Prošle subote, 2. svibnja 2020., u 14.00 sati prema zagrebačkom vremenu Hrvati i Hrvatice diljem svijeta – iz Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, iz iseljeništva – spojili su se u istom trenu internetskom mrežom po peti put po redu u molitvi. Molila se krunica za obnovu potresom nastradalom Zagrebu, molilo se za oboljele korona virusom, molilo se za naš raseljeni narod, za obnovu naše katoličke vjere.
Poziv Hrvatima na zajedničku molitvu krunice subotom koji je uputio Hrvatima i Hrvaticama pater Ike Mandurić iz Osijeka odjeknuo je u tisuće i tisuće domova: u Hrvatskoj, po Europi, po Južnoj Africi, po sjevernoj i južnoj Americi, po Australiji, po Novom Zelandu…nema zemalja gdje žive Hrvati da se barem netko nije prijavio i sudjelovao u zajedničkoj molitvi. Pater Ike zna to dobro organizirati pa tako na ekranima moleći se zajednički molitelji su se mogli sresti sa poznatim ličnostima hrvatske zajednice iz cijelog svijeta – kako biskupa i svećenika, tako i kulturnih radnika, športskih djelatnika i izbornika, pa i političkih aktivista i aktivistica naročito za slobodu hrvatskog naroda. Toplo i dobro raspoloženje po zagovoru Blažene djevice Marije u ovoj našoj zajedničkoj molitvi stvarno je nešto što vrijedi doživjeti i živjeti; nastaviti se spajati zajedno u našu zajednicu ovim modernim načinom internetskim, koji je najbliži našoj djeci i unucima i koji će sigurno biti jedna od modernih mjesta druženja Hrvata diljem svijeta u budućnosti.
„Za vječnu slavu“ zove se Youtube internetski kanal na kojem se molim zajedno svake subote. Zajedno u istim trenutcima budni i u molitvi osobito za domovinu Hrvatsku. Bog je crkvu zamislio kao zajednicu vjernika koji se redovito mole zajedno. I eto zahvaljujući ovoj inicijativi pater Ike Mandurića tijekom travnja i svibnja 2020. godine, uslijed krize sa opasnostima i prijetnjama životom korona virusa dragi nam je Bog ukazao put i način kako stvoriti još jednu njegovu crkvu. Ova njegova nova crkva u kojoj se mole Hrvati i Hrvatice nema zgrade niti klupa niti oltara niti ispovjedaonice. Ona je jednostavno sagrađena od hrvatskih srca spojenih u zajedničkoj molitvi i tako nam donosi sve one najvažnije prednosti koje crkva odnosno zajednička molitva donosi, a to su ljubav, učeništvo i preporod.
“Draga raseljena Hrvatska! Dragi Hrvati u Domovini, Odijeljeni moj narode! Gdje ste, kako vaša srca, mislite li na nas? Kako vam vjera, nada, ljubav, mudrost? Jesu li vas zavodljivosti i poteškoće svijeta pritisnule? Mislite li na Domovinu? Uspijevate li odgojiti djecu, sačuvati jezik i vjeru, usaditi im ljudskost, hrvatsku dušu? Bojite li se?
Pozivam vas, dragi Hrvati svega svijeta, sve one koje sam susretao po Kanadi, Americi, Australiji i Europi, i sve one koje nisam, a jednako vas sve ljubim: Okupimo se i možda po prvi put svi zajedno i u isto vrijeme molimo krunicu, svi Hrvati svijeta, za Božju milost i spasenje, kako za sav svijet, tako i za sve poteškoće koje našu Hrvatsku pogodiše, od potresa do koronavirusa i svih suvremenih križeva ovog naraštaja,” napisao je pater Ike početkom travnja u svojoj pozivnici na zajedničku molitvu. Pozvao ih je da se u molitvi skupe oko Blažene Djevice Marije u isto vrijeme kako bi molili za prestanak pandemije, obnovu Zagreba, za vjeru u Boga, dijasporu i budućnost svega hrvatskog naroda. I njegov poziv još stoji, čvršće nego prije jer sad već nasi ma mnogo okupljenih u molitvi subotom preko interneta. Pridružite se i vi i vaša obitelj.
Eto prošli tjedan je za ovo molitveno zajedništvo Hrvata i Hrvatica diljem svijeta bio obilježen i “Tjedan Australije”. I tako sam za ovu prigodu sastavila i napisala priču o povijesti doseljavanja Hrvata na kontinent Australije. Pa onda da se tako i podsjetimo naših ponosnih puteva u Australiji…
DEVETNAESTO STOLJEĆE:
Hrvati stižu u Australiju u većim brojevima od sredine devetnaestog stoljeća; razni izvori govore da su pojedini Hrvati stizali u Australiju od samog početka devetnaestog stoljeća no podaci su veoma rijetki o tome možda i zbog toga što su ljudi mijenjali svoja imena i prezimena kako bi se lakše uklopili u tadašnje društvo. Kako je to bilo u vremenima od sredine devetnaestog stoljeća razni su jedrenjaci čija su konačna odredišta radi naveliko postojećih mogućnosti rada i potreba za radnom snagom bila u Americi (sjevernoj i južnoj), Australiji, Novom Zelandu prolazili Jadranom pa su tako većina doseljenika bili iz Dalmacije i bliža joj mjesta. U tim davnim vremenima bilo dovoljno, platiti kartu, ponijeti sa sobom papire o državljanstvu (u to vrijeme, oviseći o kojoj se godini iseljeništva radi, za Hrvate to je bilo ili Austrijsko carstvo ili Austro-Ugarsko) i vreću preko ramena sa odjećom i drugim nužnim osobnim potrepštinama. Malo koji Hrvat je u ono vrijeme sa sobom nosio kofere ili sandučiće, jer ih većina nije ni imala niti ih je mogla priuštiti.
I tako najveći dio hrvatskih doseljenika u Australiju u devetnaestom stoljeću potječe iz područja uz hrvatsku obalu, a i živio je taj narod s dugom tradicijom odlaska sa svojih otoka, gradova ili sela primarno zato što dovoljno posla ili rada nije bilo za sve radno sposobne ljude, a ni obiteljsko zemljište nisu svi mogli obrađivati jer u obiteljima je često bilo dva, tri ili više sinova, pa je barem jedan imao obiteljsku dužnost otići u “svijet” kako bi svojom zaradom u tuđem svijetu mogao pomagati svoju obitelj koja je ostajala u Hrvatskoj i teško živjela. No, mnogi ako ne i većina njih otišli su iz Hrvatske i zato jer su vladavine Austrijskog i kasnije Austro-Ugarskog carstva smatrali neprijateljskim. Prva skupina hrvatskih doseljenika došla je u Australiju nakon otkrića zlata 1851. godine. Mnogi su također oko tisućuosamsto pedesetih godina migrirali na Novi Zeland radeći na poljima Kauri gume iskapajući kaučuk od kojeg se izrađivala guma. Nakon nekoliko godina na novozelandskim poljima Kauri gume mnogi su došli u Australiju gdje su nastavili tijekom godina raditi u rudnicima zlata, bakra, cinka, srebra, olova i željezne rudače diljem Australije.
Hrvati u Australiji tijekom druge polovice devetnaestog stoljeća bavili su se rudarstvom; većina kao zaposleni rudari ali bilo je i onih koji su imali prava na samostalno bavljenje rudarstvom te su i kupovali dionice i bili suvlasnici većih rudnika. Australija je u to vrijeme npr. bila najveći u svijetu proizvođač rudača osobito zlata i željeza. Bavljenje ribarstvom im je također dobro išlo, poljoprivredom i vinarstvom isto tako. Brojni su Hrvati tako još u devetnaestom stoljeću postali uspješni poslovni ljudi unutar Australije.
Vijesti o pronalasku zlata u Australiji stigle su do Hrvatske iz nekoliko izvora. Nekoliko hrvatskih avanturista i nekoliko austrijskih ratnih brodova, čija su se posada uglavnom sastojala od mornara iz primorske Hrvatske, posjećivali su Australiju u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Ti su se ljudi vratili kući s vijestima o velikim mogućnostima u Australiji. Objavljivanje izvještaja Tome Skalice o njegovim putovanjima svijetom (a posebno njegov opis posjeta Sydneyu i zlatnim poljima u hrvatskom časopisu Neven, objavljen 1856.) možda je učinilo puno da potakne Hrvate da krenu prema Australiji. Vijesti o velikim nalazima zlata u Viktoriji i Novom Južnom Walesu proširile su se i kao posljedica posjeta austrijskih trgovačkih plovila i ratnih brodova – kao što je bio jedrenjak Splendido 1854. godine, pod zapovjedništvom velikog hrvatskog mornara Ivana Višina i fregate Novara, sa 173 hrvatskih mornara, u Sydney i Novi Zeland 1858. godine.
U povijesti doseljavanja Hrvata u Australiju zanimljivi su i podaci da su 1880-tih godina Hrvati koji su se već nalazili u Australiji pisali svojim obiteljima u domovini o svojim uspjesima u rudnicima pa se tada val doseljenika iz Hrvatske i Hrvata koji su već bili na Novom Zelandu povećao. Osobito ljudi s otoka Visa, Brača i Korčule te Makarskog područja.
Mnogi ljudi hrvatskog podrijetla postali su i poznati kao uspješni pioniri razvoja Australije.
Što se tiče društvenog života zajednice u Australiji devetnaestog stoljeća Hrvati su formirali mreže koje bi se se mogle nazvati malim zajednicama sačinjenih obično od obitelji i pojedinaca iz područja ili sela u Hrvatskoj iz kojih su doselili. Ali često su povezivali i pomagali osobito pri nalaženju rada, smještaja itd. i svoje sunarodnike iz područja mnogo dalje od svog lokalnog sela ili grada. U Australiji iz devetnaestog stoljeća Hrvati su prelazili velike udaljenosti da bi održavali međusobni kontakt i slavili važne prekretnice u svom životu od kolijevke do groba, uključujući događaje poput vjenčanja, krštenja i sprovoda.
DVADESETO STOLJEĆE:
Hrvati koji su u dvadesetom stoljeću stigli u Australiju, do završetka Drugog svjetskog rata, nastavili su međusobno uspostavljati snažne mreže. Mnogi su zaradom iz rudnika kupili zemlju i započeli svoja uspješna poljoprivredna stočarska blaga, uzgajajući za tržište Australije povrće, voće, a i vinarije i stočarstvo (ovce i krave); bavljenjem ribolovom također nije izostalo te su hrvatski doseljenici s vremenom postali među najvećim opskrbljivačima ribom na tržištu u Australiji, osobito oni iz država Victoria i South Australia. Početkom dvadestog stoljeća, oko 1906. godine, na sjevernom dijelu Australije, u državu Queensland, otvorile su se nove prilke za rad i dobru zaradu teškim radom na poljima šećerne trske. Brzo su iskoristili priliku za zapošljavanje na poljima šećerne trske. Mnogi hrvatski sjekači trske su dugo i naporno radili i zaradili dovoljno da kupe vlastitu farmu. Uzgoj šećerne trske postao je rezervat obiteljskih farmi i danas su mnogi uzgajivači šećerne trske u Queenslandu potomci ranih sjekača trske.
Dolaskom Prvog svjetskog rata brojni potomci hrvatskih doseljenika iz devetnaestog stoljeća pridružili su se kao vojnici obrambenim snagama Australije. Hrvate u Australiji koji do tada nisu bili državljani Australije smatralo se državljanima neprijateljske zemlje (Austro-Ugarske) pa su internirani u tzv. koncentracijske logore gdje bivaju zatvoreni tijekom cijelog rata, a 1919. godine su brodovima nasilno vraćeni u svoju domovinu koja se tada zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema obiteljskim pričama i sjećanjima mnogo njih se žestoko opirala hapšenju i zatvaranju u internate, stalno govoreći da su oni Hrvati, a ne Austro-Ugarci. Odgovor australskih vlasti bi bio nešto poput: država Hrvatska ne postoji! A naši bi odgovorili: Ali postoje Hrvati! Uzalud im bilo! Zakon o useljavanju Australije zabranio je nakon Prvog svjetskog rata ulazak u Australiju na pet godina osobama rođenim u Austro’Ugarskoj, Njemačkoj itd. ulaz u Australiju, a među njima onima koji su tijekom rata bili internirani..
Ipak, od 1922. godine mnogi Hrvati koji su 1919. vraćeni u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca počeli su se sada već uvedenom mogućom pismenom zamolbom za useljavanje vraćati natrag u Australiju, većinom napuštajući Kraljevinu zbog svojih političkih uvjerenja; većina nije priznavali Kraljevinu već su sebe smatrali Hrvatima dok je bilo i onih koji su sebe nazivali Jugoslavenima. Lanačana migracija koja je slijedila značajno je pridonijela hrvatskoj migraciji ovih godina do Drugog svjetskog rata, s tim da najveći broj dolazi iz Dalmacije, Istre i Hrvatskog primorja, a i Međimurja. Migracije iz Hrvatske nastavile su se tijekom kasnijih 1920-ih, nadalje, tako je do početka Drugog svjetskog rata u Austaliju stizalo sve više Hrvata, veliki dio napuštajući Kraljevinu Jugoslavije zbog njezine represivne politike protiv Hrvata osobito bez obzira jesu li sebe zvali Hrvatima ili Jugoslavenima. U ovom razdoblju Hrvati doseljavaju u velikom broju i u državu Western Australia gdje brojni postaju jedni od važnijih i većih proizvođača vina u Australij ali i ubrzani razvoj rudarstva privukao je mnogo Hrvata.
U razdoblju nakon 1945. došlo je do ogromnog porasta broja doseljenih Hrvata u Australiju. Došli su u prvom redu kao raseljeni ljudi ili kao izbjeglice. Ograničeni broj također je došao na potpomognutom prolazu, neki nakon što su ilegalno zbog političkih progona unutar komunističke Jugoslavije prešli jugoslavenske granice. Katolička je crkva odnosno Caritas bila od gotovo neprocjenjive vrijednosti jer je mnogim Hrvatima plaćala kartu za Australiju (i za druge migrantske destinacije) sve do kasnih 1960-tih, a taj novac bi Hrvati vraćali poput zajma kada bi se sredili i zarađivali dovoljno novca radom u Australiji.
Doseljavanje Hrvata u Australiju nakon Drugog svjetskog rata može se podijeliti u četiri faze: Prva faza započela je odmah nakon Drugog svjetskog rata i nastavila sve do 1960-ih, a sastojali su se uglavnom od pripadnika hrvatskog naroda koji je odbijao Jugoslaviju i njezin komunistički poredak te su mnogi došli i kao izbjeglice jer su bili brutalno politočki proganjani. Ove su hrvatske izbjeglice pretežno ulazili u Australiju unutar programa ili “Sheme za izbjeglice” (Displaced Persons Scheme) koju je tada vlada Australije uvela u svoje zakone useljeništva. Većina pod programom potpomognutog useljavanja se smještavala u prihvatne useljeničke logore od kuda bi odlazili na posao, te obično nakon nekog vremena života u logoru napustili bi logor i smjestili se u privatni smještaj. Jedan od najvećih prihvatnih logora bio je Bonegilla (na graničnom području između država Victoria i New South Wales) koji se otvorio 1947., a kroz njega je prošlo preko tisuću Hrvata, mnogi su radili na hidro-električnoj shemi Snježnih planina (ovo je bio najveći graditeljski podvig u Australiji nakon Drugog svjetskog rata); hrvatski doseljenici prema godini dolaska i grupacijama definiranim po brodovima koji su svakih nekoliko tjedana ili mjeseci stizali iz Europe, radili su u toj šumskoj divljini i pod teškim uvjetima i do 1970. U tim ranim godinama 1947. nadalje bilo je i mnogo onih koji su umjesto u tom logoru bili smješteni u obližnjem gradiću Wodoga, i u tom se gradu utemeljio i sagradio prvi Hrvatski dom (klub) u Australiji, koji i dan danas postoji. Normalno, prihvatni logori po drugim gradovima Australije također su smještavali doseljenike, a postojali su kao takvi sve do 1971., a danas još uvijek postoje no njihova je funkcija od 1971. prestala biti ona vezana za program pomoći migrantima u tranziciji za novi život u novoj zemlji i postala smještaj ilegalnih migranata i onih u čekanju deportacije.
Ova je prva nakon Drugog svjetskog rata generacija, od 1947. do ranih 1960-tih, hrvatskih doseljenika u Australiji bila prva koja je započela organizaciju i utemeljenje isključivo hrvatskih klubova, katoličkih centara i društava osobito onih za održavanje hrvatskog narodnog plesa i folklora. Tijekom kasnih 1950-tih započelo je i tiskanje prvih Hrvatskih novina i tjednika koji su sačinjavali tzv. hrvatske medije, a iste su se kroz desetlijeća gradile i usvršavale novim novinskim izdanjima, radio programme, televizijskim programima itd.
Prvi australski ‘hrvatski klub’ osnovan je u Adelaideu 1950., a brojni drugi su nakon toga uslijedili u glavnim gradovima i regionalnim središtima. Kroz sport, posebno nogomet, Hrvati su uspjeli pronaći društveni pogon i utjecati na australsku nogometnu sportsku kulturu te multikulturalno društvo općenito. U veljači 1951. godine u Maroubra predgrađu Sydneya i u blizini prihvatnog logora Matraville, a pod nazivom Australsko-hrvatsko udruženje (Australsko-hrvatsko društvo). To društvo se već više od tri desetlijeća zove Hrvatska udruga ‘Sydney’ (Hrvatsko društvo ‘Sydney’) i nalazi se u predgrađu Punchbowla i djeluje pod poslovnim nazivom Croatian Club Ltd. 1951. godine također i u Melbourneu utemeljava se prvi hrvatski klub u državi Victoria, “Hrvatski dom”, Australsko-hrvatski dom koji se danas nalazi u predgrađu Footscray. Sve do 1970-tih godina nikli su novi hrvatski centri po Australiji, kako klubovi i društva tako i Katolički centri i crkve te Hrvatski domovi za umirovljenike i nemoćne. Hrvatska katolička zajednica osnovana je 1950-ih. Hrvatski katolički svećenici bili su uključeni od svojih prvih dana u Australiji u promicanju hrvatskog etničkog identiteta, jezika i kulturne baštine, a, na primjer, 1966. Hrvati Sydneya i okolice sakupili su novac te kupili crkovno imanje u Summer Hill predgrađu gdje se uspostavila crkva sv Antuna i Hrvatski katolički centar u kojem su otac Ivan Mihalić i otac Rok Romac bili su prvi hrvatski katolički svećenici. Svećenici i Časne sestre su služili hrvatsku zajednicu, gradili i zbližavali hrvatsku zajednicu u očuvanju hrvatskog identiteta, jezika, culture i katoličke vjere. Prva hrvatska udruga socijalne skrbi u Australiji, Hrvatski Caritas, osnovana je u Sydneyu 1952. godine kako bi pomogla novim migrantima u prijelazu za novi život u tuđoj zemlji uključujući pomoć oko engleskog jezika, pronalaženje posla te financijske pomoći, a već smo i spomenuli mnogim je hrvatskim obiteljima platila putnu kartu do Australije.
Od 1970. godine dolazi drugi val doseljenika u Australiju iz Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata. Hrvati su tada većinom stigli kao “ekonomski migranti” i u skladu s sporazumom postignutim između vlada Australije i Jugoslavije 1970. godine. No, bilo je mnoštvo onih koji su bježali iz Jugoslavije zbog političkog progonstva jer opirali su se opresiji komunističkog režima u kojemu im je najčešće dodijeljena sudbina nemogućnosti rada ili zaposlenja, prodaje svojih poljoprivrednih proizvoda itd. Uhvaćeni u bijegu bili bi zatvarani u zatvore za političke zatvrorenike kao npr. Goli otok ili Lepoglava zajedno sa politički ili javno aktivnim anti-komunistima. Dakle, definicija onih Hrvata koji su napustili Jugoslaviju kao “ekonomski migranti” u ovom drugom valu imigracije u Australiju nakon 1945. godine bila je problematična iz najmanje dvije perspektive: prvo, politički su faktori upravljali pogoršanjem socijalne i ekonomske situacije u Jugoslaviji općenito; i drugo, oni ljudi koji su odlazili često su to činili iz složenog niza razloga – osobnih, ekonomskih, političkih, a često i u slučaju Hrvata, nacionalnih – koji su u to vrijeme otežavali razgraničenje između ekonomskih i političkih migranata. Tijekom 1970-tih naročito je bila izražena podjela Hrvata u Australiju između tzv. (Pravih ili nacionalnih) Hrvata i Jugoslavenskih Hrvata. Ovo je bilo i desetlijeće osobitih progona od strane jugoslavenske UDBE u Australiji onih koji se sebe smatrali pravim ili nacionalnim Hrvatima. Hrvate u Australiji se nastojalo prikazati teroristima i ekstremistima kojih se treba bojati. Poznati su slučajevi namještaljki i lažne optužbe za pokušaje terorističkih napad unutar Australije poput slučaja poznat pod imenom “Hrvatska šestorica”. UDBa je ovih godina intenzivno radila na infiltraciji hrvatske zajednice u Australiji kako koristeći same Hrvate ali i Srbe. Atentati Hrvata u dijaspori od strane UDBe bili su rašireni u ovom deselijeću diljem svijeta. Jugoslavenski su Hrvati također uspostavljali svoje klubove diljem Australije, nazivajući sebe Jugoslavenima, a ne Hrvatima. Kako bi što bolje svijetu prikazala represiju i progonstva i ubojstva u ime i od strane komunističke Jugoslavije hrvatska je zajednica svoj protest protiv Jugoslavije izrazila i svjetski opaženim činom kada je 1977. u glavnom gradu Canberri podigla Hrvatsko poslanstvo ili veleposlanstvo u Australiji, kojeg je vodio gospodin Mario Despoja. Hrvatska je zajednica uspjela održati ovo poslanstvo na životu preko dvije godine i u to vrijeme svjetske su medije imale tako najprikladniji način protesta za izvor informacija ili osjećaja oko kriminalnog i totalitarnog komunističkog režima Jugoslavije.
Sedamdesete godine vidjele su osobito rast škola za hrvatski jezik kako pri katoličkim centrima, hrvatskimklubovima tako i po prostorijama državnih škola u Australiji uključujući i gimnazija. Hrvatski je jezik i u 1980. godinama bio i službeni jezik kojeg su učenici gimnazije mogle izabrani za svoj predmet velike mature odnosno diplome srednje škole. Početkom 1980-tih hrvatske su zajednice Australije sakupljale financijska sredstva za uspostavu i održavanje studija hrvatskog jezika i kulture na razini sveučilišta. I tako npr. zahvaljujući marljivoj i darežljivoj hrvatskoj zajednici Sydneya i okoline u ono vrijeme skupilo se nešto manje od milijun dolara, što je u ono vrijeme bio golem novac, te 1983. s time se novcem otvara studij hrvatskog jezika takodjer uz financijsku i inu pomoć australske države. Relativno brzo ta se djelatnost na Macquarie sveučilištu širi upostavom 1994. Centra za hrvatske studije na tom sveučilištu za studij hrvatskog jezika, kulture, povijesti i književnosti. Prema raznim izvorima tek u to vrijeme nakon 1994. se uključila Republika Hrvatska u ispomoći financiranja rada tog centra.
Broj hrvatskih imigranata znatno se smanjio od 1980-ih velikim dijelom i zbog ograničavanja broja i vrste doseljenika po struci od strane Australije. Kasne godine 1980-te bile su u Australiji, unutar hrvatske zajednice, obojene novom, velikom nadom za samostalnost Hrvatske odnosno odvajanja Hrvatske od komunističke Jugoslavije. Javljale su se nova udruženja ili asocijacije tempiranje na spremnost pomaganja Hrvatskoj u oslobođenju od komunizma. Koncem 1989. godine brojni Hrvati diljem Australije pristupili narodnom pokretu pod nazivom Hrvatska demokratska zajednica (kasnije politička stranka), ali i jačanje npr Hrvatske stranke prava, Hrvatske seljačke stranke itd također je u ovim kasnim 1980-tim godinama pratilo razvoj višestranačkog poretka koji se odvijao u Hrvatskoj. Sve u cilju odvajanja od Jugoslavije u uspostave neovisne i demokratke Hrvatske. U ranim 1990-tim hrvatska zajednica u Australiji nabujala je brojčano aktivnim Hrvatima i Hrvaticama kako u njihovom lobiju australskih vlasti za priznavanje suvereniteta i neovisnosti Hrvatske, u njihovog organizaciji mirnih prosvjeda protiv srpske agresije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sakupljanju novčane pomoći za obranu i prehranu Hrvatske i izbjeglica, djece ratna siročad, te odlazak u Hrvatsku ili BiH pridružujući se dragovoljcima obrambenih snaga Hrvatske. Uz izuzetak njih par diljem Australije klubovi Jugoslavenskih Hrvata ili Hrvata koji su sebe nazivali Jugoslavenima u ranim su 1990-tim sebe uvrstili među hrvatske klubove i doprinijeli pomoći Hrvatskoj u njezinoj borbi za neovisnost. Jugoslavenske zastave na ovim klubovima zamjenile su zastave Hrvatske. Bez Hrvata i Hrvatica Australije i cijelog iseljeništva diljem svijeta Hrvatska nebi bila uspješna u svojoj obrani od jugosrpske brutalne agresije i nebi postala neovisna Republika Hrvatska.
Do konca 1992. u Hrvatskoj je bilo skoro milijun izbjeglica što onih protjeranih iz svojih domova Hrvata, što onih iz BiH (Hrvata i Bošnjaka). Između 1992, i 2002. Australija je prihvatila pod svojim programom za Izbjeglice unutar programa Ujedinjenih Naroda nekoliko tisuća Hrvata tijekom i nakon Domovinskog rata. Mnogi od njih koriste usluge hrvatskih centara hrvatske zajednice u Australiji koje je djelomično u te svrhe financirala vlada Australije kroz razne programme pomaganja doseljenicima i izbjeglicama.
Zadnje deselijeće dvadesetog stoljeća hrvatske zajednice u Australiji poprimaju nove oblike i profile. Novodošljaci te već druga ili treća generacija australskih Hrvata ne ovise više o sakupljanju oko postojećih hrvatskih klubova ili centara za održavanje hrvatskog identiteta ili culture. Hrvatska zajednica koncem 20. te u prva dva desetljeća 21. stoljeća razvila se u tijelo čiji članovi u 60 do 70% ne zalaze u postojeće hrvatske klubove, niti su njihovi članovi, već stvaraju nova, manja, profesionalno ili poslovno-orijentirana hrvatska društva. Niču nove vjerske skupine, uspostavljaju se značajno istaknuti uspjesi Hrvata unutar Australije u sve većem broju i njezinog društvenog miljea. No, ipak većina sebe smatra Hrvatima i tako se i oni i njihova djeca ili unuci nastavljaju identificirati kao Hrvati ili australski Hrvati.