Domovina Urednistvo
Američki Hrvat treće generacije Michael Palaich redatelj je i producent iznimno zapaženog filma “Bleiburška tragedija” snimljenog 1990. godine koji detaljno oslikava mnoge detalje o ratnim zločinima počinjenom na koncu II. svjetskog rata nad hrvatskim narodom, pa tako i o britanskoj upletenosti u samu pripremu i tijek izvršenja ovog zločina, ali i kasnije prikrivanje dokaza. Gospodin Palaich sa suprugom bio je nedavno, točnije prigodom proslave Dana državnosti Republike Hrvatske 2015 godine u posjetu Sydneyu, gdje smo ga susreli u hrvatskom klubu “Kralj Tomislav”. Posredstvom Steve Šimata naš novinar razgovarao je sa gospodinom Palaichem.
BOKA CRO PRESS – Gospodine Palaichu, Vi ste američki državljanin hrvatskih korijena?
Michael Palaich: Moji djed i baka emigrirali su u Sjedinjene Države iz Petrinje i Križa početkom dvadesetog stoljeća. Ja sam rođen u Detroitu, Michigan prije 57 godina. Diplomirao sam političke znanosti i psihologiju. Od mog umirovljenja, moja supruga Sandra i ja provodimo zimu u Americi, a ljeto u Hrvatskoj. Moje dvoje odrasle djece voli nas posjećivati u Hrvatskoj za vrijeme ljeta. U Hrvatskoj sam aktivno boravio sve ratne godine od 1991-1995 uglavnom radeći sa mnogobrojnim novinarskim ekipama i poznatim TV kućama iz cijelog svijeta, o svemu ovome bih mogao puno govoriti, no posebno mi je na srcu i mislim da je značajno reći da su Hrvati poslije toliko stoljeća do svoje države došli zahvaljujući nazvao bih to posebnoj vezi Katoličke crkve i hrvatskog naroda.
BOKA CROPRESS – Kažete posebnoj vezi, na što mislite?
Teško je zamisliti narod koji s Katoličkom Crkvom ima dublju duhovnu, povijesnu i kulturnu vezu od Hrvata. Crkva je Hrvatima već stoljećima vjerna, ali su Hrvati isto tako branili Crkvu kada su joj u povijesti prijetile kobne i razarajuće sile. Neki su zaboravili značaj tog odnosa, neki ga namjerno ignoriraju, a neki možda o njemu nikada nisu naučili. Mogli bismo se, naprimjer, vratiti u doba Osmanskog Carstva, međutim mnogi od nas imaju svježa sjećanja koja svjedoče o dubokoj povijesnoj povezanosti Crkve i Hrvata, te o zahvalnosti koju bismo trebali osjećati kada čujemo kako zvone crkvena zvona u cijeloj Hrvatskoj, kao što su to činila stoljećima.
I Crkva i Hrvati patili su za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Masovne grobnice muškaraca, žena i djece koji su pobijeni nakon drugog svjetskog rata i dan danas se otkrivaju diljem Hrvatske. Pobijene su i stotine hrvatskih svećenika, od kojih neki na najužasnije moguće načine. Čak je i hrvatski velikan Blaženi Kardinal Alojzije Stepinac bio okaljan, ponižen, ismijavan i konačno bačen u tamnicu u Lepoglavi godine 1946. On je ujedno simbol Hrvatske i mučenik Crkve. Papa Ivan Pavao II. odao je priznanje njegovoj žrtvi kad ga je službeno proglasio mučenikom i blaženim godine 1998.
Kada sam 1991. godine stigao u Hrvatsku iz Amerike kako bih pomogao u Domovinskom ratu, ja sam – kao i mnogi drugi – vjerovao da će Hrvati i Crkva još jednom iskusiti masivni genocid ako ne uspijemo u namjeri ostvarenja nezavisnosti i budemo prisiljeni predati se JNA ili četničkim snagama.
Tih je godina JNA provodila politiku sistematskog ubojstva i progona Hrvata s njihovih ognjišta nastojeći izbrisati dokaze o njihovom postojanju na područjima pod okupacijom JNA. Ta je politika postala u cijelom svijetu poznata kao “etničko čišćenje”. Budući da su Hrvati, kao pojedinci i kao narod, povijesno isprepleteni s Katoličkom Crkvom, neprijatelji Hrvatske vjerovali su da je potrebno izbrisati sve tragove postojanja Crkve na tim okupiranim područjima.
Na taj način bi se laž o nepostojanju Hrvata lakše mogla prenijeti budućim ne-katoličkim generacijama koje bi se nastanile na zemlji ukradenoj Hrvatima. Laž da ti gradovi i sela pripadaju njima ne bi se mogla provesti u djelo sve dok je i jedna katolička crkva ostala na hrvatskoj zemlji.
Dok sam putovao diljem Hrvatske i velikim dijelom Bosne i Hercegovine u razdoblju između 1991. i 1995. godine, zapanjila me snaga veze između Hrvata i Crkve za vrijeme Domovinskog rata. Mi koji se sjećamo tog rata ne možemo zanijekati biblijski simbolizam Davida i Golijata kada je Hrvatska proglasila svoju nezavisnost od bivše Jugoslavije. Još uvijek se živo sjećamo hrvatskih vojnika koji su nosili tenisice i lovačke puške dok su branili svoje domove od JNA, četvrte najveće vojne sile u Europi.
Tko može zaboraviti mlade hrvatske vojnike koji su na front ponosno i prkosno oko vrata nosili krunice kao sveti štit protiv komunističkih crvenih zvijezda koje su resile uniforme vojnika JNA? Hrvati su molili krunicu pred kipovima Blažene Djevice Marije. Vojnici JNA su sa svoje strane simbolički kopali oči kipovima Blažene Djevice, a drugim kipovima skidali glave, svjedočeći tako o svojoj mržnji prema svetoj obitelji. Nakon oskrvnuća crkvi, snage JNA bi ih dignule u zrak i buldožerom sve sravnile sa zemljom – uključujući i groblja.
Katolička je Crkva nudila sakramente i utjehu ljudima čije je preživljavanje bilo upitno. Na neokupiranim područjima, Sveta Misa slavila se u crkvama punim ljudi, gdje su se Hrvati molili Bogu i Blaženoj Majci za zaštitu. Rado se sjećam improviziranih znakova na mnogim ulicama gradova koji su nosili riječi “Majko Božja čuvaj nas”. Sasvim sam uvjeren da bez Božje pomoći, Hrvatska (poput Davida) nikada ne bi nadjačala bitno brojnije i bolje opremljene agresore JNA.
Sjećamo se isto tako i uloge koju su svećenici igrali tih opasnih godina. Oni su stajali uz svoje stado i pružali mu duhovnu utjehu dok su vukovi vrebali uokolo. Svećenici su previše skromni da bi priznali vlastito junaštvo za vrijeme Domovinskog rata, ali oni su jako dobro znali što se dogodilo svećenicima i časnim sestrama za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.
Oni su isto tako znali da bi se povijest ponovila da je Hrvatska izgubila Domovinski rat, i da bi i oni bili pobijeni kao sve te stotine svećenika koje je u prošlosti pobio neprijatelj zadojen mržnjom prema Bogu, našoj Crkvi i našem narodu.
Kada mi koji živimo u dijaspori čujemo crkvena zvona u zemljama u kojima živimo, mi samo čujemo zvona koja najavljuju početak i kraj mise. Ali u Hrvatskoj crkvena zvona objavljuju nešto drugo. Sa svakim tonom ja čujem da je Republika Hrvatska stvarnost i da oni koji su je nastojali uništiti nisu uspjeli u svojim nakanama. Zvona mi potvrđuju da Hrvati, od Slavonije do Jadrana, još uvijek žive u svojim gradovima, gradićima i selima, kao što su to činili stoljećima.
Čujem crkve koje su bile uništene kako ponosno objavljuju «Bogu hvala, ponovno smo izgrađene». Zvona mi govore da svećenici i dalje slave svetu misu i ljudima dijele sakramente. Crkvena nas zvona podsjećaju na bezvremenu vezu između Katoličke Crkve i Hrvata, i na činjenicu da Riječ Gospodnja, poput zvona Svetog Duha, nikada neće biti utišana.
