Domovina uredništvo
.. Kreni preko planina, starom stazom djedova Bosna će ti reći sve, odakle nam prezime…
Dok sjedim u lijepoj i velikoj obiteljskoj kući Mije Marčića, 50- godišnjaka( Mijo je rodjen 1969 godine) u novo izgradjenoj četvrti zapadnog Sydneya gdje živi najveći dio ovdašnje hrvatske populacije u neposrednoj blizini Croatia i Dalmatia avenije (čija imena svjedoče koliko ovdje Hrvata ima) u kasno adventsko nedjeljno poslijepodne ispijamo bosansku rakiju a u pozadini svira Marko Perković Thompson čije riječi iz pjesme o “Bosni” sam stavio na sam početak ovog teksta.
“Rodjen sam u mjestu Srijetež u okolici Kaknja a sve je to blizu Kraljeve Sutjeske i u blizini kraljevskog grada Bobovca” s ponosom govori Mijo te nastavlja da je tamo završio osnovnu i srednju školu za rudarskog tehničara te je i pet godina radio u struci u obližnjem rudniku, a 1992. godine kada je formiran HVO pristupio je Mijo obrani Bosne i bio u vojnoj policiji.
“1993. godine taj kraj naseljen hrvatskim življem doživljava teške trenutke uslijed okruženja i napada muslimanskih snaga, koje su ga etnički očistile. Veliki dio ljudi odlazi u izbjeglištvo, nešto ih ostaje u Hercegovini kao moj mladji brat u Stolcu, gdje je ostao u vojsci. Odlazim u Njemačku, a moji roditelji u Švedsku. U Njemačkoj sam slijedećih par godina.
1996. godine dolazim u Australiju u Sydney i opet sve ispočetka, nakon raznih poslova koje sam radio u Njemačkoj, počinjem raditi kao soboslikar kod Franje Budimira i devet godina radim s njima do 2005. godine kada s dva partnera otvaramo svoju soboslikarsku kompaniju koju i danas imam pod drugim imenom s partnerom i prijateljom Zrinkom.”
Dok ga slušam pogled mi klizi po zidovima ove luksuzno opremljene dizajnerske kuće(u čijoj velikoj garaži je novi mercedes i motor Harley Davidson, kuća jasno ima i bazen i svoju vlastitu teretanu) na čijim zidovima vise Mijine slike.
Mijo je uz sve ostalo – i slikar. I to dobar.
Slušam Miju dok mi govori o svom slikarstvu – “Sve je počelo još u ranom djetinjstvu s pet, šeset godina kada crtam olovkom mogao bih reći prve projekcije moje osobnosti u budućnosti. U školi na likovnom odgoju se nisam baš posebno isticao medjutim moje iscrtane bilježnice pune ilustracije su ostavljale u čudjenju moje tadašnje učitelje i profesore.
Prvi nazovimo to tako pravi radovi su nastajali za vrijeme služenja vojnog roka 1987. godine u Požegi gdje sam imao povlastice i olakšice radeći u vojničkom klubu gdje sam slikao. Kada sam se vratio kući uz svoj posao u rudniku u slobodno vrijeme sam počeo raditi i slike. Sve do tada sam koristio samo olovku i tuš a 1991. sam imao prvi pokušaj s bojom i to ozbiljno nanošenjem na platno.
Do 1993. godine napravio sam oko četrdeset slika, nešto u olovci, nešto na malo većim formatima a preko 25 na platnu koje su nažalost sve izgorjele zajedno s obiteljskom kućom u ratu. Slikao sam s akrilnim bojama, motivi su bili priroda planinskih predjela te cnogoričnih šuma.
U ratu sam slikao nešto za UNPROFOR tj. po njihovoj narudžbi po slikama i fotografijama za portrete, neke skice sam radio i u Varešu za zabavu i za društvo sa još par talentiranih prijatelja koji su dobro slikali. Radili smo male izložbe na staklenim prozorima jedne tekstilne tvornice.
Dok sam boravio u Čapljini i Stolcu prije odlaska u Zagreb(na par dana), tj. u Njemačku napravio sam sedam slika olovkom koje sam ostavio u Medjugorju.
U Njemačkoj sam stupio u kontakt sa jednom grafičkom firmom koji su uzeli mojih šest slika te ih otisnuli svaku u 2500 komada što znači skoro 15 000 kopija mojih slika. Dva puta sam nastupio u sklopu poznatog Frankfurtskog sajma 1995. godine na proljetnom i jesenskom s tim mojim slikama .
Na samom početku moje australske faze postao sam član galeriju u Fairfieldu te sam i 1997. godine pobjedio na gradskoj izložbi sa svojom slikom. Sudjelovao sam na više grupnih izložbi slikara, na nekima od njih npr. i sa poznatim australskim slikarima poput Kevin Charles “Pro” Harta .
2002 godine slikao sam po narudžbi za jednu od najvećih gradjevinskih kompanija u Australiji Lendlease, jedan slika mi je završila u njihovom glavnom uredu a jedna u Dječjoj bolnici u Randwicku.”
Moje slike većinom spadaju u tzv. modernu umjetnost. Inspiraciju za sliku mi daju neki važni dogadjaji i svjetske prekretnice, a ovako iz dobrog raspoloženja ili kada imam vremena baš i nisam puno slika napravio.
Vremena u kojem živimo su čudna, sve izgleda pomalo naopako od onoga što smo u djetinjstvu vidjeli i bili naučeni. Lijepo nam je ovdje u Australiji, ovdje sam evo već 24 godine, skoro pa pola života, i za to vrijeme bio sam osam puta u Evropi, šest puta na pragu rodne kuće odnosno zgarištu. Nemoguće je u isto vrijeme živjeti na dvije strane i ovdje i tamo u Bosni, no i nemoguće je zaboraviti.
Naša nas vjera i povijest uči da se ne bojimo, te uprkos svim ovim dogadjajima oko korona virusa a i inače treba ne biti samo pozitivan nego gledati drugom pomoć i ohrabrit ga.
Hvala Bogu i mojoj obitelji, supruzi Jadranki, te sinovima Andreasu(rodjen 1977. godine) i Michaelu(rodjen 2001. godine) i ove godine kao i svake druge -iščekujemo Božić puna srca i radosti te koristim priliku da pozdravim svu rodbinu i prijatelje te roditelje i brata, od Bosne preko Švedske do Australije.
Mi Hrvati iz Bosne i Hercegovine unatoč ratu, smrti, nevolji i progonstvu živimo i svjedočimo – život je lijep i vrijedan a smisao mu daje Bog koji se radi nas rodio, sretan i blagoslovljen Božić !”
“…Tamo gdje sunce putuje, vjetar nosi glas, Bosna zove nas
Tamo gdje sunce putuje tu me čekaj ti stara ljubavi
.. Kreni preko planina, starom stazom djedova
Bosna će ti reći sve, odakle nam prezime…”
