Domovina uredništvo
Sanja Šale, najodlikovanija vojnikinja koja je kao pripadnica “Tigrova” za vrijeme Domovinskog rata prošla sva bojišta, svojom je objavom na facebook o preminuloj Nedi Baban Ivić, dragovoljki iz Australije, potresla sve koji su je pročitali. Osim što se Šale emotivno oprostila od Nede, svojim je statusom otkrila priču koja je do danas mnogima bila nepoznata. Pokojna Neda je, naime, bila jedna od “klokanica”, kako su nazivali Hrvatice iz Australije koje su se dragovoljno priključile obrani Hrvatske.
Danas, 07.listopada 2021, u 11 sati po australskom vremenu, Neda je zauvijek zaklopila svoje oči, u svojoj rodnoj Australiji, u 50-toj godini života. Nije lako pisati o nekome tko je pokojan, a ne pustiti suzu… Nekome tko vam je bio prijatelj, suborac, i nekome tko je imao toplu i neiskvarenu dušu. Nije lako pisati o Nedi”, riječi su kojim je Sanja Šale započela nekrolog.
Nedu sam upoznala na Južnom bojištu, u ljeto 1992 godine, u Kleku, pored Neuma, tadašnjoj bazi „ Tigrova“, 1.Brigade Zbora narodne garde, elitne postrojbe Hrvatske vojske.
Nije lako pisati o nekom tko je pokojan, a ne pustiti suzu…nekom tko vam je bio prijatelj, suborac, i nekom tko je imao toplu i neiskvarenu dušu.
Nije lako pisati o Nedi .
Prekrasne oči koje i danas pamtim, kao i njen biserni osmjeh, Neda je danas predala Bogu.
Dugo godina borila se je sa zloćudnom bolesti. No bolest je bila jača i uporna.
Nedu sam upoznala sasvim slučajno, u obližnjem kafiću, prije nego mu je netko promijenio „unutarnji izgled“ …
Kasnije smo se često prisjećali dogodovština iz istog tog „ kafića“ . Neda je na savršenom engleskom objašnjavala Zorki, također „ klokanici“, frizerki i „ brzoj šišačici ovaca“ , kako je sve „ shit“ i kako joj se ponekad čini da su „ svi ludi“! „ Crazy“ …
Da, u to vrijeme, „ svi smo bili ludi“ ….
Od prvog do posljednjeg. Mladost = Ludost
Bila su to neka dugačija vremena, čije značenje, ali i povijesnu vrijednost, shvatiti ćemo puno kasnije…kao formirani, odrasli ljudi.
Tada…..tada smo još bili djeca, a da toga i nismo bili svjesni. Mlađi punoljetnici, iako nas je bilo i maloljetnih. Dobri poznavatelji prilika tog doba sjetiti će se brojnih naših „ maloljetnika i maloljetnica, poput danas pokojne Emine Hamulić i drugih“, koji nisu dvojili u to vrijeme „boriti se“, ili „pobjeći“- poput onih koji su to mrtvo-hladno učinili, da bi se kasnije, kada je sve završilo, (i kada smo mi preživjeli, otresli prašinu sa svojih tankerica i čizama), upravo „ ti“, koji su cijelo vrijeme iz prikrajka promatrali i čekali svoje vrijeme, na mala vrata ušli u „ Svijet Politike“ i zauzeli dobro plaćena mjesta sa kojih mlate praznu slamu sve ove godine.
Čast izuzecima!
O „ klokanicama“ sam već bila čula, ali nisam do tada stigla niti jednu upoznati. Stalni „muving“, pokreti, vožnje, pratnje, teren, pucnjava, preživljavanje…hrpa ljudi, jedni dolaze, drugi odlaze…netko svojom voljom, neki i u crnim vrećama, nažalost.
Klokanice, jedna skupina mladih djevojaka, Hrvatica druge generacije, pa i treće, hrvatskih iseljenika iz više gradova daleke Australije, tog velikog kontinenta, većini nas nedostižnog i teško shvatljivog načina života, su stigle posredstvom Hrvatskih klubova, davne zime 1991 godine i to upravo u 1.brigadu, slavne „ Tigrove“, koji su do tada najviše krvarili u teškim borbama na Zapadno-slavonskoj bojišnici.
Došle su svojom voljom, poneke od njih jedva natucajući hrvatski jezik, kako bi pomogle, kako bi skrbile o brojnim ranjenicima, kako bi im previjale rane, čistile i prale, šišale brojne vojnike i vojnikinje, brinule o higijeni brigadne baze „ M.A.S.H“ ( sanitet), slagale lijekove, punile rance sanitetskim materijalom, i sve što je u ta doba bilo potrebno.
Nisu bile naoružane, ali su bile ravnopravni pripadnici Tigrova i ponosno su nosile odoru sa znakovljem.
Ponekad su bile izložene i mogućoj pogibelji na terenu. Neprijateljsko topništvo ima dalek domet.
Kako i sama govorim engleski, mojem oduševljenju nije bilo kraja.
Neda, Veronika, Zorka i ja smo se brzo sprijateljili…pogotovo, jer smo sve bile porijeklom iz Dalmacije …
Upoznala sam i druge cure, ali kako sam stalno boravila po terenu, često nisam bila u prilici, družiti se više sa svim tim curama, već kada to prilike dozvole.
Neda, ona je bila posebna. Veliki veseljak, uporna u svemu onome što radi, a radila je sa srcem, bez ikakvih kalkulacija, ponosna što je tu sa svima nama. Ponosna Hrvatica …Ponosna Australka
Imala je roditelje, brata i sestru, u Geelongu u Australiji. Često je pričala o njima, o toj dalekoj zemlji, o načinu života, o svojim prijateljima, rođacima na Pelješcu, po svojoj majci…i jedne godine me je posjetila….u miru.
Mojem iznenađenju nije bilo kraja. Pošteno smo se ispričali i isplakali „ za dobra stara vremena!
Ostali smo povezani putem društvenih mreža sve do današnjeg jutra, kada je zauvijek otišla i sklopila svoje umorne oči. Nekako sam se nadala da će njena upornost i želja za ozdravljenjem ponovo pobijediti, kao i prije više godina, kada je pobijedla opaku bolest, ali ne….ovaj puta nije uspjela.
Povratkom u Australiju, sredinom ratnih godina, Neda se je zaposlila, udala i formirala obitelj.
Iza nje ostali su suprug Vitomir, i troje djece; Mara, Anton i Marko, te njeni roditelji, brat i sestra.
Danas Tigrovi iskreno tuguju. Cijela brigada oplakuje Nedu Baban ( Ivić)…“klokanicu“.
Jučer smo izgubili Kalšana, iz 1.ve bojne Ogulin,biti će pokopan sutra, u Velikoj Gorici.
Jučer je bila obljetnica tragične smrti našeg „ Nanđarastog“-Zdravka Mikuša iz OKBa, neki dan je bila obljetnica tragične smrti naše hrabre Emine Hamulić, pa dečkih koji poginuše u Iloku…
Svakog dana, 365 dana u godini mi Tigrovi nekoga oplakujemo, ispraćamo na vječni počinak ,ili se prisjećamo …
To radimo u miru, tišini, bez velike pompe, nastojeći ne uzbuditi brojne “civile”, kojima je „ pun kufer svega i svačega“, optužujući svakog tko im se nađe u vidokrugu za vlastite neuspjehe ili loš život koji vode. Iste one koji imaju „ kokošje pamćenje“ ili zbog vlastitih kompleksa minimaliziraju nečiji ponos, životne uspjehe, jer to je danas ionako „ inn“ .
Demokracija je…..za neke još uvijek u statusu „ osnovne škole“
Neda je u svojem okruženju gdje je živjela bila vrlo aktivni član lokalne zajednice, djelujući pri Hrvatskom klubu iseljenika, ili kroz lokalni nogometni klub, koji su pohodila njena djeca, ali je i vrlo hrabro sudjelovala u kampanji borbe protiv karcinoma dojke, kada je hrabro, u toplesu, nakon operacije dojke i ciklusa kemoterapija, pozirala oslikana od strane lokalne umjetnice, u tehnici Body Paint, za kalendar, čiji prihod je bio namjenjen u dobrotvorne svrhe .
Neda je Hrvatsku napustila još devedesetih, tiho. Isto onako tiho, kako je i došla. U to vrijeme bez ostvarenih prava na zasluženi status i bez počasti na koje sigurna sam i te kako ima pravo.
Svoja prva koja joj pripadaju Zakonom, nije nikada niti ostvarila. Nekoliko puta smo pričale o tom problemu i nastojala sam joj pomoći kao i ostalim curama iz daleke Australije.
Smrću Dinka Sučića, našeg PD-ovca iz zapovjedništva Brigade, jednog od značajnih arhivara svih važnijih događanja iz naše povijesti, kao i jednog od autora monografije o Tigrovima, izgubljene su sve niti, nas koji smo na onaj najjednostavniji ljudski način, pokušali ispraviti svojevrsnu nepravdu prema tim ženama…“ našim klokanicama“ . I zbog toga me je sram.
Niti jedna od njih nije zaslužila takav nemar.
Makar da su dobile Spomenicu Domovinskoga rata…istu onu koju imaju neke druge “kokoši u mom sokaku”, što su pola rata hapale humanitarnu pomoć i skupljale jaja po selu, pa ih poslije preprodavale po 5 maraka u susjednoj zemlji i sinove sklanjale u daleke zemlje…
„Onaj gore“ sve vidi i zna…tako kažu.
I kako lijepo napisaše jedan naš stari Pelješčanin, na svom nadgrobnom spomeniku :
„ Mladosti moje i bezumlja moga…nemoj se prisjećati Gospode „ .
Zbogom Nede…mir u svjetlosti i vječnosti. Čuvali te Anđeli …
Nikada te neću zaboraviti. Ostaješ mi u lijepom i časnom sjećanju.
Laka ti zemlja draga moja “klokanice”
Jednog dana, opet ćemo se sresti, i zapjevati čuvenu pjesmu:
„You’ve Lost That Loving Feelings“ od Elvisa Presleya….za ona dobra stara vremena
Pozdravi sve naše, “Lalu“ ( Stevica Pavlini) pogotovo …
Tvojim bližnjima ovim putem izražavam duboku sućut.
Voli te Sanja …
„ Blue Angel „
