M. Katinić Pleić: Orwellova 2023.

Povodom 120. obljetnice rođenja pisca Georgea Orwella valja se osvrnuti na podudaranje ideja o (ne)slobodi koje je Orwell ispisivao u svojim djelima i nedavnoga saslušanoga izvješća u UN-u prema kojem pripadnici monoteističkih religija krše LGBTI prava kažu li išta što može izazvati nelagodu.

George Orwell (1903. – 1950.), pravim imenom Eric Arthur Blair, bio je engleski novinar, pisac i društveni kritičar. Rođen je 25. lipnja 1903. u Bengalu. Od 1911. pohađao je internat, a potom i prestižne koledže Wellington i Eaton. Godine 1922. vratio se u tadašnju Burmu te je radio kao imperijalni službenik. Susrevši se s položajem koloniziranih Burmanaca, zauzeo je stajalište protiv imperijalizma. Po povratku u Europu živio je u siromašnim četvrtima Londona i Pariza. Nakon nekoliko objavljenih romana 1937. borio se u Španjolskom građanskom ratu. Kultno djelo, »Životinjsku farmu«, alegorijski roman o životinjama koje se oslobađaju od ljudske tiranije i same preuzimaju upravu, napisao je 1944. S idealima slobode i jednakosti, svinje kao najinteligentnije preuzimaju vodstvo farme, no s vremenom iznevjeravaju ideale revolucije do mjere da ropski položaj životinja nije ništa bolji nego prije, a svinje su »jednakije od drugih« i u potpunosti se ponašaju kao ljudi tirani. Lako je u priči iščitati satiru i jasnu kritiku sovjetskoga komunizma, ali i svakoga drugoga totalitarizma: pojmovi poput unutrašnjega i vanjskoga neprijatelja bivaju nužni da bi se nekoga moglo okriviti za sve što na farmi pođe po zlu. Vrlo je zanimljivo, međutim, gdje je sve »Farma« bila cenzurirana: nekoliko engleskih izdavača nije ju htjelo izdati zbog političkoga savezništva sa Sovjetima u II. svjetskom ratu, no knjiga je smatrana problematičnom i u nekoliko saveznih država SAD-a od šezdesetih do devedesetih. Tako je 1987. bila zabranjena u jednom okrugu na Floridi kao »prokomunistička«. I 2002. zabranjena je u školama Ujedinjenih Arapskih Emirata, ali se danas bez problema može kupiti u kineskim knjižarama.

UN kao Veliki Brat?

U državama članicama Europske unije ideje se u pravilu ne stvaraju; zakoni se prepisuju ili »draftaju« u skladu s idejama koje nastaju u Ujedinjenim narodima ili Europskoj komisiji, a ondje ih kuju ljudi kojima većina građana EU-a ne zna imena niti su ikada glasovali za njih na izborima. Kako bilo, UN očekuje da agende koje gura »sendvič-metodom« – pritiskom nadnacionalnih organizacija izvana i udruga civilnoga društva iznutra – sve zemlje prihvate i primijene u svoja društva, a pogotovo odgojno-obrazovni sustav. Za to je, naravno, nužno brisanje njihove povijesti i kulture. Sve glasove koji im se protive nazivaju »stereotipima«, »tradicijom« i »narativima« koji očito nemaju pravo.

Kako drukčije opisati nedavno izvješće Victora Madrigal-Borloza, kostarikanskoga pravnika koji je u UN-u zaposlen kao stručnjak za SOGI – »politiku seksualne orijentacije i rodnoga identiteta«. Na 53. sastanku Savjeta za ljudska prava podnio je izvješće koje se bavi odnosom između slobode savjesti i vjere s jedne strane te prava spolnih i »rodnih« manjina s druge strane. U njemu na početku podsjeća da je sloboda misli, savjesti, vjere ili uvjerenja temeljni dio Opće deklaracije o ljudskim pravima. Svatko ima pravo i slobodu, navodi Borloz, »pojedinačno ili u zajednici s drugima pokazati svoju religiju ili uvjerenje u bogoštovlju, askezi, praksi i poučavanju«, ali »može i mora biti ograničenja države u određenim okolnostima«, naime kada je nužno zaštititi »javnu sigurnost, red, zdravlje ili moral, ili temeljna prava i slobode drugih«. Autor u tekstu navodi da postoji mnogo primjera religijskih zajednica koje prihvaćaju LGBTIQ osobe i/ili njihovo prakticiranje intimnosti, no sugerira da su učenja monoteističkih religija najviše problematična jer moralno ne izjednačavaju prakticiranje istospolne intimnosti niti izjednačavaju istospolnu zajednicu s brakom. Navodi se da su osobe s istospolnom sklonošću u mnogim religijskim zajednicama »često marginalizirane, stigmatizirane i isključene iz vjerskih zajednica jednostavno jer su to što jesu«. Autor dodaje da iako su te osobe slobodne napustiti zajednicu ako se ne slažu s njezinim učenjima, to im često uzrokuje psihološku i duhovnu štetu, a zbog obiteljskih očekivanja napuštanje je često nerealna opcija. Na jednom mjestu navodi da »takozvana konverzijska terapija ponekad doseže razinu mučenja – koju često promiču i provode religijski ili vjerski vođe i ustanove uz potporu članova obitelji«. Navodi da se »tradicionalne vrijednosti«, »javni moral« i »nacionalne vrijednosti« obično upotrjebljavaju u diskursima koji su neprijateljski prema ljudskim pravima žena, LGBT osoba i religijskih manjina te se često implicitno ili eksplicitno oslanjaju na religijske norme ili vrijednosti, koje su također povezane s patriotizmom i patrijarhalnim rodnim i obiteljskim normama«. Autorov je zaključak da podatci kojima raspolaže »vode k zaključku da međunarodno pravo ne podupire ta stajališta«.

S druge strane Borloz lažnim narativom smatra »teoriju da je teorija kako je rod društvena konstrukcija pripisana biološkim spolnim karakteristikama opasna ‘ideologija’«, kao i da su neki »podnesci koje je primio izrazili zabrinutost zbog interpretacije religijskih učenja koja smještaju homoseksualnost i rodnu nekonformnost u područje nemorala i grijeha, opisujući snagu koju takvi izrazi mogu imati na društvenu prihvaćenost LGBT osoba«. Konačno zaključuje da je »pod određenim okolnostima država obvezna zabraniti društveno zagovaranje mržnje protiv LGBT osoba kada sadrži poticanje na diskriminaciju ili mržnju«. Borloz nigdje nije odredio što je diskriminacija i govor mržnje. Iz teksta proizlazi da bilo kakvo izražavanje neslaganja s poželjnim stajalištima može biti pravno interpretirano kao diskriminacija i govor mržnje, pa onda i sankcionirano. Birokracija UN-a pritom si uzima ulogu globalnoga sudca koji nalaže da sve zemlje moraju prihvatiti »raznolikost oblika obitelji« jer će se inače naći u opoziciji međunarodnomu pravu.

Tko koga diskriminira?

Borloz je naveo niz primjera nasilja i progona osoba s manjinskim spolnim sklonostima, koje svakako treba osuditi, što je učinio papa Franjo. Međutim, autor je pobrkao pojmove i stvorio mutnu vodu u kojoj lovina postaje svatko tko se usudi razlikovati ili moralno vrjednovati različita spolna ponašanja. Jer – kako je istaknuto u tekstu – za humaniste spolnost služi »osobnomu izražavanju, stjecanju iskustva, užitku, komunikaciji, a ponekad i reprodukciji« – pa se ljubav, vjernost i rađanje uopće ne spominju, a pojmovi grijeha i nemorala jedino u negativnom smislu.

Za većinu ljudi na svijetu spolnost je, međutim, mnogo više, i to ne samo za religiozne. U svim je do sada poznatim društvima spolnost povezana s moralom, rađanjem djece, vrijednostima poput ljubavi i solidarnosti, brakom i svetim kozmičkim poretkom, iako se norme razlikuju. Jasno, ona može biti poligon za nasilje i izrabljivanje, ali tim više ostaje moralnim fenomenom. Izvorna latinska riječ »discriminare« znači »razlikovati, razlučiti«. Autor je rabi u značenju »nepravedno staviti u lošiji položaj« i utire put da se diskriminacijom proglasi svako vrijednosno razlikovanje – muškoga i ženskoga, braka i istospolne zajednice – kao obespravljivanje osoba, a govorom mržnje svaki takav izrijek.

Religije, međutim, polaze od prirodnoga moralnoga zakona. Od ideje da svijet nije slučajan ni besmislen, nego svrhovit i urođen. Istina postoji, stoga se sloboda ne može odvojiti od nje. Prirodno jedino odnos između muškarca i žene rađa djecu te sve što je dobro na polju spolnosti i obitelji stoji u bitnoj vezi s tom biološkom činjenicom. Kao što stoji u Katekizmu Katoličke Crkve, Crkva svaku osobu prima s ljubavlju i poštovanjem, no to ne znači da opravdava i prihvaća sve što ta osoba misli i čini. Berloz nije ulazio u proturječja LGBT teorija. Primjerice, često se kaže da je spol partnera stvar izbora, a istodobno se tvrdi da je spolna orijentacija urođena. Tvrdi se i da je željeni rod prirodni identitet osobe, a istodobno i da ga svatko može izabrati i promijeniti. Autor nije spomenuo činjenicu da gotovo nema medijskoga i kulturnoga sadržaja bez LGBT agende, da se proizvode »nebinarne« dječje igračke, da se ideje o promjeni spola i roda iznose u crtanim filmovima i uvode u obrazovanje bez suglasnosti roditelja te da su aktivisti na paradi »Drag Queen« oko New Yorka pjevali: »Ovdje smo, mi smo queer, dolazimo po vašu djecu!«

Misaoni zločin i verbalni delikt

Možda najpoznatije Orwellovo djelo »1984.«, sumorna distopija, prikazuje totalitarno društvo u kojem se permanentno održava stanje rata i oskudice. Sve je to, međutim, rezultat privida; vladajuća elita kontrolira ljude neprestano brišući i falsificirajući povijest, tako da ljudi ne znaju ni za kakvo drugo stanje jer se nitko više ne sjeća povijesti. Glavni disidentski lik Winston Smith razočara se kada ustanovi da niži stalež – proli – koji živi skromno, ali zadovoljno, radeći i veseleći se običnim malim zadovoljstvima, nemaju nikakve volje promijeniti stanje jer se ne sjećaju da je ikada bilo drukčije. Državom vlada Veliki Brat, koji možda i ne postoji, no njegovo lice motri sa svih telekrana – kućnih uređaja kroz koje ljudi promatraju svijet, ali su i promatrani. Neki suvremeni kritičari kažu kako se mračna Orwellova vizija – da je tehnologijom moguće potpuno kontrolirati i porobiti ljude – očito nije ostvarila (?!), no glavni je problem romana mnogo dublji. Središnje je pitanje može li ideologija umrtviti ljudsku prirodu – čovjekovu potrebu za istinom i pravdom. Na kraju romana glavni likovi Julia i Smith doista su, suptilnim metodama psihološkoga mučenja, duhovno slomljeni, a njihova je ljubav mrtva; Smith naposljetku konstatira kako »voli Velikoga Brata«. Orwellova »1984.« postala je poznata po pojmovima i izrazima koji su ušli u suvremeni engleski jezik: novogovor, misaoni zločin. Naime, kao i u drugim distopijskim romanima, mijenjanjem jezika mijenja se i svijest ljudi, sve dok ne povjeruju da je dva i dva pet, a time se ne nadzire samo ono što govore, nego i pravovjernost njihovih misli. Brisanje povijesti i misaona policija tako dobro rade svoj posao da više nije ni važno postoji li Veliki Brat te je li dva i dva pet ili nije.

Marina Katinić Pleić
Glas Koncila