Domovina Urednistvo
Rat u Ukrajini se može označiti na razne načine.
Kao indirektni rat između SAD i Rusije, kao nastavak hladnog rata između SAD i bivšeg Sovjetskog saveza, sada Rusije. Kao rat između EU i Rusije, ili europski rat, jer se Rusija i dalje smatra djelomično dijelom Europe, kao što je bila u prošlosti i na kraju kao rat između dviju zemalja, Ukrajine i Rusije.
U prvom slučaju radi se o ratu koji ne može imati pozitivni ishodak za bilo koju stranu jer se radi o dviju velesila naoružane s atomskim oružjem. Obe će ići do jedne granice i onda će stat, znajući dobro što znači prijeći tu granicu.
U slučaju Rusije ona se prevarila misleći da će Ukrajinu samo tako svladati. Putin je trebao mislit na posljedice ako napad na Ukrajinu ne uspije. Isto tako SAD su trebale misliti na posljedice kad su davale podršku Ukrajini u njenom političkom previranju vis a vis Rusije.
Primjerice, nepromišljenim plašenjem članstvom Ukrajine u NATO, i u EU što je suprotno strateškim ruskim interesima.
U drugom slučaju EU je trebala znati da ona sama bez Amerike nije bila u stanju oduprijeti se Rusiji, ne samo što je zavisila od nje na energetskom planu nego i vojno nije bila spremna. Slučaj Njemačke je tipičan primjer nepripravnosti oružanih snaga, na što je upozoravao Trump. Oslanjanjem na NATO značilo je prepuštanjem vanjske politike u ruke SAD, što je vrlo neozbiljno za jednu tako ekonomski moćnu zajednicu. Nije ni čudo da je Putin pomislio da će to sve vrlo lako i brzo riješit u svoju korist.
Treća varijanata ovog rata je ustvari glavni rat između dviju zaraćenih strana. Što ako sutra SAD i EU odustanu od daljnje pomoći Ukrajini, što onda? I na to je trebalo misliti kad su se stvari zaoštrile. U ovom slučaju bi se moglo reći da je Ukrajina riskirala sve ili ništa ne shvaćajući da u ovom ratu ne može biti pobjednika bez upotrebe atomskog oružja, što ne dolazi u obzir.
Jedini je ishod status quo i što se od toga može realno ostvariti, to jest promijeniti da, kako kaže ona narodna, vuk bude sit a koza živa. Jer Putin ne može i da hoće vratit sve što je do sada zauzeo. Sa preko 100.000 žrtava rata on mora na neki način opravdati svoju pustolovinu. SAD i Zapad ne mogu dozvoliit da samo tako Rusija pokori Ukrajinu jer otvara mogućnost budućem osvajanju.
U ovom ratu Rusija je do sada najviše izgubila iako se teritorijalno proširila jer se pokazalo da na kraju nije tako moćna koliko se mislilo. Ali, uza sve to ima drugo po jačini atomsko naoružanje a to je čini jednom od vodećih sila u svijetu. Kao takva ona se mora pokazati jaka, jer u toj igri nije sama, tu je uz SAD i Kina koja sve ove događaje budno prati. Ishod rata u Ukrajini će označiti i ishod buduće konfrontacije SAD i Kine oko Tajvana. Zato je ovaj rat u Ukrajini od ogromne važnosti za budući svjetski poredak.
Pitanje na pr. Krima, o kojem je dao svoj stav Milanović, je nešto o čemu će se sigurno razgovarat, kao i regije u Donbasu koje je Rusija prisvojila, kad zaraćene strane jednom sjednu za pregovarački stol. Krim je tek postao ukrajinski kad je to Hruščov uspio isposlovati 1954. godine. Ono je ustvari povijesni Tartarski poluotok, iz kojeg je Tartare u Sibir potjerao Staljin. Najvrijednije na njemu su ruske pomorske baze, pa bi to mogao biti dio budućeg rješenja, podjele Krima.
Jasno, ovo su samo nagađanja koja nitko sada ne želi čuti ali o kojima će se eventualno morat razgovarat. Posjetit javnost na mogući razvitak situacije nije po sebi delikt, iako je to nepoželjno, imajući u vidu vladin stav. Siguran sam da dok je Milanović bio predsjednik vlade da mu ne bi bilo drago da se tadašnji predsjednik RH izjasnio drugačije od njega.
To daje lošu sliku u svijetu, sliku države koja ima dva suprotna mišljenja. Ili će biti jedno ili drugo, dva ne mogu biti. Izvršna vlast je u rukama vlade koja uz podršku Sabora vlada, sve drugo može biti samo sporedno. A ako sadašnji sustav ne funkcionira treba ga mijenjati.
Što se tiče Kosova zaboravlja se jedna činjenica a ta je da je Kosovo Srbija prisvojila kao i Vojvodinu u doba Slobodana Miloševića, čemu se nitko nije protivio dok stvar nije vraćena na staro zahvaljujući NATOu i bombama. Kao autonomne pokrajine u bivšoj SFRJ prilikom raspada Jugoslavije imale su mogućnost da se opredijele, dali da se priključe jednoj od novih država ili da budu samostalne.
Kosovo je izabralo ovu drugu opciju jer u njemu Albanci imaju većinu. To što je to nekad bila srpska zemlja to je prošlost. Jer ako ćemo se vračat u prošlost onda bi trebalo rastvorit sve geo-političke karte Europe i počet iz početka. Jao onome koji bi to pokušao, sizifovski posao, bez početka ni kraja!
Znači, nije Kosovo oteto Srbiji nego je nastavilo ranije zacrtanim putem. Usporedbe s dijelovima Ukrajine koje je sebi prisvojila Rusija ne stoje. Ne mislim da je to i malo utjecalo na Putina koji jednostavno Ukrajinu ne priznaje. I on živi u prošlosti, jer je nekad postojala Kijevska Rusija, ali se tokom stoljeća pomakla prema istoku.
Putinova ideologija se oslanja na eurasianizam ciji glavni eksponent je Aleksandr Dugin a predstavlja borbu između novog Istoka i trulog Zapada. Rusija kao zemlja koja sjedi na dvije strane, europsku i azijsku, tu treba odigrati ključnu ulogu kao bakljonoša te nove ideologije.
To uvelike objašnjava zašto Dugin i drugi ‘neo-azijci’ pokazuju intenzivno neprijateljstvo prema ukrajinskom nacionalizmu, posebno nakon ukrajinske revolucije 2014. godine. Budući da su se Ukrajinci odlučili za europsku orijentaciju, to znači da izdaju vlastiti identitet euroazijskog naroda povijesno povezanog s ruskim narodom i prodaju se Sjedinjenim Američkim Državama.
Neo-eurazijanizam je, prema Duginu, politička teorija izgradnje carstva, izgradnje “velikog prostora”. Ruske elite moraju usvojiti neo-eurazijanizam kao svoj osnovni pogled na svijet ili Rusiju čeka okupacija atlantizma, to jest Amerike i Zapada. Ova ideologija je slična nekadašnjem panslavizmu koji se odnosio većinom na slavenske zemlje, dok ova nova obuhvaća i druge naroda, Europe i Azije, ali obje su slične jer Rusiji daju vodeću ulogu.
Drugi Aleksandr, Aleksandr Solzhenitsyn je imao slične ideje, negiranje Ukrajine i borbe protiv dekadentnog Zapada pod vodstvom Rusije. A on je za života bio vrlo blizak Putinu!?
Stjepan Asić
03-02-23
