Domovina News
[ad_1]
Jakov Sedlar: „Male velike sestre”
Kino Cinestar, Branimir centar, srijeda, 3. svibnja 2023., 19,30
Povijesne istine podliježu kao i svake druge poslovici: zaklela se zemlja raju da se svake tajne znaju. Pa makar i nakon dugih godina. One, te zatajene istine, sazrijevaju kao ljekovito voće koje spašava žednoga i lažima ocrnjenoga pravednika. I kad se činilo da je glas istine ugašen, pojavi se nenadani svjedok ili mnoštvo svjedoka koji kao svjetlost razbiju tamu. 
Upravo se to dogodilo s filmom Jakova Sedlara o sestrama milosrdnicama koje su spasile 309 Židova tijekom Drugoga svjetskog rata u Vinogradskoj bolnici uz pomoć Alojzija Stepinca. Jer tema ovoga filma ima veliko značenje unutar bilo koje teme o zlu koje se nanijelo i Hrvatima i Crkvi i Stepincu.
Jugoslavenska historiografija trudila se dugi niz desetljeća ispisati monstruozne stranice o zločinima ne samo NDH, nego uopće Hrvata koji bi prema toj „nauci” bili hereditarno predodređeni za zločine. Konstrukcije „istoričara” umobolnih mozgova, koji su smišljali i još to čine, stravične neistine o brojevima ubijenih u Jasenovcu, ubojstvima djece od strane časnih sestara, lažnim logorima, spravama za ubijanje itd., dovedene su do histeričnih vrhunaca u kojima se dijalog još nije uspostavio. Svako ispravljanje laži ovih krivotvorina na temelju dokumenata, ti drugovi i drugarice nazivaju „revizionizmom”. U toj neravnopravnoj borbi stradali su životom i sudbinama robijaša mnogi povjesničari Hrvati, osporavajući izmišljene zločine. Stoga je svaki napor u toj neravnopravnoj borbi za istinu hvale vrijedan, pa tako i tema o zaslugama i stradanjima sestara milosrdnica tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata.
Budući da smo pisali prvu knjigu koja rasvjetljava tu temu i objavili je 2022. godine – „Naša klecala i baklje / Djelovanje, stradanja i mučeništva u Družbi sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga”, smatramo da je ona bila spasonosni glas na temelju dokumenata koji su u javnost iznijeli istine u sablasnom prostoru mraka jugohistorije. Pojava ovoga dokumentarnoga filma poznatoga redatelja Jakova Sedlara, znači drugi korak u objavi istine. Filmski jezik silinom slike i zvuka, prikazom dokumenata i govorom svjedoka, bitno pojačava dojam i na putu spoznaje prihvatljiv je najširem gledateljstvu. U ovome trenutku, nakon odgledanoga filma, smatramo da je potrebno načiniti završni dio ove trilogije: film o stradanju i mučeništvu sestara milosrdnica.
Tada će to postati trilogijska cjelina koja svjedoči potpunu istinu.
Film se bavi temom spašavanja Židova u bolnici na Vinogradskoj cesti. Jedan od glavnih poticaja za film i objavu dokumenata došao je od uglednoga zagrebačkog Židova Marka Danona. On i njegov otac preživjeli su Jasenovac i Danon – sin vodi nas kroz film uz glavaricu sestara milosrdnica sestru Miroslavu Bradica, kao i ravnatelja bolnice Sestara milosrdnica Maria Zovaka. Marko Danon bavi se duže vrijeme proučavanjem dokumentacije o spašavanju Židova i to na dostupnim dokumentima iz Hrvatskoga državnog arhiva, knjiga i dokumenata Bolnice, Jevrejskoga istorijskog arhiva u Beogradu i Arhiva sestara milosrdnica u Zagrebu.
Na osnovi činjenica sastavljen je i popis spašenih Židova za ovaj film kao i materijal za knjigu koja će uskoro biti objavljena u SAD-u. Sav taj višegodišnji trud ponukao je Jakova Sedlara da snimi film koji bi trebao početi ispravljati sliku o sudbini Židova u NDH. Dokumentarni film traje 45 minuta i dovoljno jasno i nedvojbeno donosi istinu, baziranu na originalnim dokumentima kao i živim svjedocima, o zaslugama hrabrih sestara milosrdnica, rukovođenim Alojzijem Stepincom.
Dakle, sve počinje još 31. prosinca 1938. kada se u Zagreb slijevaju izbjegli Židovi iz njemačkih područja, a tu ih dočekuje „Akcija za pripomoć izbjeglicama”, koju je osnovao Alojzije Stepinac, s ciljem pružanja svekolike pomoći Židovima. Materijalna pomoć bila je popraćena izdavanjem potrebnih dokumenata, organiziranim i dogovorenim prijevozom i sličnim pripomoćima. Poslije početka rata ta je djelatnost nastavljena bez javnosti, u dubokoj ilegali sve do 1945. Alojzije Stepinac nadzirao je i pomagao redovnice Svetoga Vinka, surađivao s njima i osmišljavao i taj nadasve humani rad oko spašavanja Židova. Dolazio je u Bolnicu i boravio po nekoliko dana, u dogovoru s nesebičnom i hrabrom ravnateljicom s. Bogoljubom Jazvo. Uz nju se u radu i organizaciji ovoga jedinstvenoga masovnoga spašavanja Židova ističu likovi s. Blande Stipetić i s. Beate Nemec.
Posebno se među 309 spašenih Židova ističu neki poznati građani Zagreba kao Viktor Berfest, kipar, Stjepan Deutsch, otac poznate glumice Lee Deutsch, Leo Braf koji je uz neke druge ostao cijele tri godine u Bolnici sestara milosrdnica, kao i svi ostali s izmišljenom dijagnozom. Neke sudbine svojom tragedijom i junaštvom ostaju u trajnom sjećanju. Takva je sudbina obitelji Romano. Sarajevski Židovi uhvaćeni u bijegu – otac Miro Romano i supruga Zlata, u visokom stupnju trudnoće. Supruzi su razdvojeni okrutnom rukom, a naredbodavci odvode Zlatu s ostalim Židovima u g-vagonima. Na prolazu kroz Zagreb ona dobiva trudove i uz pomoć supatnika spušta se iz vagona na tračnice na kojima čeka odlazak vlaka. Potom uspije doći do Vinogradske bolnice sestara milosrdnica gdje sestre potajno obave porod. Rodio se dječak Romano. Obaviješteni da dolazi racija, spuštaju sestre majku i dijete kroz prozor na drugom katu i opskrbljenu dokumentima spašavaju u bijegu. Poslije mnogih nevolja, obitelj se nalazi u Izraelu. Nakon 80 godina dolazi na portu u samostan u Frankopanskoj ulici 2019. godine zahvalni sin Romano i plače u zagrljaju sa sestrama.
Marko Danon izrekao je na koncu filma vrlo značajne riječi: Bolnica sestara milosrdnica jedina je takva ustanova u Europi Drugoga svjetskoga rata koja je spasila toliko Židova.
Dragocjeni film Jakova Sedlara prikazuje se na tri jezika: hrvatskom, engleskom i hebrejskom. Engleski interpretira holivudski glumac Armand Assante. Producenti ovoga filma su Lumiere film, Croatia film i Fimind film iz Tel Aviva. Projekcije se nastavljaju diljem Hrvatske i raznih zemalja: Njemačke, Austrije, Švicarske, Poljske i ostalih u EU, a potom u SAD. Prikazivat će se i na međunarodnim festivalima. Hvala Jakovu Sedlaru za još jedan film kojim ispravlja tamne mrlje laži iz hrvatske povijesti.
__________
Pogledajmo ukratko što se zbiva nakon „oslobođenja”. Već u svibnju NOV je zauzela Bolnicu sestara milosrdnica i predala u ruke nekom Anti Krvavici. Već 1. lipnja uhićene su sestre Blanda Stipetić i Beata Nemec. Poznati partizanski zločinac Vlado Ranogajec osudio je među mnogima i sestru Blandu na smrt strijeljanjem. Vjerojatno je prema svjedočenju bačena u jamu Jazovku, ali do danas se pouzdano ne zna mjesto njena groba. Sestra Beata Nemec osuđena je na pet godina zatvora.
Bolnica tone u kaos predana u ruke novim vlastima. Sestrama se postupno zabranjuje rad, da bi konačno završila nacionalizacijom u rukama nove vlasti koja za ravnatelja postavlja izvjesnoga druga Ravnikara. Časne sestre milosrdnice ostale su bez svega 1.listopada 1948.
Sudbina Alojzija Stepinca poznata je. A što je bilo s hrabrom sestrom Bogoljubom Jazvo? Tjedan dana poslije uhićenja sestara Blande i Agate, uhićena je i sprovedena u OZNU. Zatvorena je u poznati zatvor na Novoj Vesi iz kojega su „oslobodioci” svake noći odvozili na Jazovku. Ispitivana i ponižavana puštena je nakon četiri dana. Vratila se u samostan u Frankopanskoj ulici, ali su ju nakon dva dana tražila dva komesara. Sestre su uspjele sakriti njen bijeg na vlak i ona je doputovala u Rim 3. srpnja. Odatle je stigla u Argentinu i do smrti živjela u Buenos Airesu u kući svojih sestara kao poglavarica. Molila je za domovinu Hrvatsku do svoje smrti 1975. godine. Zaslužila je uz mnoge druge čast pravednice među narodima jer je spasila tolike živote. A s njom i ostalim hrabrim velikim malim sestrama i Alojzije Stepinac. Još do danas nitko od njih nije dobio tu čast.
Javor Novak: San u zavičaju (sjećanja na oca)
Još jedan događaj učinio je kraj travnja lijepim i ohrabrujućim: predstavljena je knjiga Javora Novaka „San u zavičaju (sjećanja na oca)”, Izvori d.o.o., urednik Damir Mikuličić, Zagreb – Hrvatsko zagorje, veljača 2023.
Memoarska proza uvijek budi posebnu znatiželju jer mnogi očekuju da se auktor predstavi u najboljem svjetlu, a možda otkrije neke mutne i nevaljale tajne. Ali u ovoj knjizi posvećenoj našem velikom književnom bardu Slobodanu Novaku to je izostalo. 
Sjećamo se Slobodana Novaka ne samo iz lektire, nego i kao uglednoga člana Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gdje smo imali sreću surađivati u kriznom vremenu za hrvatsku domovinu s uglednim i dostojanstvenim Slobodanom Novakom, članom Društva hrvatskih književnika, akademikom HAZiU i etičkom vertikalom na koju su drugovi nasrtali raznim načinima sve do gnjusnog pokušaja fizičkoga napada o čemu je sam svjedočio pisanom riječi. Ponižavan zbog svoga domoljublja čuvao je dignitet posljednjih u tom vremenu suvremenika kao i Ranko Marinković ili Ivan Aralica.
Biti sin velikoga oca zahtijeva snagu i talent originalnoga stvaralaštva koje Javor Novak svjedoči svojim djelima. Stoga je pojava njegovih sjećanja nakon sedam godina od smrti oca dočekana sa zamjetnim zanimanjem.
Djelo je svojevrsno autobiografsko štivo, ali samo kroz prizmu promatranja i doživljavanja oca. Tekst se odlikuje jasnoćom i toplinom rukopisa, poimanjem očima djeteta i kasnije odrasloga čovjeka kroz dugi period od sedamdeset godina zajedničkoga života i ostavlja dojam jantarne suze koja čuva zabilježene trenutke. Otac je bio uzor i snaga koja je održavala i pokretala obiteljske veze, nalik na one očeve koje smo zvali pater familias, koji stoje posve nasuprot suvremenim liberalnim i raznim likovima muškaraca i očeva danas. On ostaje uz obitelj do samoga kraja, ne izdaje ju, on nastoji mirom i ljubavlju rješavati pitanja i sporove, on duhovitim postupcima zaokuplja svoje sinove, svojim umom čini se nedohvatan, otvara im svjetove ljepote i etike, osvaja njihove dane blistavim trenutcima boravka na moru gdje se najsnažnije prepoznaje njegova mediteranska narav i vještina. Ono što voli otac ostaje kao vječna uspomena za život: ribanje i tišine utihe na moru, ruže koje cvatu na Gajardi, tom čarobnom mjestu odrastanja, amarkordovski dodiri u duhovnom prostoru, beskraj svemira u južnim noćima i plovidbama. Ne toliko Zagreb, ali i on kao sjećanje na stari pisaći stol na čijem rubu stoji dječak Javor i gleda kakve tajne piše otac… Mirise, zlato i tamjan… Sve to i puno više ostaje zapis u knjizi koju vrijedi pročitati jer u njoj nema laži, nema afera ni istinitih jer ih nije ni bilo, ni izmišljenih. Lik oca uzdiže se i danas kao vrh hijerarhije u kojoj postoje u čvrstoj vezi i majke i supruge i sinovi i djedovi i bake i čitavi svemir obiteljskih odnosa kao temelj života.
Uvijek je moguće da sjećanje sadrži i zrnce idealiziranja, da se nestvarno i sfumatozno izmiješa sa svakodnevicom, da se sve doima kao san. Ali taj san ima zavičaj u ocu.
Popunjena Mala dvorana Matice hrvatske u Zagrebu primila je iskrene prijatelje i sina i oca, a predstavljači knjige Đuro Vidmarović i Nevenka Nekić pokušali su tumačiti riječi i misli auktora Javora Novaka.
Nevenka Nekić
[ad_2]
Source link
