Domovina uredništvo
Unazad nekoliko mjeseci na faceboku i raznim internetskim portalima osvanuli su neki novi video zapisi koji su dosada bili nepoznati a vezani su za veliku vojno policijsku akciju hrvatske vojske Oluja iz 1995. godine. Još veće iznenadjenje mi je bilo kada sam shvatio da je autor tih zapisa jedan Hrvat iz Sydneya koji u Australiji živi i radi već više od 30 godina te kada sam saznao da je on bio učesnik te akcije prvo kao vojnik s oružjem u ruci a onda i videokamerom i fotaparatom radi kojeg je i postao odnedavno poznat mnogima koji s divljenjem, punog srca i suznog oka gledaju video uradke iz tih slavnih vremena oslobadjanja Hrvatske.
Gospodin Nikica Marčić koji živi u Sydneyu nije htio da ovo bude priča o njemu nego je u više navrata u razgovoru kojega smo vodili u hrvatskom klubu “Kralj Tomislav” naglasio da je izuzetno sretan te da se osjeća privilegiran što je imao čast sudjelovati u “Oluji” . Gospodin Marčić je rodjen 30.9.1957. u Šibeniku gdje je i završio osnovnu i srednju ugostiteljsku školu gdje je prvo vrijeme radio kao konobar u ugostiteljskom naselju Solaris, tri godine kao naučnik, a onda još poslije jedanest godina. On u razgovoru medju ostalim kaže – “Bio sam prvi stipendist uz dvije kolegice koji sam bio poslan na daljnju izobrazbu na višu školu, tj. tzv. peti stupanj u Split. Imao sam lijep posao i napredovao, no uvijek sam želio ići dalje. Imao sam svoga barbu, tj. tetka koji je od 1926. živio u Perthu( tamo je došao sa šest godina)a i dan danas je živ, ima 94 godine. Bio je vrlo uspješan u biznisu, imao je a i danas ima puno svojih restorana, nekretnina itd., što sam zapravo shvatio tek kada došao u Perth.
Bio sam sportaš, igrao sam 14 godina košarku u Šibeniku, četri godine sam bio i sudac za prvu ligu, puno sam putovao po Evropi. Obećavalo mi se mjesto zamjenika hotela “Niko” u Šibeniku, no ja sam već napravio vizu za Australiju te sam 5.10.1989. došao živjeti i raditi u Perth gdje sam zatekao novi drugi svijet, i počeo sam raditi u jednom restoranu. Bio sam i aktivan u hrvatskom klubu u Fremantlu, sjećam se tada je tih dana gostovao tamo fra Tomislav Duka iz HDZ-a a malo nakon toga sam ušao i u upravu. Ponosan sam na to da sam bio u organizaciji tzv. “Ribljih večera” sjećam se bila je to 1991. godina i došao je pjevač Nenad Vetma u posjet a tada je bilo u pripremama tih večera posebno aktivno i velika pomoć folklorna društvo “Zagreb” i “Lado”. Drugi veliki dogadjaj koji pamtim bilo je proglašenje Hrvatske državnosti 15. siječnja 1992. u Perthu gdje sam bio jedan od sedam organizatora tog veličanstvenog dogadjanja. Bio sam medju ostalim i restoran menadžer u hotelu od četri zvjezdice uvijek u kravati i odijelu, no neko vrijeme sam i radio za g. Mrčelu koji je radio u to vrijeme na gradjevini i koji je ponekad zapošljavo po dvije stotine naših ljudi te sam radio i za njega skoro godinu dana.
U Perthu sam bio do 1997. godine a onda sam došao u Sydney u kojem živim sve ovo vrijeme i radim na raznim mjestima kao menadžer u ugostiteljstvu. Tijekom tih prvih ratnih godina u Hrvatskoj više puta sam ozbiljno razmišljao vratiti se iz Australije i uključiti u rat no iz raznih razloga se to nije dogodilo sve do ljeta 1995. godine. Otac mi je bio lošeg zdravlja te sam početkom tog kolovoza 1995. došao kući u Šibenik. Par dana nakon mog dolaska 4. kolovoza 1995. u rano jutro probudilo me je tutnjava tenkova koji su prolazili kraj moje kuće a uskoro sam čuo i avione. Odmah sam malo nakon toga isto jutro otišao do vojnog odsjeka i prijavio se te i završio isti dan na ratištu u topništvu 113. šibenske brigade. Imao sam osjećaj kao da sam uskočio u igrani film koji traje, srce mi je bilo do neba, da mi je netko davao ne znam kakav novac ja bih to u usporedbi s ovim odbio.
Bilo je smiješno kada su me to jutro pitali neki dokument, osobnu kartu ili vojnu knjižicu ništa od toga nisam imao nego samo australsku putovnicu no ipak sam uspio da prvi dan Oluje dočekam kao hrvatski vojnik u uniformi s oružjem na prvoj crti. Nisam ni znao da će sve to tako kratko trajati te dan kasnije završio sam na funciji snimatelja, tj. fotoaparatom i video kamerom sam bilježio sljedeća tri tjedna dogadjaje i ratišta naše brigade. Nevjerojatni su recimo bili trenutci oduševlja kada smo dobili komandu da idemo u napad na Knin, a sve sam to i snimio. Željko Aužina moj zapovijednik iz Oluje bio je nedavno u Kanadi gdje je tamošnjoj hrvatskoj zajednici medju ostalim pokazao filmove koje sam ja snimao te npr. i kadrove poznatih bojovnika poput hrvatskog pravoslavca Gorana Macure koji uništio srpski višecjevni raketni bacač “Orkan” a bio je i na Šibenskom mostu kao jedan od malobrojnih tada branitelja-heroja koji je odbio i spriječio upad JNA i četnika u taj hrvatski grad.
Bili su to dani ponosa i slave kojih se uvijek rado sjetim, te mi je drago da su moji nedavno objelodanjeni videozapisi poslije skoro 25 godina pokazatelji i dokumentiraju časnu i ponosnu ratničku tradiciju pobjedničke Hrvatske vojske i njenog naroda.
