Domovina Urednistvo
Piše: Dinko Dedić
Fenomen jednog malog naroda donedavno bez države: njegovi su doseljenici razvoju nogometa u ovoj zemlji bez nogometne tradicije dali toliko nesrazmjerno puno, da se australski sportski analitičari i danas čude.
Paralelno s opskrbom najboljih igrača koje je ova zemlja ikad imala, druga generacija hrvatskih imigranata, od koje se mogla očekivati asimilacija paralelno s potomcima drugih doseljenika, iskoristila je svoju poziciju proslavljenih igrača za promociju svoje bezdržavne nacije.
Nogomet je isprva ekskluzivno bio sport neanglosaksonskih doseljenika pa se u svakom mjestu u Australiji s hrvatskom zajednicom, nogometom aktivno bavio klub pod imenom “Croatia”. Najveći među njima bile su Croatia u Melbourneu i Croatia u Sydneyu. Nasuprot njima postojali su jugoslavenski klubovi s potporom i sponsorshipom Jugoslavije i njenih velikih poslovnih magnata poput JAT-a. Jugoslavenski klubovi u Sydneyu i Melbourneu su bili “Jugal” i “JUST”. Međusobni susreti, ili da bolje kažem, sukobi, su predstavljali hrvatsku poslasticu, jer su jugoslavenski igrači u uspoređenju s hrvatskim izgledali kao pješaci.
Jugoslavenska diplomatska predstavništva su koristila sve svoje resurse da omalovaže ili na bilo koji mogući način naštete reputaciji hrvatskih klubova. Unatoč svega toga, timovi s crveno-bijelo-plavim dresovima i hrvatskim grbovima su dominirali uz financijsku pomoć hrvatske zajednice čiji snažni hrvatski nacionalni osjećaji nemaju premca na svijetu. Iz svojih redova natrpavali su australski državni tim nogometnim zvijezdama a isto tako i prominentne europske klubove pa i one u Hrvatskoj.
Fenomen hrvatstva u ovoj zemlji ima se zahvaliti situaciji u ovoj zemlji koja je Hrvate napravila narodom s dvostrukom nesrećom.
Sve do pred kraj sedamdesetih, Australija je bila zemlja istaknutog rasizma, ne samo prema pripadnicima crne i žute rase, nego i prema mediteranskim Europljanima, Grcima, Talijanima, Hrvatima i drugima.
Rasizma su bili pošteđeni jedino nordijski i arijevski plavooki i plavokosi doseljenici sa sjevera Europe. U takvom ambijentu, Grci i Talijani su posjedovali moralni obrambeni mehanizam u formi vlastite države i osjećaj ravnopravnosti s drugim narodima, uključujući i australski. Izloženi rasističkim napadima, Hrvati nisu trebali dugo razmišljati da shvate da se nalaze ugroženi s dvije strane, australske i jugoslavenske, bez vlastite države za moralno utočište. U takvom stanju, kako se to na engleskom kaže “between the rock and the hard place”, hrvatski doseljenici su stvorili obrambeni bunker, sagradili velike nacionalne i vjerske centre, stvorili sportske klubove i moćne političke antijugoslavenske organizacije koje su unosile strah u kosti Udbe i drugih jugoslavenskih obrambenih mehanizama.
Jugoslavenska diplomatska predstavništva su izgledala kao koncentracioni logori opasani bodljikavom živom, iz straha od Hrvata. Hrvatski grb je postao ne samo simbol, nego pravi štit za obranu od napada. Tako snažan otpor pritiscima postigao je rezultate kod Australaca, na bazi njihove poznate nacionalne karakteristike: Respekt za one koji ti pruže otpor i simpatije za “underdog”.
Svoju dvostruku nesreću, Hrvati Australije su pretvorili u pobjedu. Možda ovaj primjer može danas poslužiti i Hrvatima u domovini, koji se nalaze pod velikim napadom projugoslavenske vlasti. Nedaj da te tuku, suprotstavi se svim snagama onima koji te ugnjetavaju. Pokaži zube onima koji prave sprdnju od tvojih velikih žrtava. Budi čovjek.
Nitko nema samilosti za cmizdravce koji samo kukaju i gunđaju a ništa ne rade. Stani na svome ponosno i ne daj se ugnjetavati. Ovdje je parsto tisuća Hrvata stalo u svoju obranu u tuđem svijetu i pobijedilo. Četiri milijuna Hrvata na hrvatskom tlu moraju biti jači. Veliko je oružje osjećaj pripadnosti i vlasništva. Onaj mali pas na ulici će pobjeći kad protiv sebe vidi većega i jačega, ali kad je u svom dvorištu, kao heroj će se isprsiti pred uljeza, ma kako velik bio i otjerati ga.
