Domovina Urednistvo
Profesor Miroslav Tuđman uvijek je bio dobro došao gost u Australiju, čija je dijaspora do kraja odana djelu njegovog oca, prvog predsjednika Republike Hrvatske. Tijekom jednog posjeta upoznao je i izdavača Boka CroPressa Marka Franovića, s kojim se od tad često sreće, pa mu je zato intervju za naš tjednik bio tim veće zadovoljstvo.
BC: Je li dijaspora podcijenjena novim zakonom kojim je otežano glasanje za Sabor?
Nažalost, mislim da je to jedan strahovito veliki korak unatrag, nastao u trenutku kad je današnja vlast a donedavna oporba naprosto ucijenila ustavne promjene i zahtijevala da u njih uđe da hrvatski državljani u inozemstvu mogu glasati jedino u DKP-ima. Očigledno je to dio strategije koalicije koje je danas na vlasti. Time je narušeno temeljno ustavno pravo državljana da mogu glasati i izaći na izbore. To je duboko nepravedno i pogubno sa interese Hrvatske, jer su Hrvati u inozemstvu ostavljeni s utiskom da su potpuno marginalizirani i izigrani. Nažalost, priprema se još gore rješenje – pod firmom da se urede birački spiskovi, brisat će se svi oni koji nemaju domicilno prebivalište tj. oni koji se neće prijavit. Time ćemo imati situaciju da se hrvatski državljani, koji ne budu imali vremena da se prijave, biti izbrisani sa biračkih spiskova. I to se sve događa u doba globalizacije, kad sve države gledaju da imaju što veće veze u inozemstvu, što više građana, poslovnih, kulturnih, sportskih i drugih poveznica, mi to režemo… To je naprosto suludo, i sa osobnog stajališta, i sa stajališta hrvatskih zajednica u inozemstvu, ali i hrvatskog nacionalnog interesa.
BC: Dijaspora će negodovati..
Takvo nepravedno rješenje treba odbaciti, ali morat će se čekati povoljan trenutak da se to izbaci iz ustava, jer postoji vrlo jednostavno rješenje – dopisno glasovanje. Mi govorimo da Bosna i Hercegovina ne zadovoljava demokratske standarde, a u njoj je moguće dopisno glasovanje, koje je Republika Hrvatska ovim izmjenama ustava odbacila.
BC: Oni su dakle korak ispred. Što mislite, je li potencijal suradnje RH i dijaspore cijelo vrijeme prigušen? Može li dijaspora više pomoći Hrvatskoj? Kako da se ostvari to buđenje?
Prije toga ću reći jednu drugu stvar koja mi nije prihvatljiva – Hrvatske nema strategiji razvoja. Nema gospodarsku, sigurnosnu, a ni bilo koju drugu strategiju. A tu se događa i još jedan fenomen – ne zna se tko je nositelj te strategije razvoja. Rijetko tko od političara upotrebljava izraz „hrvatski narod“, mi se tu vraćamo u vrijeme prije devedesetih godina. Kada je bio referendum o ulasku Hrvatske u EU, svi su govorili o „građanima i građankama Hrvatske“, a onda se javi Barroso iz Bruxelessa i čestita Hrvatskom narodu! Hrvatska je po ustavu definirana kao država Hrvatskog naroda i svih drugih koji u njoj žive. A predsjednik Hrvatske govori i u svom govoru nijednom ne spominje Hrvatski narod. Iz tog stava dolazi i odnos prema dijaspori. Hrvatski narod ne živi samo u Hrvatskoj, jednako kao i svi drugi narodi koji su bili u sličnom povijesnom položaju, poput Iraca, Židova, da ne nabrajamo sve. Ali, svi drugi žele ostati u kontaktu sa svojom dijasporom, žele da bude što više njihovih predstavnika u parlamentu, uzmimo za primjer Francuze koji su nedavno mijenjali zakon kako bi to ostvarili… a mi to idemo reducirati. Da se referiram na prvo pitanje – Hrvatska bi trebala imati dvodomni Sabor, koji se bira u 100 izbornih jedinica, onda u 3 jedinice županijski predstavnici, a ostalo iz dijaspore i etničke zajednice – po principu, koliko izađe na izbore, toliko i zastupnika.
BC: Bili ste u Australiji, ta zemlja je čudesna za Hrvate, ali kao da su se kontakti prorijedili…
Očigledno je u aktualnom trenutku, sudeći po izjavi premijera – da nije došao tamo ni po glasove, ni po potporu, već dakle kurtoazno… očito je da nema volje ni plana da se kontakti razviju. Ne računa se na iseljenu Hrvatsku. To je potpuno krivo, ne samo iz emocionalnih i povijesnih razloga, nego i iz gospodarskoj. Unatoč internetu, danas je u svijetu najvažnije imati interpersonalne veze, da znate s kim surađujete. Mene je dopala čast da budem predsjednik skupine Australsko-Hrvatskog prijateljstva. S te strane, volio bih da se uspostavi što bolja suradnja. Ovom prilikom bih pozvao Hrvate u Australiji da mi se jave, da je to adresa preko koje možemo uspostaviti sve kontakte. Nažalost, tu neće biti dovoljno samo vaša i moja dobra volja – naime, unaprijed je postavljen taj limit da nema novaca.
BC: Ali, Australija se i u prošlosti dokazala, pa se taj limit može prevazići…
Naravno, ali bilo normalno da se to vodi i putem gospodarskih veza. Načelno, iako gospodarstvo nije moje područje, mogu reći da bilo koja od gospodarski razvijenih zemalja koja postavi prioritet suradnje, može tu odluku realizirati, za razliku od Hrvatske čiji su glavni privredni subjekti sad u vlasništvu stranog kapitala, pa nisu ni zainteresirani za takvu suradnju.
BC: Australija i svi Hrvati u Australiji su dosta vezani za lik i djelo vašeg oca…
Ljudi su neponovljivi, situacije su neponovljive, i bila bi karikatura da ga bilo tko pokuša imitirati, uključujući i mene. Ali, ono što ostaje, što i dan danas priznaju čak i oni koji ne pripadaju toj političkoj opciji koju je zagovarao predsjednik Tuđman, su postavke koje je on definirao. One se ne mijenjaju, nitko još ne može preskočiti preko njegove sjene. Ključno je pitanje odnosa Hrvatske prema Europskoj uniji. Predsjednik Tuđman je 30. svibnja 1990. godine, dakle dok je Hrvatske još bila bivše države, donio u Saboru 10 točaka, a četvrta od njih je bila europeizacija Hrvatske, ulazak u europske integracije. Hrvatska je devedesetih godina bila prva zemlja koja je tražila da uđe u Europske integracije. Međutim, tu je nesporazum, jer od samog početka postoje dvije koncepcije kako će se budućnost Europe razvijati – jedna je ta država, koju je spomenuo Barosso, dakle da na kraju svi budemo državljani Europe, a druga je savez suverenih država. I tu je došlo do tog preokreta, čak se i danas Leko, predsjednik Sabora, usudio reći da je Hrvatske bila u izolaciji do 2000. Godine, što je jedan falsifikat. Hrvatska je u tom razdoblju bila primljena u sve svjetske forume i integracije, ali je problem bio u tome što je Hrvatska htjela biti ravnopravan partner svim drugima. Onda, 2000. Dolazi do prevrata, i novi predsjednik Mesić je tad govorio, što se i danas može naći na web stranicama: mi ćemo se odreći samostalnog odlučivanja i u politici, i u gospodarstvu, i u obrazovanju. To je ono što je razlika između predsjednika Tuđmana i svih ostalih predsjednika i premijera koji su nakon njega došli. On je govorio – mi smo partneri i tako ćemo se i ponašati. Po mom mišljenju, EU može opstati samo kao zajednica suverenih država, naravno, poimajući suverenitet drugačije nego prije sto godina. Zato je važno da se ne dogode neke odluke koje idu u smjeru ubijanja nacionalnog i kulturnog identiteta. Zato je teza koji smo ranije spomenuli, „građani i građanke“, opasna.
BC: 1990. godine je to bila Europska ekonomska zajednica, a danas je to Barossova Bruxelesska država… postoji li opasnost da se Hrvatska utopi u njoj?
Ja jesam za to da se uđe u Europsku uniju, ali to je sve pitanje unutrašnjih odnosa. Pravila su zajednička, ali svako ima strategiju, i želi postići svoje ciljeve. Sudbina i položaj Hrvatske nije samo njen problem, nego i svih drugih malih država u EU. Ja vjerujem da u to treba ući, i da Hrvatska nije ništa manje sposobna od svih drugih da ostvari svoje ciljeve. Ali, trebalo bi naći ispravne partnere, kao što su Mađarska, Slovačka, Češka… Niz država je ugrožen, a to se ne odnosi na banke i velike financijske institucije, i tu je zajednički interes malih zemalja da se promjene pravila ponašanja.
Razgovarao: Damir Posavac
