Prikaz: mr.sc. Ante Milinović
Nedavno je objavljena i druga knjiga „Genetičko podrijetlo Hrvata“, autora dr. sc. Ivana Jurića, poznatog hrvatskog profesora genetike s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, koji je cijeli svoj radni vijek proučavao genetičke promjene kod biljaka, zbog čega mu je bilo mnogo lakše razumjeti i najnovija svjetska antropološka genetička otkrića. Ona su rezultat velike forenzičke potrebe za brzo i precizno informatičko utvrđivanje DNK analiza ljudskih skeleta i njihovih genomskih haplo-grupa, kao prenosilaca nasljednih osobina prigodom multietničkih integracija od najstarije prošlosti indo-europskih naroda prije 40.000 godina pa do danas. U to su vrijeme postojale samo rodovske zajednice, da bi se znatno kasnije nastale plemenske zajednice i na kraju nacije, i to prije manje od tri stoljeća, u vrijeme francuske građanske revolucije 1789. godine.
Za hrvatske čitatelje su obje knjige dostupne u svim boljim knjižarama i knjižnicama, a važne su kao genetički dokazi autohtonosti hrvatskog naroda s posve drugačijom starijom poviješću od one koju nam je nametala jugo centrična panslavistička teorija o više vrlo srodnih plemena jednog te istog srbo-slavjanskog naroda.
Analiziranjem Y-kromosoma precizno su utvrđene strukture gena u njihovim izvornim haplo-grupama po svim hrvatskim regijama, koje dokazuju da je obitavanje starih Hrvata na današnjem povijesnom prostoru na istočnoj obali Jadrana, mnogo starije ne samo od 7. stoljeća nego je otkrilo i njegove mnoge migracijske etape iz srednje Azije preko iranskog i kavkaskog prostora do Ukrajine, Karpatije, Poljske i Češke, a potom i do Pomeranije i obala Atlantika. Na tom selidbenom putu Prahrvati su stupali u razne ratne saveze i gospodarske multietničke integracije, koje su ih sačuvale od fizičkog istrjebljenja, a njihovu etničku supstancu od degeneracije zbog koje su nestale mnoge stare etnički zatvorene populacije pa i njihove čitave civilizacije.
Ove knjige na preko 300 stranica, s mnogo skica i tabela, potvrđuju taj migracijski razvoj dug oko 27 tisućljeća, koji je tek u drugom mileniju prije Krista doveo indo-europske stare Prahrvate, do tada najbliže Keltima i Germanima, u ukrajinske stepe i povezao ih sa tamošnjom starom slavenskom populacijom i njihovim državnim zajednicama. Tu je došlo do znatnog preuzimanja srodnih slavenskih govora i običaja, od kojih je tek u jadranskom zaleđu nastao današnji hrvatski mentalitet i identitet, koji imaju znatne prednosti pred nekim manje sretnim i blagoslovljenim narodima.
Prikazana je poredbena strukture haplogrupa sa susjednim narodima, među kojima je 50% uzoraka imalo haplogrupu I, koja se po staroj nomenklaturi nazivala haplotipom Eu7, a koju je profesor Jurić potpuno opravdano nazvao hrvatskim ili dinaridskim imenom, jer je kod susjeda taj postotak znatno manji, osim Germana i Kelta sa čak 30-40 %, ali su Hrvati kroz svoju dalju etnogenezu i multietničku integraciju, osobito kod Bokelja, Bunjevaca i Bošnjaka, postali hrvatski politički narod, koja je potrajala desetak tisućljeća, od zadnje glacijacije do danas.
Profesor Jurić je u svojim knjigama dojmljivo obznanio sintezu novih nepobitnih antropoloških biogenetičkih rezultata ove moderne znanosti koja se nezaustavljivo razvija, uz veliki doprinos američkih Hrvata Milislava Demereca i Dragana Primorca, ali ni ta svjetska znanstvena dostignuća nisu mogla proći bez velikosrpske šovinističke negacije, osobito zbog afirmacije postojanja hrvatske nacije, koju svetosavska „nauka“ negira i pokušava zatrti već tisuću godina.

