N. Nekić: Kako propada naš Zagreb i druga pitanja

Pitanje smrti uvijek vraća i pitanje života, pa i obratno. Odživjeti dugi vijek svojih i predačkih godina u Zagrebu, glavnom gradu svih Hrvata, kako bi netko rekao, znači i emocionalno se vezati za mnoge prošle i današnje događaje i slike grada. On ostaje u nama zaleđen kao djetinjstvo, kao strastno mladenačko doba, kao čežnjama ispunjen i žuđen objekt naših obiteljskih napora i svatko ga svojata na svoj način jer je to u ljubavi moguće.

U posjet mi dođe članica obitelji iz Njemačke, eto, svatko ima nekoga svoga u tom kutku svijeta, i najprije se užasnula kakav je izgled Zagreba. Kažem joj da mnogi o tome pišu i prije potresa, a osobito nakon njega jer se grad doslovno urušava pod najezdom nebrige. Jaše nebriga na kolima i biciklima i maše zastavama duginih boja, udruge i neudruge pale krijesove po rubovima grada i vitlaju zastavama koje smo prije tridesetak godina u glupoj vjeri da ih ne ćemo više vidjeti, bacili na smetlište povijesti. Ali smetlišta se ne raščišćavaju i zaudaraju. 

Pa kakve su fasade, nastavlja moja gošća, pa kakvi su napušteni prostori nakon izumiranja zanata i uslužnih djelatnosti u Ilici i drugim starogradskim ulicama, pa paučina i vonj mokraće…Tumačim da imamo novu upravu grada koju vode pravedni umovi zelenih i šarenih zastava, ali talog je davnašnji: pa od vremena otimanja (1945.) nije se vodilo računa o fasadama, prozorima i sličnim danas propalim dijelovima grada. Nekada, kaže posjetiteljica, bili su u prizemlju zgrade pazikuće i pazili zaista što se događa sa zgradom. Da, točno, povlađujem, i zaključavali haustor u devet sati pa si morao zvoniti da ti otvori ako si zaboravio ključ. Taj je pazikuća imao besplatan stan i neku plaću, prao je stubište, popravljao manje kvarove i čuvao zgradu od požara, poplava i sličnih nevolja. Dobro, bili su ti pazikuće i u drugoj funkciji, ali većina ipak korisni.

Pa onda moja rodica napominje kako je sjela pred kavanu hotela Dubrovnik i u prolazu ispod Cvijeta Vojina Bakića osjetila gusti vonj mokraće, tu, usred grada. U srcu grada. I to dan za danom. Znači, ne pere se!

Ne znam pere li se ili ne ovaj moj grad. Moja ulica sigurno ne. Ali mi nismo ni važni. Ovaj trg i njegovi prilazi srce su grada. Prolaze turisti za suncobranima i tumači im govore o slavnoj prošlosti Kroatana, pokazuju na kip bana Jelačića, stare ulice i tornjeve crkvi. Čudno ali istinito je da nikada ne vode turiste na nove ostatke prošlosti kao što su Kockica, ustanove u novogradnjama i slično. Zašto nije zanimljivo? Pa bilo bi kad bi postojao muzej komunističkih zločina, kaže mi rodica. Zašto to nemamo? Pa valjda zato jer takvih zločina nije ni bilo, odgovaram i turobno se smješkam. Ali nadobudni mladunci šaraju i po Džamiji kako od milja ili navike zovemo Meštrovićev paviljon, koja je lijepa građevina od bijeloga mramora, kažem ja da bih ukazala na dosljednost razbarušene generacije koja ne misli ostaviti čistim ni centimetar Zagreba. Jer mislim da su to mladunci, a ne penzioneri koji uništavaju grad. A da nisu ipak oni? Hmmm…

Nismo našli odgovor na ta i druga pitanja. Ostalo je kao pitanje ljubavi i emocije i ovo posve praktično i tragično razmišljanje nas građana o gradu naših baka i djedova.

A novi problem kao posljedica naših izbora i duhovnoga stanja je i slučaj koji se oglasio po javnim medijima: vlasti u Varaždinu ne dozvoljavaju postaviti ploču na rodnu kuću časne sestre Lipharde Josipe Horvat, koja je nasilno odvedena s radnoga mjesta u bolnici Vrapče u Zagrebu 15. svibnja 1945. i po nalogu komunističke vlasti bačena u jamu Jazovku.

Tko su nove vlasti u Varaždinu? To su članovi SDP, gospodin gradonačelnik Neven Bosilj i družina, koji su na upit Uprave časnih sestara milosrdnica iz Zagreba odgovorili da se mora s ploče izbrisati ono „komunističke vlasti”. To ih smeta. Znači, netko neznan odveo je tri sestre toga dana i bacio, prema nekim svjedocima, u tu spomen-jamu nove vlasti, koja ne smije imati ime, jer rekli su „zna se koja je vlast postojala”!!! Pa ako se zna, zašto se tako bojite da se njena djela spomenu imenom koje govori i danas, koje je očito vama tako blisko da ga valja zaštititi po svaku cijenu.

E, to ne će ići. I mi smo osjetili šape te nove vlasti; nema Hrvata koji nije na neki način stradao u to doba, pa čak i oni koji su mislili da se bore za pravednu stvar poput Andrije Hebranga. Stoga smo jučer u crkvi Svetoga Nikole u Varaždinu predstavili knjigu koja opširno i dokumentarno govori o tom događaju a na tom predstavljanju smo rekli sljedeće:

Predstavljanje knjige „Naša klecala i baklje“, Varaždin, 25. lipnja 2023.

U krvavoj atmosferi kraja Drugoga svjetskoga rata nastradale su tisuće Hrvata i Hrvatica samo zbog te nacionalne odrednice. Među njima istaknuto mjesto imaju članovi naše Crkve, redovnika i svećenika, bogoslova i laika, redovnica i vjernica. Komunizam je ostavio iza sebe polja smrti, masovne grobnice obilježene hrpama kostiju kao i strahotni trag putem koji mi u Hrvatskoj zovemo Križni put. Oni koji su slučajno preživjeli taj masakr, u strahu su šutjeli od te kobne 1945. sve do 1990. Ponižavajuća umiranja od ruke OZNE i KNOJA, mržnjom opijenih razbojničkih pljačkaša, trajala su mjesecima pa čak i godinama nakon završetka rata. Ta je činjenica jedinstvena u Europi gdje su ratni sudovi odavno završili.

Crkva se tragično obilježila žrtvama svećenstva, časnih sestara i laika. U nizu poznatih žrtava nalaze se i one iz reda sestara milosrdnica (njih sedam) koje su stradale tijekom 1945. a među njima je i sestra Lipharda ( Josipa) Horvat rođena u Varaždinu 1902. godine. Krštena je u crkvi Sv. Nikole u Varaždinu, a na mjestu njena rođenja mislili smo danas podići ploču u spomen na dan kad ju je komunistička vlast 15. svibnja 1945. nasilno odvela iz bolnice Vrapče u Zagrebu, zajedno sa dvije susestre, te ih usmrtila i bacila u jamu Jazovku. Zašto baš njih tri sestre? Vidjele su strašne zločine u podrumima bolnice Vrapče kamo su OZNA i izvršitelji likvidacija dovozili ranjenike iz zagrebačkih bolnica, te ih po usmrćivanju odvozili noćnim kamionima na razne jame a najviše Jazovku. One su morale nestati jer su bile svjedoci ovih zločina.

I što se danas dogodilo u slobodnom gradu Varaždinu? Još jedno nasilje: vlast je zabranila da podignemo ploču jer na njoj piše da je sestra Lipharda ubijena po naredbi komunističke vlasti. Vlast u ovom slobodnom kraljevskom gradu Varaždinu obnašaju članovi nasljednici KPJ, u ovom gradu koji je nekada prednjačio u stvaranju hrvatske kulture, knjige, glazbe, pa i uvođenja hrvatskoga jezika u nastavni jezik Gimnazije. I moja obitelj Jaklin istakla se u tom rodoljubnom zanosu te je moj pradjed Stjepan Jaklin kao profesor grčkoga i latinskoga, hrvatske slovnice i risanja u Var. gimnaziji zaslužan uz kolege Milčetića i Zimu za uvođenje hrvatskoga jezika kao nastavnoga. Tragična je bila i njegova sudbina, ali ostavio je trag svjetla u tom lijepom kraljevskom slobodnom gradu. I ja danas stojim pred vama u ovoj crkvi s gorčinom u duši jer nismo mogli, moje časne milosrdnice i ja skupa s njima, postaviti ovu ploču na uspomenu nevine žrtve jedne časne sestre, ploču krvavih tragova jedne vlasti koju brani nakon gotovo osamdeset godina gotovo ista vlast.

Komunisti su pod znakom crvene zvijezde i sloganom koji počinje riječju smrt: Smrt fašizmu – sloboda narodu, izvršili brojna zlodjela koja su bila pomno pripremana i planski stupnjevana: likvidirati Crkvu kao glavnu nositeljicu hrvatskoga identiteta. S oltara se čuvao hrvatski jezik, hrvatska baština, povijest, umjetnost, duša naroda, ponos i čast. Vjera i Bog glavne su uzdanice u tradiciji hrvatskoga naroda. Zato je trebalo uništiti ponajprije redovnike i redovnice, bogoslove i istaknute laike, a sve to počevši s blaženikom Stepincom. U tom hijerarhijskom sustavu istaknuto mjesto imale su i časne sestre milosrdnice poradi svoje karizme. Poštovane zbog čistoće, vjere i obrazovanosti kao liječnice, medicinske sestre, profesorice, umjetnice riječi, slikarice i glazbenice, odgojiteljice u dječjim vrtićima i širiteljice vjere, zauzimale su visoko mjesto u planu za uništenje kao pripadnice hrvatskoga naroda. Neviđenom mržnjom zadojeni komunisti, kojima se prepuštala pomahnitala krvoločna izvršiteljska ruka, a potaknuta i naređena iz Beograda i sjedišta KPJ, osobito se okomila na njihovo geslo u obrazovanju: Pro deo et patria! Osim toga časne milosrdnice stekle su marljivim radom i materijalna dobra koja su svakako morala biti oduzeta u toj i danas slavljenoj revoluciji. Unatoč svim zabranama EU.

Naših sedam sestara žrtava, blaženica Božjih, u tom su duhovnom paklu pale od ruku podivljalih i primitivnih novih vladara mraka: s. Žarka, M. Kornelija, Lipharda, Geralda, Konstantina, Trofima i Blanda. Ubijene su i dugo godina nije se smjelo spominjati njihovo ime, pohoditi njihov grob ili tragati za mjestom pogubljenja. Stotine drugih sestara osuđene su na dugogodišnje robije, a mnoge su i umrle na tim robijama. Žrtva muških redovnika i svećenika kao i bogoslova daleko nadmašuje u brojnosti ovu u Crkvi Hrvata od svih naroda: 664 ubijena. Komunisti su dobro znali kako je vjera Isusa Krista i Crkva onaj zaglavni kamen identiteta hrvatskoga naroda.

Nikada vjerojatno ne ćemo otkriti sva tragična mjesta umiranja tih godina nove komunističke vlasti.

Osim vrhova Crkve i vjernika na udaru su bili intelektualci, srednji građanski sloj i naravno duhovni protivnici bezbožaca – ateista kojima su se proglasili komunisti. Popise radićevaca, starčevićanaca, domagojevaca i drugih sačinili su na vrijeme i pri ulasku u svako naselje znali koga treba likvidirati.

Hrvatska je duga desetljeća čamila u strahu, krotkoj tišini i nikada nije nadoknadila onih pola milijuna žrtava iz godina tobožnjega „oslobođenja”, a u stvarnosti jasne matematički planirane i odrađene likvidacije hrvatskoga naroda. Na popisu stanovništva 1948. godine nedostajalo je hrvatskom narodu preko pola milijuna stanovnika. Svi ostali u Jugoslaviji imali su prirodni višak, neki čak blizu osamsto tisuća!

Redovnice su bile posebno omrznute kod novih komunističkih vlasti. Sotonski mračna i gusta tama duša njihovih egzekutora vidjela je u njihovu postojanju i svetom zakonu života svoju vlastitu suprotnost. Sve sveto u životu časnih sestara imalo je svoju negaciju u bezvjerju i poricanju Boga u komunista, u mržnji na čistoću zavjeta koje nisu ni mogli shvatiti; sestrinsko siromaštvo, odanost Kristu i narodu bili su među uzrocima njihove propasti.

No, Providnost je spremala da se država Hrvata obnovi i pojavi nakon mnogo stoljeća ropstva i nasilja. Časne sestre milosrdnice ponovno su postavile na svoje škole i ustanove stijeg: Pro deo et patria! Njihove žrtve, blaženice Božje, i sav martirij Družbe postali su temelji nad kojim se opet viju bijeli sestrinski velovi. I zato su ti žrtvenici naša klecala i baklje. (Nevenka Nekić)

_____

I tako moji gradovi, slobodni kraljevski gradovi Zagreb i Varaždin, još se nisu snašli od te davne i kobne godine 1945.

Ako građani ponovno ne odu na izbore i dopuste da dvadesetak posto izlazećih odredi našu sudbinu, onda nemojmo prigovarati. Ovo će ostati kao vječno pitanje duhovno lijenih i ignorantski raspoloženih stanovnika ove zemlje i onih koji se odupiru rušiteljima svih narodnosnih vrijednosti.

Tko ste vi, gospodo ili drugovi u vlasti grada Varaždina? Čije ideje zastupate? Zašto vam smetaju objave zločina komunista, ali ne i sami zločin?

Nevenka Nekić