Domovina Urednistvo
Piše: MARKO FRANOVIĆ
Kao poduzetnik sa dugogodišnjim iskustvom, ali i poznavatelj političkog sustava jedne uređene države – Australije, moram priznati da sam neugodno iznenađen potezima hrvatske Vlade usmjerenim ka nacionalizacije INA-e. Prema toj naftnoj kompaniji hrvatska javnost, potaknuta medijima, ima nerealan odnos. Taj nerealan odnos je, nažalost, izgleda preuzeo i novi premijer Andrej Plenković, koji se usprkos tome što osobno nema veze sa pogrešnim postupcima iz prošlosti INA-e – upušta u to da problem i hrvatsku sramotu još poveća umjesto da je razriješi.
O načinu na koji su prodani udjeli u INA-i ne treba trošiti riječi. Hrvatski se mediji i političari prave da o tome sve znaju, iako ne znaju puno, a možda i ništa. Ono što je sigurno je to da je arbitražni sud pokazao da su ugovori o kupnji pravno valjani. Ja osobno mislim da do te nesretne arbitraže nije trebalo niti doći. Zašto? Zato što se država ne treba baviti businessom, već infrastrukturom i područjem od općeg dobra, kao što su navodnjavanje, putevi, željeznice, i tako dalje. Kad je riječ o čistom businessu, utakmici između poduzetnika, a u to sigurno pripada i istraživanje i prodaja nafte, država je loš gospodar. To je i pokazala sudbina kompanije INA na kraju devedesetih i početku 2000-ih godina. Kao što je napisao jedan novinar, cijela je INA, kao i nažalost sva velika državna poduzeća u Hrvatskoj, bila bankomat iz kojeg su političari uzimali novac kako god im je bilo drago. Zato je, iako je imala povoljan položaj na tržištu, bila u gubitcima, pa u prvoj prodaji za nju nije plaćeno puno novca.
Vraćati INA-u u vlasništvo države, i to svojevrsnom nacionalizacijom koja će nas sigurno posvađati sa jedinom susjednom državom koja nam je pomagala u Domovinskom ratu – a to je Mađarska, nije ništa drugo nego ludilo. Jasno mi je zašto se time bave SDP i HNS, ali mi nije jasno zašto mlad čovjek kao što je Andrej Plenković pristaje na takve pogrešne savjete i upute. Po mom mišljenju, i INA-u i HEP treba prodati privatnom vlasniku, a država treba razmišljati kako će navodniti Slavoniju, izgraditi Pelješki most, popraviti i modernizirati željeznice koje su u sramotnom stanju.
Ako bi se INA-u nacionaliziralo, to bi bila loša poruka svim stranim investitorima za idućih 10, 20 godina. Misli li doista Plenković da neki strani investitor koji bi odlučio uložiti milijarde u Hrvatsku, ne bi prije toga doznao kako su prošli Mađari – koji su važećim ugovorima sa tri hrvatske Vlade kupili dionice, a onda je državnom odlukom došlo do povrata imovine i to po cijeni koju želi odrediti država? Kad sam čuo da Plenković želi zaposliti konzultante koji će odrediti „koliko vrijedi“ MOL-ov dio dionica INA-e, nisam mogao vjerovati svojim ušima. Ako su ugovori o kupnji važeći, onda vlasnik određuje cijenu, a to može biti 1,2 ili 100, onako kako vlasnik misli.
Ako se vlasniku ukida pravo vlasništva, onda nismo u kapitalizmu, nego u komunizmu, a onda se Hrvatskoj može smilovati samo Dragi Bog. Narušavanjem principa vlasništva daje se snažna poruka svim kapitalistima i investitorima: Ne dolazite u Hrvatsku, ako Boga znate! Zato je nacionalizacije ine trostruko štetna: dala bi Hrvatsku na loš glas, dala bi političarima igračku koju mogu do kraja isisati od svog novca, a uvrijedila bi prijateljske Mađare. Protiv Mađarske se u hrvatskim medijima vodi prava kampanja, a ne smijemo zaboraviti da bi bez njih teško dobili Domovinski rat. Oni su jedini omogućavali naoružavanje Hrvatske, te prihvatili velik broj izbjeglica i čak omogućili Hrvatskoj vojsci da prođe preko njihovog teritorija i uđe u okupiranu Baranju sa druge strane. Sve je ovo još važnije u situaciji u kojoj Hrvatskoj opet prijeti rat, sa strane Srbije i Srba u Bosni, a na Slovence se kao i prošli put nažalost ne može računati.
Zato savjetujem premijeru Andreju Plenkoviću da se ostavi dosadašnje sramote i postupaka iz prošlosti privatizacije tvrtke INA, te da se kao mlad čovjek bavi budućnošću općeg interesa. A to je, kad se radi o državi, infrastruktura i poljoprivreda. Sve velike kompanije koje su još u vlasništvu države treba prodati, jer se političari ne mogu igrati poduzetnika. To važi za INA-u ali i za HEP. Nacionalizacijom INA-e se može dobiti pljesak neupućene publike, ali se time stavljaju Hrvatskoj željezni okovi – jer će svi znati da se kod nas ne poštuje privatno vlasništvo niti ugovori. To nažalost već znaju naši građani, koji se iseljavaju jer ne žele živjeti u bezakonju, i time tužno ugrožavaju sam opstanak Hrvatske.
