N. Nekić: Besmrtna ljubav – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi satirične pripovijetke iz neobjavljene zbirke „Bodljikave pripovijetke III“ hrvatske književnice Nevenke Nekić. Pripovijetke koje ovdje objavljujemo tematski i stilski nastavljaju se na dvije autoričine objavljene zbirke: „Bodljikave pripovijetke“ (Tovarnik, 2013.) i „Bodljikave pripovijetke II“ (Đakovo, 2021.). (hkv)

Oni koji vjeruju u takozvanu karmu očekuju da se ona i ispuni. Ideš ulicom i padne ti cigla na glavu. A ona ne pada nikada sama od sebe. Ona pada zbog karme i baš je tamo negdje, a ne zna se gdje, upisano da će baš tebi tu i tu pasti na glavu i dokrajčiti tvoj sretan ili nesretan život. Ne mora to biti cigla, može te pregaziti jedan obični automobil ili kakvo drugo vozilo. Ideš posve ispravno i neka pijandura ili narkoman ne zaustavi vozilo i eto ti – čuje se samo krckanje kostiju.

Kad se to dogodi, a uzrokovao je zločin netko vrlo uvažen, recimo kakav ministar ili generalni direktor, brže bolje potrče sve moguće povelike zvjerke da spriječe sramotu koja bi dotičnome pala poput cigle na glavu. Jer u tom slučaju sigurno bi mogli imati svi zajedno samo štete. Za žrtvu se baš i ne brinu toliko. Eto karme. Tko mu je kriv što je baš tu išao rubom pločnika ili pravilnom stranom ceste, a mogao je nepravilno pa mu se ne bi ništa dogodilo. I baš se tako nešto dogodilo u ovoj istinitoj karma-priči.

Gospodin Rajko Č. je ministar i putuje kući iz jedne nama granične zemlje. Nakon vrlo značajne konferencije i obilate večere uz poznato jezero voze se kući, on i njegov pomoćnik. Pomalo raskalašeno gurkaju jedan drugoga oko osjetljivih pitanja muško-ženskih odnosa i svaki čas prasnu u smijeh. Te ovaj je bio s ovom, pa s onom, ali ova zadnja baš je mahnita. I drugi ima sočnih zgoda i život je uopće kad se sve zbroji – lijep. Ministrova priležnica je također ministarka i on će odmah odjuriti u njihovo pribježište – vikendicu kamo nitko nepoželjan ne dolazi.

Istina Božja, morao bi biti na jednom ranom jutarnjem sastanku jer netom je prošao gadni potres, ljudi su još izbezumljeni. Neki su proveli već dva mjeseca na ulicama, pod nastrešnicama i kojekuda. Zato je taj sastanak važan, radi se o dodjeli poslova i novca što građevinskim poduzećima, što najpotrebnijima koji drhture po privremenim kontejnerima. Ali, k vragu, pa nije sad kraj svijeta ako to ne bude ovo jutro! Ima vremena. Njegova dobro uhranjena Maja, boginja proljeća, čeka ga od jučer u skrovitoj vikendici. Stoga – ravno u tom pravcu. Noć se odavno spustila.

I taman se dogovaraju koji je put najkraći pa pomoćnik ministra skreće ubrzano na pravi put, kad ispred njih iskrsne jedan lagani autić kojega ministarski može pomesti kao zeca. Užasan tresak odbaci autić u betonski stup pa onda daleko od ceste, a grdosiju ministra Rajka skrene s puta. I to još na pravu stranu ceste, koju su sjekli u raskošnom letu kao orlovi, dok se onaj mali vozio budalaški pravilnom stranom i stradao. Eto ti karme!

Sad su i gospodin ministar i pomoćnik zaustavljeni, iako bi najradije izbjegli tu ludost. Ipak, idu pogledati tko je u onom autiću. Siđu niz strminu da pogledaju smrskano vozilo. Imaju što i vidjeti: vozilo zaista u samljevenom stanju. Pokušaju otvoriti vrata, ali ne ide. Lupaju šakama po prozorima, ali nitko se ne miče. Nitko se ne miče. Svijetle lampom.

– Unutra je dvoje ljudi, muž i žena, bliže šezdesetima – izvješćuje pomoćnik. – Ne miču se.

– Pa to si već rekao, budaletino, kud si skretao?!

– Je pa to ste vi naredili da se skreće tam za vikendicu, kaj ne?

– Mi ipak moramo stati i obavijestiti policiju – proradi savjest kod gospodina ministra.

– Samo da se dogovorimo što ćemo reći!? Jer, iskreno govoreći, mi smo krivi, kaj ne?

– A jesi i ti neka cjepidlaka! K vragu sve, naravno da ćemo reći, ali malo ublažiti. Nismo mogli izbjeći jer su se našli na krivoj strani ceste, to bi bilo dovoljno. Pa oni su možda mrtvi, a ako nisu, onda se vjerojatno mutno sjećaju.

Ali nažalost bili su mrtvi. Bila je to tragedija koja se po riječima ministra nije mogla izbjeći. Pojavio se na sudu i pokajnički sagnute glave s povremenim zastajkivanjem, koje je značilo duboku potresenost, opisivao nemoguću situaciju. Sudbina i sumrak, ili već mrak… izgovarao je riječi te djelovao kao sinji pokajnik koji zabrinuto gleda na svoju savjest i strašno žali zbog nesmotrenosti. Svakom se to može dogoditi… i tako dalje. On će sve platiti obitelji.

Sudac je odlučio da se gospodin ministar osudi na šest mjeseci zatvora i novčani iznos.

Njegova patnja nije bila zatvor. To je sada u modernim vremenima posve novi pristup prema kažnjeniku. Neki zatvori su otvorenoga tipa, što znači da se mogu igrati u prirodi razne igre kao na primjer golf, mali nogomet i slično. Ako pada kiša ili neka druga nevolja harači prirodom, imaš u svojoj sobi televizor, možeš igrati igrice, a dotle kuhinja ne kuha baš posve lošu hranu. Tako se gospodin ministar čak malo i udebljao boraveći u zatvoru otvorenoga tipa. Sačuvao je svoju otresitost, gard jednoga bankovnoga kapitalca jer njegovi su korijeni u stvari zabodeni u ovu dobru i slijepu zemljicu vrlo davno. Nisi ti jedini niodkuda niknuo, imao si ti dobro zaleđe tatino i mamino. Ali o tome nije dobro puno govoriti. Uvijek je pomalo tajnovito kako je pao prvi milijunček.

Ono što ga je najviše glodalo u noćnim zatvorskim satima bila je spoznaja da ga njegova božica proljeća više ne želi. Poručila mu je jasno i glasno i tako se „ogradila” od njegove persone u zatvorskom izdanju koja joj je kvarila imidž. Ta ona je, zaboga, ipak bivša ministrica, a i sada ju novinari često pozivaju da daje izjave o najsuvremenijim zbivanjima, iako ona više nema izvore i spoznaje o stvarnim političkim mutežima. Uvijek je govorila fraze koje ničim potkrijepljene bijahu blijede. Jedino su imale otrovne ugrize prema vlastitoj zemljici koja umivena morem i umorena ratom tek diše. I sada se ona „ogradila” od svoga dragoga.

Taj tip udaljavanja od osobe s kojom si bio u vezi, dobio je u prošlom režimu naziv ”ograditi”.

Kad te izbace iz partije, tvoj se netko mora ili želi „ograditi” od tebe i izjaviti u ono doba da se ne slaže s tvojim postupcima. Tako su diljem zemlje nicale „ograde” ponekad da se spasi glava, ali najvećma da se ne izgubi moć. E, upravo ova „ograda” bila je te vrste.

Besmrtna ljubav pukla je inkognito, ali sve se nekako saznalo. I ta ukleta vikendica, i zatvor i smrt nevinih ljudi, pa onda i njena „ograda”, sve to prepričavalo se u kuloarima, kako se to kulturno kaže. Dodavali su se elementi priče o imovini gospodina ministra, o njegovoj ušteđevini tamo negdje u bankama na plavetnim atlantskim otocima, ili možda u legendarnoj Švici, ali o tome ne znamo ništa.

Mislite da je pao na političkoj pozornici nakon izlaska iz zatvora? Varate se. Ima on još visokih stuba kojima se penje i sasma dobro drži za svoje godine. Odnedavno se opet pojavljuje u čestim izjavama na dalekovidnici: docira s visine u skupocjenom odijelu boje vidrinoga krzna, oblaporno obrastao zadovoljnim podvoljkom i nasmiješenim ustima.

Nevenka Nekić