M. Curać: Vojska koja ruši crkve ne može ostvariti ratnu pobjedu

Svijet je obišla vijest o ruskom raketnom napadu na stari dio Odese, koji je pod zaštitom UNESCO-a. U tom napadu, u noći 23. srpnja, pogođena je najveća pravoslavna crkva u Odesi – katedrala Preobraženja Gospodnjega. Zgrada katedrale ozbiljno je oštećena. Oštećeni su temelji katedrale, središnji stupovi, pola zgrade ostalo je bez krova, oštećena je štukatura, svi su prozori izletjeli. Zapalio se dio u crkvi gdje se prodaju ikone i svijeće. 

Gradsko vijeće Odese izvijestilo je da su, osim znatne štete na zgradi, oštećena i pravoslavna svetišta te iz ruševina izvađena Kasperovska ikona Majke Božje, koja je zaštitnica Odese.

Poglavar Ukrajinske pravoslavne Crkve, kijivski mitropolit Epifanije rušenje katedrale u Odesi ocijenio je manifestacijom sotonske zlobe „ruskog svijeta“. 

S druge strane, jedan svećenik Ukrajinske pravoslavne Crkve Moskovske patrijaršije odbio je optužiti Rusiju za napad na katedralu, rekavši da je hram napao „neprijatelj ljudskoga roda“.

Ministarstvo obrane Ruske Federacije priznalo je svoju umiješanost u noćni napad na Odesu, objasnivši kako su ruske oružane snage napale objekte u Odesi „gdje su se pripremali teroristički napadi protiv Ruske Federacije“. Osim toga, u Rusiji su nakon napada na katedralu u Odesi počeli širiti uobičajene protuobavijesti da se u tim objektima nalaze strani plaćenici itd.

U Domovinskom ratu, srbijanske agresije na Hrvatsku, naslušali smo se sličnih objašnjenja. A kako i ne bismo kad je velik dio kadra bivše JNA polazilo iste sovjetske vojne škole?!

Ruske medijske konfabulacije i protuobavijesti, međutim, ruši samo Ministarstvo obrane Ruske Federacije koje je u svojem priopćenju jasno napisalo:  „Sve mete planirane za napad su uništene.“ Dakle, metom je bila i odeska katedrala.

Ta je katedrala utemeljena 1794. godine, posvećena 1808. U sovjetsko vrijeme, 1936. godine, taj vjerski objekt bio je razgrađen. Obnovljena je 2005. godine, ima status spomenika kulturne baštine Ukrajine, a ove je godine uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Međutim, ovo nije prvi hram Ukrajinske pravoslavne Crkve Moskovske patrijaršije koji je uništen u ruskoj agresiji na Ukrajinu. Tijekom sveopćega rata, kako navode ukrajinski mediji, ruski osvajači uništili su više od 80 crkava Ukrajinske pravoslavne Crkve Moskovske patrijaršije i oštetili njih više od 200. Uništeno je pritom osam samostana, a  sedam je oštećeno. Kao rezultat granatiranja ozlijeđeno je više od dvadesetak svećenika ruske Crkve u Ukrajini. Mnogo je oštećenih vjerskih objekata na istoku, jugu i sjeveru zemlje, uključujući one izvan prve crte fronte, što upućuje na zaključak da su vjerski objekti visoko na popisu meta agresora. Iz hrvatske perspektive rekli bismo – ništa neobično jer su oficiri koji su prošli ruske vojne škole bili znatno ideologizirani i usmjereni protiv Katoličke Crkve i njezina svećenstva. Ne iznenađuje da komunistička ideologizacija prevladava u slučaju Pravoslavne Crkve, bez obzira na to što pripada Moskovskoj patrijaršiji.

Dok ruska soldateska ruši ukrajinske pravoslavne crkve, srpski patrijarh Porfirije, kako javljaju glasila javnoga priopćavanja, poslao je pismo svim pravoslavnim Crkvama, papi Franji, glavnomu tajniku UN-a Antoniju Guterresu i mnogim organizacijama da se zauzmu da mitropolit višgorodski i čornobiljski Pavle bude pušten na slobodu. Porfirije u pismu napominje kako je u „vremenima velikih, teških i opasnih povijesnih promjena, obveza svakoga pravdoljubivoga čovjeka da, bez obzira na to koje je vjere, nacije, i kojega ideološkoga ili političkoga opredjeljenja, ukaže na nepravde koje se čine prema pojedincima i njihovim elementarnim ljudskim pravima“.

Takav je primjer danas, po mišljenju srpskoga patrijarha,  svakako njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit višgorodski i čornobiljski gospodin Pavle, kojega je ukrajinski sud smjestio u zatvor. „Osobama i institucijama koje poznaju stanje u svijetu svakako je jasno da ta sudska odluka ne može biti i nije zasnovana na bilo kojem zakonu koji vrijedi u iole pravno uređenim državama“, piše patrijarh Porfirije.

Na ovo što piše patrijarh Porfirije ne bismo se ni osvrtali da se u međuvremenu nije dogodilo rusko topničko rušenje odeske katedrale. Pitanje je: možemo li očekivati pismo srpskoga patrijarha Porfirija ruskomu predsjedniku Vladimiru Putinu, koji je pokrenuo agresiju na nezavisnu Ukrajinu, u kojoj ruši i ubija sve po redu, čak mu nisu svete ni pravoslavne crkve, bez obzira na njihovu denominaciju? Unaprijed možemo reći – takav jedan apel teško bi bilo očekivati ako znamo kako se najveći dio pravoslavnoga svećenstva vladao u Domovinskom ratu, potičući srpsku agresiju.

Po Porfirijevim riječima gospodinu Pavla ugrožena su elementarna ljudska prava. Vidi li patrijarh Porfirije ugroženost i drugih prava u Ukrajini i uočava li glavni uzrok ugrožavanja tih prava – rusku agresiju?

Ovom prilikom umjesto svakoga zaključka vrijedi spomenuti izjavu zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića, koji je u Petrinji 10. kolovoza 1991. o blagdanu zaštitnika grada sv. Lovre rekao:

„Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre. To je Evanđelje možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede.”

Ovu evanđeosku poruku kardinala Kuharića na početku srpske agresije, zbog čega je zaslužio da već bude proglašen blaženim, mnogima je bilo teško razumjeti, kao što je vjerojatno i danas Ukrajincima, ali ona je hrvatskomu narodu bila vodilja prema slobodi. Vojska koja ruši crkve ne može postići pobjedu ni na vojnom ni političkom planu.

Marko Curać