Domovina uredništvo
Danas, 07.listopada 2021, u 11 sati po australskom vremenu, Neda je zauvijek zaklopila svoje oči, u svojoj rodnoj Australiji, u 50-toj godini života. Nije lako pisati o nekome tko je pokojan, a ne pustiti suzu… Nekome tko vam je bio prijatelj, suborac, i nekome tko je imao toplu i neiskvarenu dušu. Nije lako pisati o Nedi”, riječi su kojim je Sanja Šale započela nekrolog.
Nedu sam upoznala na Južnom bojištu, u ljeto 1992 godine, u Kleku, pored Neuma, tadašnjoj bazi „ Tigrova“, 1.Brigade Zbora narodne garde, elitne postrojbe Hrvatske vojske.
Nije lako pisati o nekom tko je pokojan, a ne pustiti suzu…nekom tko vam je bio prijatelj, suborac, i nekom tko je imao toplu i neiskvarenu dušu.
Nije lako pisati o Nedi .
Prekrasne oči koje i danas pamtim, kao i njen biserni osmjeh, Neda je danas predala Bogu.
Dugo godina borila se je sa zloćudnom bolesti. No bolest je bila jača i uporna.
Nedu sam upoznala sasvim slučajno, u obližnjem kafiću, prije nego mu je netko promijenio „unutarnji izgled“ …
Kasnije smo se često prisjećali dogodovština iz istog tog „ kafića“ . Neda je na savršenom engleskom objašnjavala Zorki, također „ klokanici“, frizerki i „ brzoj šišačici ovaca“ , kako je sve „ shit“ i kako joj se ponekad čini da su „ svi ludi“! „ Crazy“ …
Da, u to vrijeme, „ svi smo bili ludi“ ….
Od prvog do posljednjeg. Mladost = Ludost
Bila su to neka dugačija vremena, čije značenje, ali i povijesnu vrijednost, shvatiti ćemo puno kasnije…kao formirani, odrasli ljudi.
Tada…..tada smo još bili djeca, a da toga i nismo bili svjesni. Mlađi punoljetnici, iako nas je bilo i maloljetnih. Dobri poznavatelji prilika tog doba sjetiti će se brojnih naših „ maloljetnika i maloljetnica, poput danas pokojne Emine Hamulić i drugih“, koji nisu dvojili u to vrijeme „boriti se“, ili „pobjeći“- poput onih koji su to mrtvo-hladno učinili, da bi se kasnije, kada je sve završilo, (i kada smo mi preživjeli, otresli prašinu sa svojih tankerica i čizama), upravo „ ti“, koji su cijelo vrijeme iz prikrajka promatrali i čekali svoje vrijeme, na mala vrata ušli u „ Svijet Politike“ i zauzeli dobro plaćena mjesta sa kojih mlate praznu slamu sve ove godine.
Čast izuzecima!
O „ klokanicama“ sam već bila čula, ali nisam do tada stigla niti jednu upoznati. Stalni „muving“, pokreti, vožnje, pratnje, teren, pucnjava, preživljavanje…hrpa ljudi, jedni dolaze, drugi odlaze…netko svojom voljom, neki i u crnim vrećama, nažalost.
Klokanice, jedna skupina mladih djevojaka, Hrvatica druge generacije, pa i treće, hrvatskih iseljenika iz više gradova daleke Australije, tog velikog kontinenta, većini nas nedostižnog i teško shvatljivog načina života, su stigle posredstvom Hrvatskih klubova, davne zime 1991 godine i to upravo u 1.brigadu, slavne „ Tigrove“, koji su do tada najviše krvarili u teškim borbama na Zapadno-slavonskoj bojišnici.
Došle su svojom voljom, poneke od njih jedva natucajući hrvatski jezik, kako bi pomogle, kako bi skrbile o brojnim ranjenicima, kako bi im previjale rane, čistile i prale, šišale brojne vojnike i vojnikinje, brinule o higijeni brigadne baze „ M.A.S.H“ ( sanitet), slagale lijekove, punile rance sanitetskim materijalom, i sve što je u ta doba bilo potrebno.
Nisu bile naoružane, ali su bile ravnopravni pripadnici Tigrova i ponosno su nosile odoru sa znakovljem.
Ponekad su bile izložene i mogućoj pogibelji na terenu. Neprijateljsko topništvo ima dalek domet.
Kako i sama govorim engleski, mojem oduševljenju nije bilo kraja.
Neda, Veronika, Zorka i ja smo se brzo sprijateljili…pogotovo, jer smo sve bile porijeklom iz Dalmacije …
Upoznala sam i druge cure, ali kako sam stalno boravila po terenu, često nisam bila u prilici, družiti se više sa svim tim curama, već kada to prilike dozvole.
Neda, ona je bila posebna. Veliki veseljak, uporna u svemu onome što radi, a radila je sa srcem, bez ikakvih kalkulacija, ponosna što je tu sa svima nama. Ponosna Hrvatica …Ponosna Australka
Imala je roditelje, brata i sestru, u Geelongu u Australiji. Često je pričala o njima, o toj dalekoj zemlji, o načinu života, o svojim prijateljima, rođacima na Pelješcu, po svojoj majci…i jedne godine me je posjetila….u miru.
Mojem iznenađenju nije bilo kraja. Pošteno smo se ispričali i isplakali „ za dobra stara vremena!
Ostali smo povezani putem društvenih mreža sve do današnjeg jutra, kada je zauvijek otišla i sklopila svoje umorne oči. Nekako sam se nadala da će njena upornost i želja za ozdravljenjem ponovo pobijediti, kao i prije više godina, kada je pobijedla opaku bolest, ali ne….ovaj puta nije uspjela.
Povratkom u Australiju, sredinom ratnih godina, Neda se je zaposlila, udala i formirala obitelj.
Iza nje ostali su suprug Vitomir, i troje djece; Mara, Anton i Marko, te njeni roditelji, brat i sestra.
Danas Tigrovi iskreno tuguju. Cijela brigada oplakuje Nedu Baban ( Ivić)…“klokanicu“.
Jučer smo izgubili Kalšana, iz 1.ve bojne Ogulin,biti će pokopan sutra, u Velikoj Gorici.
Jučer je bila obljetnica tragične smrti našeg „ Nanđarastog“-Zdravka Mikuša iz OKBa, neki dan je bila obljetnica tragične smrti naše hrabre Emine Hamulić, pa dečkih koji poginuše u Iloku…
Svakog dana, 365 dana u godini mi Tigrovi nekoga oplakujemo, ispraćamo na vječni počinak ,ili se prisjećamo …
To radimo u miru, tišini, bez velike pompe, nastojeći ne uzbuditi brojne “civile”, kojima je „ pun kufer svega i svačega“, optužujući svakog tko im se nađe u vidokrugu za vlastite neuspjehe ili loš život koji vode. Iste one koji imaju „ kokošje pamćenje“ ili zbog vlastitih kompleksa minimaliziraju nečiji ponos, životne uspjehe, jer to je danas ionako „ inn“ .
Demokracija je…..za neke još uvijek u statusu „ osnovne škole“
Neda je u svojem okruženju gdje je živjela bila vrlo aktivni član lokalne zajednice, djelujući pri Hrvatskom klubu iseljenika, ili kroz lokalni nogometni klub, koji su pohodila njena djeca, ali je i vrlo hrabro sudjelovala u kampanji borbe protiv karcinoma dojke, kada je hrabro, u toplesu, nakon operacije dojke i ciklusa kemoterapija, pozirala oslikana od strane lokalne umjetnice, u tehnici Body Paint, za kalendar, čiji prihod je bio namjenjen u dobrotvorne svrhe .
Neda je Hrvatsku napustila još devedesetih, tiho. Isto onako tiho, kako je i došla. U to vrijeme bez ostvarenih prava na zasluženi status i bez počasti na koje sigurna sam i te kako ima pravo.
Svoja prva koja joj pripadaju Zakonom, nije nikada niti ostvarila. Nekoliko puta smo pričale o tom problemu i nastojala sam joj pomoći kao i ostalim curama iz daleke Australije.
Smrću Dinka Sučića, našeg PD-ovca iz zapovjedništva Brigade, jednog od značajnih arhivara svih važnijih događanja iz naše povijesti, kao i jednog od autora monografije o Tigrovima, izgubljene su sve niti, nas koji smo na onaj najjednostavniji ljudski način, pokušali ispraviti svojevrsnu nepravdu prema tim ženama…“ našim klokanicama“ . I zbog toga me je sram.
Niti jedna od njih nije zaslužila takav nemar.
Makar da su dobile Spomenicu Domovinskoga rata…istu onu koju imaju neke druge “kokoši u mom sokaku”, što su pola rata hapale humanitarnu pomoć i skupljale jaja po selu, pa ih poslije preprodavale po 5 maraka u susjednoj zemlji i sinove sklanjale u daleke zemlje…
„Onaj gore“ sve vidi i zna…tako kažu.
I kako lijepo napisaše jedan naš stari Pelješčanin, na svom nadgrobnom spomeniku :
„ Mladosti moje i bezumlja moga…nemoj se prisjećati Gospode „ .
Zbogom Nede…mir u svjetlosti i vječnosti. Čuvali te Anđeli …
Nikada te neću zaboraviti. Ostaješ mi u lijepom i časnom sjećanju.
Laka ti zemlja draga moja “klokanice”
Jednog dana, opet ćemo se sresti, i zapjevati čuvenu pjesmu:
„You’ve Lost That Loving Feelings“ od Elvisa Presleya….za ona dobra stara vremena
Pozdravi sve naše, “Lalu“ ( Stevica Pavlini) pogotovo …
Tvojim bližnjima ovim putem izražavam duboku sućut.
Voli te Sanja …
„ Blue Angel „
