Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
U knjizi „Raspeti Bog” teolog Jurgen Moltmann piše: „Kriza Crkve u današnjemu društvu nije samo kriza njezine prilagodbe ili njezinog getoiziranja, već kriza njezine vlastite egzistencije kao Crkve raspetoga Krista.”
Dakle, Jeruzaleme, propast je tvoja u tebi! Ali i obraćenje, novi početak… Iako je Moltmann „Raspetog Boga” napisao prije 43 godine, njegova misao svojom aktualnošću pogađa samu srž našega vremena, kao da ju je napisao jučer. Moltmann 1972. piše da se kršćanska teologija i Crkva nalaze u „krizi relevantnosti i krizi identiteta”. „Što se više teologija i Crkva pokušavaju učiniti relevantnim u problemima suvremenosti, to se dublje uvlače u krizu svojega vlastitog kršćanskog identiteta…”
Kriza kršćanskog identiteta i relevantnosti ne samo da se do danas produbila i zakomplicirala nego je dosegla svoj vrhunac. Oni kršćani koji Crkvu doživljavaju kao tradicionalnu utvrdu iza čijih zidina će sačuvati svoju netaknutost, žive u iluziji. Identitet kršćanstva u tomu se ne iscrpljuje. Jednako tako ni u drugoj krajnosti, u rastakanju crkvenog poslanja u sveopćoj relativizaciji modernoga društva. Što je onda posebnost kršćanskog identiteta?
Moltmann to pitanje rješava zaista lucidno: „Istinska kršćanska egzistencija može, simbolički rečeno, i u najboljem od svih mogućih društava ‘stajati samo pod križem’ i ona će svoj identitet s Raspetim pokazati samo u osvjedočenom neidentificiranju sa zahtjevima i interesima društva. Kršćani će biti tuđinci i bezavičajni i u ‘besklasnom društvu’.” Identitet kršćanske egzistencije, kaže Moltmann, dozrijeva u području neidentiteta, u sebenapuštanju, „otuđenja u drugom i u solidarnosti s drugima.”
Istinski kršćanin nije od ovoga svijeta, ali je u ovome svijetu pozvan biti brat čovjeku. Borba za određene vrednote je plemenita, no što kada kršćanin shvati da ne postoji više jasna crta bojišnice? Da se mora odreći i nekih ustaljenih zasada, da ih mora nadići, usprkos tomu što će biti neshvaćen i napadan jer je prepoznao zov ići do kraja, tamo gdje tradicionalna pobožnost, vlast i moć vide samo svijet prezrenih, što ako mora, simbolički ili doslovno rečeno, sići i u lazaret među gubavce? Ili ovih dana među izbjeglice?
To je sebenapuštanje, silazak u neidentitet koji postaje novi identitet s Raspetim, to je ono pavlovsko „ne živim više ja, nego Krist u meni.” Veliki je paradoks kršćanske egzistencije da unutar nje ništa nije sigurno, nijedna forma društvenog, političkog, materijalnog, pa ni religijskog bivanja! Paradoks da se u razgoljenosti svega dolazi do biti, do Onoga koji stoji onkraj naših režiserskih zamisli! Kršćanin ne živi u sigurnosti, on je akrobat koji hoda po žici razapetoj iznad ponora, između dva svijeta.
U onom času kad krenemo za Raspetim, ali uistinu krenemo, napuštamo sve dotadašnje forme udobnosti, riskiramo postati tuđinci i među svojima, a kriteriji politike, struktura moći i vlasti više nisu naši kriteriji. Ulazimo u noć vjere unutar koje možda nećemo imati gdje glavu nasloniti. Identitet kršćanina je Raspeti i Uskrsli Krist.
Moltmann tvrdi: „Kršćanski se identitet može razumjeti samo kao akt identificiranja s raspetim Kristom zato što je i ukoliko je netko prihvatio navještaj da se u njemu Bog identificirao s onim bezbožnima i od Boga napuštenima, kojima se i sam pripada.” U tom slučaju, kršćanski se identitet „ne može osigurati od gubitka ispravnim formulama nauka, ponovljenim ritualima i fiksiranim moralnim načinima ponašanja.” Opsjednutost obranom kršćanskog morala i nauka skriva u sebi podsvjesno malovjerje jer se „želi štititi svoja ‘najsvetija dobra’: Boga, Krista, vjeronauk i moral zato što ono očito više ne vjeruje da su oni dovoljno jaki održati same sebe. Tamo gdje ‘religija straha’ prodire u kršćansku Crkvu, vjera biva silovana i ugušena od onih koji se smatraju njezinim najboljim čuvarima.”
Moltmann je uočio taj zastrašujući paradoks koji je danas jedan od sve opasnijih prikrivenih uzroka apostazije! „Isus je bio ludost za mudre, sablazan za pobožne i smutljivac za moćnike. Zato je bio raspet. Onaj tko se s njim identificira, tomu je ovaj svijet ‘raspet’ kao što je kazao Pavao. On postaje otuđen od mudrosti, pobožnosti i političke moći svojeg društva. Raspeti je postao bratom prezrenih, napuštenih i ugnjetavanih.” Moltmannu se ne usuđujem ništa dodati. Citate sam koristio iz knjige „Raspeti Bog – Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije”; izdanje Ex Librisa; Rijeka 2005.; prijevod s njemačkog Željko Pavić.
Osim na portalu vlč. Zlatka Sudca tekstove i promišljanja s područja politike, kulture, vjere i društva Zorana Vukmana možete pratiti i na web stranici – www.zoranvukman.com
Autoru možete pisati na: izaobzora@gmail.com
