Domovina Urednistvo
Piše: Zoran Vukman
Valja nama preko Mosta – da parafraziram stih Maka Dizdara „valja nama preko rijeke“ – kao glavni motivacijski moto i Milanovića i Karamarka ovih dana. U politici nema ničeg poetskog ali ima zato patetičnog, a kad politika počne patetizirati, onda treba biti najoprezniji. I u SDP-u i u HDZ-u puna su sada usta reformi. Odjednom su spremni na sve reforme i nitko nema spornih točaka s Mostom koji je već sada u poziciji svojevrsnog kolektivnog mandatara.
Božo Petrov je uspio natjerati i lijevi i desni blok da ozbiljno počnu shvaćati nužnost gospodarskih i društvenih reformi, doveo je i jedne i druge za pregovaračke stolove – hlepnja za vlašću i nestrpljenje i lijeve i desne je navela da barem nešto studioznije i transparentnije priđu tom problemu, zaklinjući se u svoje čiste i velike namjere, poričući vlastiti dojučerašnji bahati politički formalizam koji je podrazumijevao da se planovi i strategije pišu za izborne svrhe kao luksuzne brošurice koje na kraju završe u smeću ili pod stolovima zalivene vinom i šampanjcem nakon predizbornih terevenki.
Most kao politički projekt Bože Petrova i njegovog metkovskog „think-thanka“ je u svakom slučaju pozitivan fenomen i to ne samo politički nego i društveni. Njegov uspjeh na parlamentarnim izborima nije stvar stihije ili sreće nego očito promišljenog koncepta koji je uspješno provjeren najprije na lokalnoj razini. Kao svjetonazorska sinteza uspio je i na nacionalnoj razini, sad je samo pitanje hoće li i na koji način svoje mandate konkretizirati u izvršnoj vlasti. Ovaj Most nam praktički dolazi s Neretve s nakanom da premosti divlju rijeku podjela u Hrvatskoj, da premosti nemirne političke vode i jaz koji dijeli hrvatsku politiku. No onaj jaz koji su već premostili je najvažniji: jaz između političkih elita i građana. Uspjeh dr. Bože Petrova i ekipe je upravo u tomu: da su pokazali kako organizirana skupina građana i intlektualaca može s pametnom platformom podignuti samožive elite na noge i poremetiti sve njihove političke interese i računice.
Proteklih dana u „mainstream“ medijima većina komentatora, i lijevih i desnih, napadala je Most s namjerom da podcijeni ili izruga njegove projektante. Začuđujuće i za jedne i za druge. Odakle im toliko nesimpatija prema simpatičnoj ekipi političkih genijalaca? Zar su svi lijevi i desni komentatori samo puki elitisti i eho krupnog kapitala koji se nadvija kao sjena nad stranačkim blokovima? Bilo bi logično da imaju barem malo simpatija prema momcima koji su politiku u ovoj zemlji okrenuli naglavu i koji su to izveli tako tiho, elegantno, gotovo konspirativno! Jedan desni komentator u uspjehu Mosta čak vidi anomaliju demokracije, odnosno poraz demokracije, pa cinično predlaže da uvedemo lotokraciju.
Most nije nikakva devijacija demokracije nego upravo vraća nadu u nju u ovoj zemlji. Most Bože Petrova je dokaz da je demokracija moguća još uvijek kao glas građana i ne samo glas, nego i kao mogućnost da se uistinu organiziraju i bitno utječu na sudbinu zemlje, da nekoliko političkih autsajdera može napraviti svojevrsno čudo i postati politički čimbenik koji odlučuje o izvršnoj vlasti. Sablazan nekih krugova u ovoj zemlji i podcjenjivanje Mosta kao šarolike skupine amatera, zapravo, nije briga za demokraciju nego upravo njezin prezir i podcjenjivanje pameti i sposobnosti izabranih ljudi. Zašto bi mandati velikih stranaka bili kompetentniji, odnosno njihovi izabrani ljudi stručniji i profesionalniji od mandata Mosta? Zar na listama stranaka do sada nisu bili mahom poslušni aparatčici?
Ovo je situacija koja spašava demokraciju u Hrvatskoj. Veliki blokovi su morali doživjeti ovakvo – za njih – poniženje. To je jedini način da shvate kako nisu oni sudbina ove zemlje, da se nauče poniznosti i služenju, i da nije narod tu zbog njih, nego oni zbog naroda! A Most Bože Petrova u tom smislu nosi u sebi jaku političku i društvenu semantiku.
Simbolika mosta kao građevine općenito je neiscrpiva. O mostovima se snimaju veliki filmovi („Most na rijeci Kwai“), pišu velike knjige („Na Drini ćuprija) i pjevaju velike pjesme („The Bridge over trouble water“), mostovi se grade i ruše, miniraju i projektiraju, oko njih i na njima rješavaju se i sudbine naroda i okreće se ratna sreća, bez njih je protok života nemoguć baš kao i bez rijeka i mora koje premošćuju, njihove divlje i nemirne, mirne i šutljive vode. Most je uvijek simbol prelaska, spajanja, povezivanja, sublimacije dviju strana ponora ili bezdana.
