja Hasanbegovića kad je među prvim potezima ukinuo subvencije onim udrugama i novinstvu koji blate i rade protiv hrvatskih interese, na pr. Gong i SDSS-ove Novosti.
Kultura je jedan od najvažnijih resora u bilo kojoj vladi, a pogotovo u Republici Hrvatskoj (RH) koja vapi za nacionalnim i domoljubnin radom. Prema Ustavu RH je država hrvatskog naroda, koji se nemože dijeliti na većinski ili manjnski, jer kao narod on je nedijeljiv! Umjesto podjele po nacionalnosti Hrvatskoj treba pojam hrvatskog državljanina, kojeg porijekla, nacionalnosti, nije bitno, kao što je u Australiji. Na tome treba insistirat, sve drugo je čista ucjena hrvatskih birača od strane tako zvanih nacionalnih manjina.
Kao što postoji u Australiji, samo jedan birački zbor, na bazi državljanstva, neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Australija je za razliku od Hrvatske multikulturna zemlja sa stotinama različitih etničkih grupa, jezika i kulture ne računajući isto tako veliki broj raznovrsnih aboridžinskih plemena. Ali, svi su oni Australci, dok je nacionalnost privatna stvar svakog pojedinca a ne društvena norma.
Opča australska kulturna baština, anglo-saksonska specifičnost, bilo u govoru ili kulturi ima svoj prioritet, iako se zadnjih godina pojavio trend koji želi specifično isticati aboridžinsku pozadinu kao onu ključnu, dok je stvarnost sasvim drugačija.
To je taj tipični marksistički kulturni trend koji se proširio svijetom, koji teži manjinskim grupacijama, ističući često njihovu rasu, a koje su navodno bile zataškane od strane stranih većinskih naroda, bilo autohtonih, bilo osvajača, kolonizatora, iako znamo da te i takve manjinske manifestacije nisu bile ključne na opči razvoj zemalja i društava o kojima je riječ.
Zato nije čudo da se i u RH potiču manjine na uštrb većine uzimajući to kao jednu od vrednota današnjeg liberalnog društvenog nazora, dok ustvari to samo šteti međudruštvenim odnosima. Hrvatska kultura bi tek sada nakon jugoslavensko-komunističkog režima trebala biti u punom usponu.
Nasuprot tome doživljamo indeksiranje, zabrani, uličnih imena poznatih hrvatskih kuturnih radnika samo radi toga što su se u ideološkim sukobima prošlog stoljeća našli na tobože krivoj strani. A koja je to prava strana? Zar jedan totalitarni sistem može biti pravi a drugi krivi!? Po kojoj je to logici moguće?
Nakon pada sovjetskog, jugoslavenskog, komunizma, nakon 45. godina kulturne indoktrinacije djeca tih totalitarnih režima se i dalje ponašaju kao da se ništa nije promjenilo. Vidimo tu žalosnu tako zvanu Rijeku pravde kako se prsi i igra igru dobitnika, umjesto gubitnika, što je jasano i glasno potvrđeno na izborima i porazom ekstremne lijeve opcije Radničke stranke. Slijedeći citat nam dobro objašnjava o čemu je riječ:
Danas još uvijek u hrvatskoj historiografiji vlada jugo-komunistička paradigma, dakle oni koji predstavljaju po akademiku Dušanu Bilandžiću, u prijedlogu za Tuđmanov izbor u HAZU, svijet koji se “sa svojom ideologijom, poretkom i svim strukturama urušio i preko noći postao mrtvi svijet”. Bilandžić dalje konstatira: “U tom kontekstu s jedne strane su preko noći obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova, koji su postali pravo smeće, a s druge strane je verificirana ona politička literatura koja je dijagnosticirala slom tog sada mrtvog svijeta državnog socijalizma. U tu vrstu literature spadaju i djela Franje Tuđmana.”!
Trebalo bi svakome biti jasno da nakon prve zatim i druge Jugoslavije nemožemo dan danas i dalje govoriti o jugoslavenstvu, davati mu nezaslužnu važnost. Sve ima svoje vrijeme, sad je vrijeme hrvatskog naroda, hrvatskog čovjeka, njegovog jezika i kulture, što ne znači da druge kulture bivaju zaboravljene, zabranjene ili zloupotrebljavane.
Zato ova moguća kombinacija HDZ i DP nakon paralmentarnih izbora od ogromne je važnosti. Možemo slobodno reći prekretnica ne samo u političkom nego i u društveno-kulturnom životu zajednice.
To jo svakako drugačije nego što su mnogi u ljevici očekivali i priželjkivali kad su govorili o rušenju HDZ-a, ne shvačajući da bez jedne stabilne i sigurne većine ruše se sami temelji hrvatske države.
Perth, 27. travnja 2024
