Domovina uredništvo
[ad_1]
Svojedobno smo s užitkom čitali knjigu Jare Ribnikar: „Život i priča”. Možebit da smo ju već i spomenuli u ovim kolumnama jer ona to zaslužuje. Ogled je to jednoga vremena koje nije bilo sklono ovakvim tekstovima, ali se ponekad provukao unatoč svojoj nepodobnosti komunističkom cenzorskom oku. 
Cenzura je imala i cezure ako se radilo o šaržama ili markama komunističkoga junačkoga razdoblja, što će reći doba kad nisu vladali, nego su se kao žrtvenici borili za dah. Kako je izgledala ta borba, razvidno je iz ovih autobiografskih sjećanja Jare Ribnikar, slobodnomisleće Čehinje udane za Vladislava Ribnikara koji tada izdaje komunističke novine Politika i to u Beogradu. Njihov salon bio je na glasu po sjedjeljkama intelektualne lijeve elite koja je imala podršku u SSSR-a, a to znači da je primala financije iz središnjice u Moskvi. Za uzvrat su obavljali sav propagandistički posao. U tom je kolu Jara Ribnikar putovala u Pariz i susrela J. Broza. Divan je taj odlomak u knjizi gdje se ona divi njegovom odijelu, žirade-šeširu, velikom pečatnjaku od zlata na prstu i uopće dendijevskom izgledu i ponašanju. Nije oskudijevao.
(Zanimljivo je pročitati da je nedavno umro Jarin unuk koji je nastavljao dugi niz godina održavati list Politiku, da bi ga neki novi ljudi izbacili s posla i to na ponižavajući način.)
Mnogi su europski ljevičari tako živjeli poučeni bračnim parom Sartre- J. P. Sartre i S. de Beauvoir. Socijalistički salon usred Pariza, zasićen čudesnim parom kojem ni jedan vid slobodnoga života nije bio stran, a sredstva nisu bila u pitanju, kao ni putovanja u zemlju snova u kojoj su upoznali pojam gulag, ali su ga prešutjeli. Ni riječi o gladi, siromaštvu i zločinima u najgorim danima staljinizma, ni riječi o sivilu i bezgraničnom nasilju koje su spoznali, a onda zatajili. Tako se Istina povukla pred Mučninom koja je riječima J. P. Sartrea ušla u naše lektire. I zaista bila mučnina.
Tako se beogradski jet-set, današnji novinari bi rekli celebrity, sastajao i u ugodnoj atmosferi divanio o teškom životu kojega treba srušiti i uzeti vlast u svoje ruke kao uzori u zemlji snova SSSR.
Kao i u Rusiji početkom XX. vijeka, inteligencija je snatrila o zemlji slobode i pravde. Kad se san ostvario, i ta je inteligencija primila dio pogače, ali ne svi. 
Oni kojima je glava ucijenjena na tajnom sastanku jer se glava još uvijek odazivala na ime naroda kojem pripada, osobito hrvatskoga, bili su likvidirani. Za grob im se ne zna. Kad-tad izbačeni su s liste poćudnih, neki kao unuk Jare Ribnikar nedavno. Eto, revolucija jede svoju djecu. Nikako da ih se zasiti. Tako se ni grob Andrije Hebranga ne može nikako naći (kao ni stotine tisuća drugih Hrvata), a ni I. G. Kovačića koji je još 1937. napisao svoj epitaf za grob kao da je znao što ga čeka. (Postoji tvrdnja da su neki kasnih pedesetih našli Goranov grob u planini kod Foče u što iskreno sumnjamo.) I djelo Jamu napisao je većim dijelom prije rata kad ustaša nije bilo u Kraljevini, ali četnika je bilo. Tako Ivan Kovačić piše prijatelju Tadijanoviću prije rata: „… jer misliti u našoj miloj Hrvatskoj znači žderati se, bjesniti, a to skraćuje život…” Upravo tako, dragi Ivane.
Ta tradicija salonskih komunista ili socijalista nastavlja se i danas. Ukazuju se kao silni borci za radnička prava, ljudske slobode, branitelji sirotinje i žena, pa onda i manjina koje su s ljestvice raznih turobnih devijacija čovjeka. Poznamo ih iz nastupa u javnosti, iz saborskih klupa ili nevladinih udruga. Ima ih raznih: od onih koji su ležerno u patikama doskakutali u Sabor, u uskim hlačama, i razbarušenih kosa, do onih koji su istančanom uljudbom urbanoga tipa odjenuli svoje dragocjeno tijelo, uskladili koloristički sve od skupoga krzna do svilene košulje. Oni su svi, bez obzira na dostojanstvo pojave u kostimu, pravi zaštitnici radnoga naroda, penzionera i sirotinje i golubova sa Griča. Tu se ističe bračni par, obrazovan i lijep, dotjeran i omiljen, izrazito brižan za izgled, ali čini se nesiguran kamo da pođe: ne može ležati po asfaltu kao možemovci ili živozidovci, a želi biti arbitar za onaj dio hrvatske manjine u vlastitoj državi koji će surađivati s najgorim neprijateljem te iste države u liku lijevih opcija, ili srpske manjine u krilu vladajuće stranke. Kamo i s kim? Tako oni proživljavaju apstraktni životni bol raspolućeni u dilemi. Sve bi dali za vlast: sve nazore, vrijednosti tradicije naroda koji ih je izabrao, sva žrtvovanja u Domovinskom obrambenom ratu, sav kršćanski temelj. Govore o zaleđenju ideoloških razlika i hrle u zagrljaj… kome? Ima u njima gomila podataka i jalove pameti, ali mudrosti i skromnosti nema.
A što radi vladajuća skupina amorfnih jedinki koje plutaju u izblijedjeloj tekućini što nas je nekada napajala, tekućici krvi i suza kojom smo izbavili Domovinu iz ralja vjekovnoga mrzitelja? Ta se bezlična masa danas ne zna više oduprijeti udarcima i nakaznostima zakona i ugovora sa samim Đavlom, nju, nju žele srušiti svi, svi, a onda, što će biti onda? Jer isti su. Plana i mudrosti nemaju ni jedni ni drugi. Ima čestitih, ali nikako da ostave svoje glavate EGO u nekoj postaji na putu do vlasti, da se ujedine u časnim zakonima kojih ne treba biti više od deset. Stari Dekalog. To.
Salonski socijalisti koji pak žive u mašti stare jugovine, naseljeni po vilama i golemim stančugama iz kojih ih nisu izbacili novi Hrvati poslije Oluje, kao što su to isti drugovi učinili s pravim vlasnicima iza one oluje 1945., znaju da moraju održavati vezu ne samo s najgorim četničkim podrivateljima svake hrvatske države, nego i vanjskim mrziteljima hrvatske države koji se grupiraju u inozemstvu oko ideje da je svaka hrvatska država nepoželjna jer je genetski ustašoidna. Ima takvih prikaza u Austriji, Njemačkoj i dalje sve do Australije. Austrija je na vrijeme spretno izbjegla priznati svoju potpunu pripadnost Hitlerovom sistemu u kojem je golemi dio velebnoga nasilja činila dragovoljno, a Nijemci su podvrgnuti ispiranju vlastitih grijeha na rijekama oblapornoga života koji se našao na mjestu agresivnoga nacizma.
Tamo se lome koplja u kojoj borbi predvode mahom neke mlađahne trudbenice na šoroševskim jaslama, kao i u ostalim zemljama jarko zelenih boja. Pa i u našem Hrvatskom državnom saboru u (čini mi se) osam komisija na čelu su mlađahne pucice bez obzira na pamet i stvarno znanje. Jedinstveni je primjer i ona blijeda krhka dama koja je vodila onu komisiju za sukob nekakvih interesa od kojega posla bilo po narodski – trla baba lan…
Salonski socijalizam nema više onu bukvalnu crvenu boju kao nekada prije Drugoga svjetskoga rata. Tada je veliki dio našega puka bio nepismen, ali osjećaj pravde nije izgubio. Sada se naše selo opismenilo, ali ono nestaje brzinom nemjerljivom satima i godinama. Ono se topi, gasi, sva snaga od koje je hrvatski narod živio kao od živodajnoga korijena što je uvijek novim izdancima obnavljao identitet i moć naroda, davao nove bojovnike i doktore znanosti, nobelovce, pastire vjere, pastire po livadama i planinama, požrtvovne majke i sinove i kćeri, sve se to rastače u globalističkoj podloj namjeri za grabeži koju globalisti zovu napredak i održivi razvoj. U močvari toga napretka strše samo krovovi banaka i neboderi moćnika.
Kako se brzo usvajaju nevidljivi otrovni naputci iz središta nekoliko moćnika na Zapadu! Oni donose rasap naše mile „provincije” bez koje ne bi bilo ni našega jastva, domovine i ljubavi. „Domovini i ljubavi” pjevao je Ivan Zajc i mislio ne samo na opernu kuću u Rijeci, nego i na selo i tu provinciju, matoševsku provinciju, na onu istu za koju je Ivan Kovačić držao u Lukovdolu govor za Stipicu Radića. Još nije bio Goran, nego samo domoljub svoje Hrvatske. I nije bio salonski socijalist. Trunuo je s majkom i obitelji u podrumskim vlažnim stanovima po Zagrebu, obolio. Kao mnogi pravednici bio je i prema drugima socijalno osjetljiv. A pisao se Hrvat.
Naš se pak socijalistički salon bitno uvećao. Mnogo je naših salonskih ljevičara, mnogo desničara. A puk more izbori kao noćne prikaze što sjedaju na grudi. Koga birati među salonskim pravdašima? Rasipaju se, grabe, brbljaju, ogovaraju, sastaju se po budžacima, kinđure u skupim odijelima, kradu i kraduckaju, vozaju u skupim jahtama, pišu po kojekavim lucprdastim glasilima i to poimaju kao ozbiljan razgovor!
Ugojili se, vratovi im se ne vide, udaraju skupim automobilima po jamama i drumovima, potajno slušaju cajke, putuju svijetom i gledaju s visine. Gle, kako su mali ovi u Hrvatskoj! Gmižu oko valova s novcem kao novim bogom. Bacimo im ponešto!
Novim nas zakonima svi ti salonski socijalisti obasipaju, čuvaju red i mir, (dotle uvrštavaju u zaštićena dobra svijeta jela i pila, a sve što se ima zaštititi stvorio je narod, anonimni auktor velebnih misli i vjere). Jedino Bog nije zaštićen. Što će nam Bog? –viču vladajući i oporba. Dolaze oni na procesije i mise, dolaze, križaju se i pomiču usnice. A onda prijete: samo pokušaj uzviknuti uzvik s kojim je poginuo tvoj sin, zakopan na neznanoj livadi! Onaj u jakni, koji je pronađen s natpisom na rukavu: Za dom spremni! Čak i pozlata oko slova sačuvana je. Valjda ju je sačuvala zemlja jer je hrvatska, možda bi na tuđoj ledini nestala i jakna i uzvik. Samo pokušaj kriknuti, bezumniče! Bezumni narode! Oče i majko toga iskopanoga viteza, bezumnici ste! Vrijeđate sinove neprijatelje! Vrijeđate nas koji sada živimo i ne želimo čuti taj uzvik nikada više! On sjeća na dane kad nismo bili bez snova, kad smo imali moć pobijediti, i kad smo to učinili. Otjerali smo strahove i gadna lica apokalipse što su nadirala na željeznim zvijerima s istoka, nadirala i morila nas. Sada nije potrebno podsjećati na tu činjenicu jer smeta. Kome smeta? Pitaju otac i majka. Pa salonskim domoljubima, salonskim prvacima, salonskim socijalistima! Onima koji sada donose zakone kao što je vaš sin donio slobodu! Njima slobodu i život. Tim, salonskim, kako ih god zvali. Njima bez časti u mudrosti, bez junaštva i suosjećanja, njima.
A narod će se već snaći. Nisu posječeni baš svi hrastovi, jedan još stoji na grobu Ante Starčevića. Kameni hrast.
Nevenka Nekić
[ad_2]
Source link
