Domovina Urednistvo
Čini se da velik broj današnjih katolika polako gubi bitku u smislu da prihvaća jednu drugu istinu, istinu koja je u sukobu s onim čemu ih podučava njihova Crkva, ali je u službi agende koja vodi sve najutjecajnije svjetske medije koji su postali istinski gospodari ljudskih umova i srca i stvarni kreatori modernih „vrednota“.
U mojoj okolini su gotovo svi odreda katolici. Što nije ni čudno ako uzmemo u obzir činjenicu da nam je prema posljednjem popisu koji i nije bio tako davno zemlja 86 posto katolička, brojke su takve i načelno praksa odgovara statistici.
Ono što međutim stalno također slušam – ili čitam – jedna je rečenica koja se uporno provlači kroz razgovore o svakoj mogućoj temi, a ona bi glasila: katolik sam, ali… I onda obično poslije ovog „ali“ ide tvrdnja koja je u potpunosti u suprotnosti s naukom Katoličke Crkve.
Ovaj prvi dio služi valjda kao priprema, amortizacija ili pak suvremena potreba da se izražavanjem stava koji se razlikuje od službenog nauka pokaže da ako izrekneš drugačije mišljenje dokazuješ da nisi „ovca“ koja za razliku od ostatka stada ne slijedi slijepo istine koje su joj usađene.
Najnoviji aktualni primjer te „katolik sam, ali“ filozofije je nedavni referendum u Irskoj, gdje je 62 posto Iraca glasovalo za ustavnu redefiniciju braka, ne više kao zajednice muškaraca i žene već kao zajednice dviju osoba. Začudit će se samo površni promatrači jer Irska je već dulje vremena samo nominalno katolička zemlja.
Drugim riječima, puno bi ljudi potpisalo „katolik sam, ali“ rečenicu. Kao što možemo vidjeti po natpisima u irskim medijima (za primjer uzimam i jednu zgodnu brzu anketu koju je Michael Voris proveo po dublinskim ulicama), mnogo ljudi koji se na prvu izjašnjavaju katolicima izjavljuju:
Katolik sam, ali nemam ništa protiv homoseksualnih brakova. Neka se ljudi volje, tko sam ja da sudim?
Katolik sam, ali mislim da Katolička Crkva ne prati duh vremena i da kaska za današnjim svijetom. Mnogi njeni stavovi su jednostavno – zastarjeli.
Katolik sam, ali ne vjerujem u Crkvu kao instituciju i ne pohađam nedjeljnu misu. Bogu se mogu moliti svugdje i za to mi ne treba crkva.
Puno je još takvih „ali“ momenata, no izdvajam samo one najvažnije i najučestalije. Zašto ne reći, dok sam slušala odgovore katoličkih Iraca više sam puta tužno pomislila: Moj Gospodine, zar si zato umro? Jer svaka od ove tri rečenice ima i prijevod, potkontekst koji je tužan i težak i svaku od njih možemo interpretirati i na ovaj način:
Katolik sam, ali se odričem Svete obitelji, ideala zajednice kakvu je odabrao i sam Bog da bi se utjelovio na zemlji da bi nam pružio primjer najbolje okoline na svijetu za dijete. To svoje odricanje potvrđujem rečenicom kojom se opravdavalo svako moguće krivovjerje u povijesti, a ujedno i odricanje od prirodnog zakona koji nam nalaže da izabiremo dobro i izbjegavamo zlo.
Katolik sam, ali biram odbaciti svoju vjeru u njezinoj punini i složenoj harmoniji – gdje svaka istina pretpostavlja i pojašnjava drugu – jer je želim vidjeti ljudski zanimljivom i ovisnom o trenutnim društvenim nastojanjima.
Katolik sam, ali odbacujem Vjerovanje (… vjerujem u svetu Crkvu Katoličku) i svete sakramente. Odbacujem tvrdnju da je Crkva zajednica koju je osnovao Isus kao božansku tvorevinu koju vodi Duh Sveti. U potpunosti se odričem crkvene tradicije o božanskom vodstvu Crkve, tj. sigurnost da će ona vjerno i nepogrešivo baštiniti što je primila od Isusa.
Ove donje izjave zvuče znatno radikalnije, nije li tako? Nažalost, upravo su one pravo objašnjenje fraza koje današnji katolici tako olako izgovaraju, radije i učestalije od temeljnih istina svoje vjere. Od deset katolika samo jedan neće upotrijebiti ove formulacije.
Naravno da ne pričam samo o Irskoj, ona je samo najsvježiji i najbolniji primjer podilaženja katolika duhu vremena. Tako sada imamo nevjerojatnu činjenicu da je zemlja iz koje su potekli misionari koji su nosili Krista na srcu i u ustima diljem svijeta, koja je Europi poslala jednog sv. Kolumbana da dalje širi svjetlo, postala prva država na svijetu koja će u Ustavu imati redefiniran brak i kao zajednicu osoba istog spola.
Čini se da velik broj današnjih katolika polako gubi bitku u smislu da prihvaća jednu drugu istinu, istinu koja je u sukobu s onim čemu ih podučava njihova Crkva, ali je u službi agende koja vodi sve najutjecajnije svjetske medije koji su postali istinski gospodari ljudskih umova i srca i stvarni kreatori modernih „vrednota“. Silna se sredstva troše kako bi se uvjerilo ljude da je priča o istospolnom braku priča o ljubavi, a ne o interesu, kako bi se ocrnila Crkva koja je bila prva i postavljena i ostavljena od samog Boga, a ljudi kao ljudi sa svojom nestalnom ljudskom ćudi željno upijaju te nove „istine“ i bez problema ih prihvaćaju, povremeno se tek prisjećajući maglovite predodžbe da su – katolici, što god to značilo.
Pričam o Ircima, no nemojmo si laskati da se to nas ne tiče, jer smo i mi dio te novovjekovne generacije katolika koji odmah nakon ponosnog isticanja svoje vjeroispovijesti odmah ubacujemo znakoviti „ali“ i tako doprinosimo činjenici da smo sve manje i manje spremni raditi na svojim nesavršenostima i uporno želimo prilagoditi kako svoj svijet, tako i svoju religiju upravo njima. Što smo u tome uporniji, to nas više ljuti to što ljestvica nauka Crkve ostaje jednako visoko i što ona tako tvrdoglavo ostaje gdje je i nastala – ispod križa – iako mi sami imamo na pameti stotine boljih mjesta gdje bismo je voljeli vidjeti. Pa je tako zovemo zastarjelom i krutom, a jedino što je kruto i zatvoreno su naša srca iako ih baš poput naših umova tako očajnički želimo prikazati otvorenima.
Velike istine su najčešće vrlo jednostavne. Mogu se izreći u malo riječi koje opet nekako bez problema pogađaju bit i sve objašnjavaju. Najbolje je dileme modernih katolika objasnio i presjekao nadbiskup Fulton Sheen rekavši: Jednostavno je. Onaj tko govori: „katolik sam, ali „ – nije katolik.
Istina kao istina, može se njome manipulirati, no nikako od nje i pobjeći. Rekli bi stari ljudi, također vrlo točno: Ili jesi, ili nisi.
Nikolina Nakić
