M. Curać: Lievenova nesuvisla paralela

„Mislim da postoji paralela između Putina i Miloševića, ali mislim da isto tako postoji između Putina i Tuđmana. On je također želio više teritorija za Hrvatsku u BiH, na kojem su živjeli etnički Hrvati“, izjavio je prof. Anatol Lieven, britanski vanjskopolitički novinar i analitičar, autor više knjiga, suradnik Quincyjeva instituta za odgovorno državništvo u razgovoru za Obzor, magazin Večernjega lista, 10. lipnja 2023.

Hrvatska je za vrijeme predsjednika Tuđmana priznala BiH kao neovisnu i samostalnu državu 7. travnja 1992., istoga dana kada je to učinio i SAD, a Srbija je priznala BiH 14. prosinca 1995., praktično nakon što je istoga nadnevka u Parizu potpisan Daytonski sporazum, a poslije vojno-redarstvene operacije Oluja, početkom kolovoza iste godine, kad je Milošević vojno poražen u Hrvatskoj. Njegova je namjera bila, u čemu mu je izdašno služila JNA, okupacijom Hrvatske i BiH stvoriti Veliku Srbiju i taj prostor etnički očistiti od nesrba, nešto slično kao što je bio planirao Moljević memorandumom Homogena Srbija, početkom Drugoga svjetskoga rata, 1941.

Naslušali smo se u posljednjih dvadesetak godina raznih potvora koje su imale jedan cilj – izjednačiti Miloševićevu krivnju za rat s Tuđmanom. Zar nije bivša haaška tužiteljica znala reći – svi su oni zločinci? Odgovarajući na te i takve proizvoljne optužbe, kao da svi zaboravljaju jedno i osnovno: Milošević je vodio četiri krvava i agresivna rata za granice Velike Srbije, a Tuđman je vodio obrambeni rat za granice avnojevske Republike Hrvatske, one granice koje je prihvatila Badinterova komisija kad je konstatirala raspad SFRJ. 

Mnoge ratne operacije nužno su vođene na području BiH jer je Hrvatska bila metom napada iz više smjerova, tako i s područja BiH. Dovoljno se prisjetiti ratnih okolnosti i događaja 1991. u kojima se našla Hrvatska kad je krenula velikosrpska agresija s JNA na čelu.Ta vojna strategija pristupala je Hrvatskoj i BiH kao integriranom ratištu. Tuđmanova nakana nije bila podjela BiH, nego sprječavanje njezine integracije u projekt Velike Srbije. Zbog toga je muslimanima u BiH nudio stalnu suradnju. U Zagrebu je 21. srpnja 1992., nakon što je Predsjedništvo BiH proglasilo ratno stanje i mobilizaciju, potpisan s BiH sporazum o prijateljstvu i suradnji, a dodatak tom sporazumu koji je obuhvatio vojnu suradnju, krajem rujna 1992. u New Yorku, i konačno kada je zaprijetio vojni poraz BiH, u srpnju 1995. Tuđman i Izetbegović potpisali su Splitsku deklaraciju. 

Zar bi tako postupao netko tko je planirao dijeliti BiH? Trebalo bi malo bolje poznavati Tuđmanove znanstvene radove u kojima je pisao o velikosrpskoj politici u monarhističkoj Jugoslaviji i recidivima te politike u vrijeme SFRJ da bi se razumjelo Tuđmana kao državnika i vrhovnoga zapovjednika Hrvatske vojske. No oni koji ga pokušavaju izjednačiti s Miloševićem i ne razumiju njegovu ulogu u suprotstavljanju velikosrpskomu hegemonizmu, padaju na olake priče i konfabulacije pripremljene za poznate ciljeve. Kad se već bave tim poslom, zašto ne pokažu slične primjere ili geste od beogradskih vladajućih krugova? No budući da takvih primjera nemaju, sve postavke ostaju im smiješne, činjenično i povijesno neutemeljene.

Lieven kad pokušava podvaliti paralelu između Putina i Tuđmana, najvjerojatnije ne misli na ulogu Hrvatske prema BiH u kontekstu sporazuma iz 1992. ni onoga iz 1995. nakon kojega su uslijedile vojne operacije koje su dovele do Daytona i okončanja rata u BiH, nego zasigurno misli na hrvatsko-bošnjački sukob 1993. i početkom 1994. koji tumači kao agresiju Hrvatske na BiH u cilju pripajanja dijela njezina teritorija za nekakvu „veliku Hrvatsku“. 

U taj sukob Hrvatska je uvučena, iz nekoliko razloga, a svakako je jedan od njih kako bi Srbija došla do potrebnoga daha na ratištima Hrvatske i BiH.

Hrvatska nije imala nikakvih razloga za taj sukob jer je slabio hrvatsku obranu i otvarao novu frontu iz koje je najviše profitirao agresor na Hrvatsku i BiH. Često se ističu dvije strane u tom sukobu, a bilo ih je najmanje četiri sa svojim interesima. I kod pisanja analiza već u naslovu bi trebalo, umjesto hrvatsko-bošnjački sukob, uključiti sve četiri strane. Lieven tom sukobu pristupa s poznatih britanskih gledišta, koja su najbolje došla do izražaja na Haaškom sudu, a ogledala su se u presudama Hrvatima iz BiH.

Hrvatsko-bošnjački sukob koji se i danas na razlučite načine eksploatira, izazvan je u srednjoj Bosni i bošnjačkom borbom za životni prostor, nakon što su bili od Srba počišćeni iz istočne Bosne. Da nije došlo do tog sukoba, srbijanska agresija ne bi se oduljila, BiH bi bila država sa tri konstitutivna naroda, bez Republike Srpske, nastale na genocidu i etničkom čišćenju nesrpskih naroda.

Beogradskim vlastodršcima nikada nisu bila primarna građanska prava Srba izvan Srbije, bilo da je riječ o Hrvatskoj ili BiH, nego su im trebali za prisvajanje teritorija na kojima su živjeli, praktično za teritorijalno širenje Srbije. Na Berlinskom kongresu 1878. Srbija je priznata u točno određenim granicama. Zašto se o tome ne vodi računa nego se stoljećima na razne načine udovoljava velikosrpskim apetitima koji imaju samo jednu svrhu: stvaranje Velike Srbije i njezin izlaz na more? Zašto danas toliko priča o Otvorenom Balkanu i odbacivanje Berlinskoga procesa? Je li riječ isključivo o gospodarskoj suradnji ili se žele postići posve jasni postmemorandumski politički ciljevi?

Lieven bi trebao baratati bar povijesnim činjenicama kad povlači paralelu između Putina i Tuđmana. Tvrditi kako je Tuđman želio „više teritorija za Hrvatsku u BiH“ netočno je i na tragu onih manipulacija koje gotovo dva desetljeća insinuiraju kako je s balkanskim krvnikom Miloševićem dijelio BiH. 

Ako je tomu tako, gdje je danas taj teritorij koji je prilikom te podjele dobio? Zna li tko granice tog teritorija, osim famozne Ashdownove salvete?

Tuđman je u BiH želio samo jedno – pravnu zaštitu Hrvata i jednaka prava za njih kao što ih imaju Bošnjaci i Srbi, umjesto majorizacije. Sve su drugo podvale.

Lieven bježeći od fakata ubacuje novu grubu potvoru u medijski prostor, nabacuje se paralelom između Putina i Tuđmana. Nakon onih koji su željeli izjednačiti odgovornost Miloševića i Tuđmana za rat, sada usred krvave Putinove agresije na Ukrajinu imamo novu još blasfemičniju tvrdnju, plasiranu ne tamo u nekakvom beogradskom tabloidu, nego u zagrebačkom Večernjem listu. I to bez kritičkih potpitanja, drukčije rečeno – rasprave?! Nevjerojatno!

Lieven pokušava beskrupulozno hrvatskim čitateljima baciti novi pijesak u oči, lopticu krivnje prebaciti na poznatu adresu. Ali to su poznate sheme, koje na dnevnoj razini slušamo, gledamo i čitamo iz Beograda, pa ni hrvatska nogometna vrsta koja je postigla izniman uspjeh u Ligi nacija ne može bez beogradskih „specijaliteta“. Svi koji su pri zdravoj pameti znaju da Tuđman za Hrvatsku nije prisvojio ni milimetar teritorija BiH, nego je bio čuvar suverene i nezavisne BiH. Jer, da nije tako postupao, konačno i gledao na BiH, s jedne strane Hrvatska bi živjela u nestabilnom okruženju, a s druge je pitanje bi li uopće bilo BiH. 

Za razliku od Tuđmana, iz Beograda se na BiH gledalo kao srpsku zemlju, običan plijen. Zar na tom tragu na području suverene BiH nije stvorena Republika Srpska, koja sve jače ističe težnju ujedinjenja s Republikom Srbijom? Zar Plan Z-4 nije imao sličnu intenciju? Stvoriti srpsku teritorijalnu cjelinu s visokim stupnjem autonomije na području Republike Hrvatske? Zar se to ne pokušava na Kosovu sa srpskim općinama i zar slično nije u planu u Crnoj Gori? Ne uspije li Beograd podčiniti Crnu Goru, uslijedit će njezino komadanje. To je i vrapcima na granama jasno.

Gdje u Europi, konačno na ovom globusu, imamo toliko država i državica, zajednica općina koje nose srpsko ime? Što Milošević nije uspio krvavim ratovima – stvoriti Veliku Srbiju, izgleda kao da sve više uspijeva Beogradu s Miloševićevim šegrtom Vučićem na čelu, koji ucjenjujući Zapad, uz pomoć instrukcija iz Moskve, na sve načine želi, ne susprežući se i od prenemaganja i prijetnja, sve Srbe okupiti u jednoj državi, stvoriti famozni „srpski svijet“ po uzoru na „ruski svijet“. Puše li u taj rog i prof. Anatol Lieven kad povlači politikantsku paralelu između Putina i Tuđmana, sami prosudite.

Marko Curać