Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Čudimo se da stagniramo i ne napredujemo. Gdje nam je vjera koja oduševljava? Vjera koja se ne boji, koja ne zazire od čovjeka i koja ne moralizira nego oslobađa iznutra za novi život u Kristu.
Vjera se ne može ni naučiti ni steći. Ona je dar. Ona je milost. Bog vidi u našem srcu ono što ono traži, čega mi sami ponekad nismo svjesni. On nam daje onda i kad još nismo svjesni da nam daje nešto veliko. Koliki ljudi imaju vjeru, a da je zapravo nisu ni postali svjesni!
Vjera kao dar je poput sjemenke koju smo primili da bi je zasadili i da iz nje izraslo veliko stablo. Netko može reći – što će mi to bezvezno sitno zrno, što ću s njim? I baciti ga na tvrdo tlo. Netko će to zrno primiti, staviti u zemlju, zalijevati, dok ne nikne.
Kad nikne brinut će se da raste, pognojit će sadnicu, čuvati je od štetočina i strpljivo gledati kako se rađa nešto veliko. Ne ustraju svi do kraja, nije lako iz jednog zrna poput zrna gorušičina uzgojiti veliko stablo. I nije bez razloga zrno gorušičino Isus uzeo kao sliku Kraljevstva Nebeskog koje raste u nama po vjeri i milosti. Čudesna je mistika evanđelja.
Vjera je neiscrpiva i nesaglediva stvarnost. Njezin smisao je preobraženje čovjeka, njegova istinska unutarnja promjena, priprava duše za vječnost. Ako vjera nije put oduhovljenja, onda nije vjera. Ako vjera ne vodi ka nutarnjoj slobodi i radosti, onda nije vjera. Ako ne oduševljava za susret, za dijalog, ako je farizejska i zatvorena – kakva je onda to vjera? Ako traži moć za sebe, da joj se netko klanja, da je sluša, a da ona nikoga ne čuje – onda je to surogat vjere, a ne vjera koja budi i predvodi.
Vjera autoritarnosti je vjera koja straši, koja odbija. Bez ponovnog otkrivanja evanđeoske Isusove mistike, bez njezine topline i ushita, crkve će biti sve praznije. Ljudi koji traže Boga ne traže u Crkvi ni ljevičarsku demagogiju ni desni feudalni kolektivizam. Oni traže čistu mistiku Riječi koja se utjelovila, traže živog milosrdnog Isusa, kojega mogu dotaknuti u srcu.
Vjera nije ni puka ceremonija. Ona nalazi svoju duhovnu simfoniju u uzvišenosti liturgije, ali sve suvišno, što nije usmjereno na Krista, sve ono što traži prevelike počasti za poslužitelje pogoduje njihovoj oholosti umjesto poniznosti.
Poniznost rađa velike duhove u Crkvi pa tako i velike pastire. Tamo gdje prevagne autoritarni duh, zavlada strukturalna paranoja. Vjera koju vodi sumnjičavost i strah postaje samo jedan oblik neuroze. Izgubili smo radost. A to je simptom nad kojim se treba zamisliti. Simptom je bolesti i činjenica da se zazire od ljudi koji misle i propituju. Njih se odbacuje i marginalizira, dok se istovremeno pred sablaznima šuti.
Vjera nije ni infantilna ni glupa. Prava vjera je vrlo lucidna. Intuitivna. I plaća svoju veliku cijenu. Vjera nam daje uvid u dublji smisao života, vjera je realistična koliko i mistična, ona nije hod po oblacima, ona poznaje život i kontroverze ovoga svijeta. Poznaje, razumije i voli čovjeka.
Osim na portalu vlč. Zlatka Sudca možete tekstove i promišljanja s područja politike, kulture, vjere i društva Zorana Vukmana možete pratiti i na web stranici – www.zoranvukman.com
Autoru možete pisati na: izaobzora@gmail.com
