M. Curać: Je li u svezi s Deklaracijom o granicama srpske književnosti trebala reagirati i hrvatska Vlada?

U dvije posljednje godine suočili smo se u Hrvatskoj s dvjema zlonamjernim izmišljotinama srbijanske jezikoslovne kvaziznanosti koja se predstavlja pod zvučnim institucijskim imenima – katedre za srpski jezik i književnost u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, svi pedagoški fakulteti, Matica srpska, Odbor za standardizaciju srpskog jezika, Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja, Institut za jezik i Institut za književnost.

O kakvim je zlonamjernim izmišljotinama riječ?

Spomenuta jezikoslovna „ergela“ godine 2022. okupljena na Trećoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji u Tršiću, 18. i 19. lipnja 2022., donijela je Deklaraciji o srpskom jeziku, kojom je pod „srbijansku šajkaču“ pokušala utjerati hrvatski jezik. Godinu dana poslije, na Četvrtoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji u Tršiću, 24. lipnja 2023., prihvatila je Deklaraciju o granicama srpske književnosti, u koje je uz ino uvrstila dubrovačku književnost, jednu od glavnih sastavnica starije hrvatske književnosti.

Tršić, u kojem se svake godine okupljaju srpski jezikoslovci rodno je mjesto Vuka Stefanovića Karadžića, pa je simbolika očita. U mjestu gdje je rođen otac srpskoga jezika i velikosrpske jezične ideje, nastavlja se njegovo zlonamjerno izmišljanje da su svi štokavci Srbi.

Osnovna značajka jedne i druge deklaracije, nadahnute ideologijom velikosrpstva, preciznije srbijanskim memorandumskim ludilom, kojemu je temelje udarilo Načertanije, tajni dokument kneževine Srbije iz 1844., a razvio Vuk S. Karadžić svojom tezom Srbi svi i svuda, koju je objavio kao dio knjige Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, 1849. u Beču, zapišavanje je granica „srpskog sveta“, koji je kao politički cilj objedinjavanja svih Srba u jednoj državi posljednjih godina postavila Vučićeva politička garnitura.

Na Deklaraciju o granicama srpskog jezika lani je vrlo iscrpno i stručno reagirao HAZU, odnosno predsjednik Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU akademik Ranko Matasović (v. OVDJE).

Na ovogodišnju Deklaraciju o granicama srpske književnosti reagirali su zajedničkom izjavom HAZU i Matica hrvatska (v. OVDJE).

Tomu se nema što dodati.

No postavlja se pitanje trebaju li se u takvim prigodama oglasiti izvršna tijela državne vlasti: Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Ministarstvo kulture, odnosno hrvatska Vlada.

Istina, ministrica kulture reagirala je, ali sasvim se drukčije doživljava izjava ministrice od službenoga priopćenja dotičnoga ministarstva. Hrvatski je jezik službeni jezik Europske unije i upravo zbog toga državna izvršna tijela pozvana su reagirati na krčmenje velikosrpskih gledišta u dvjema deklaracijama jer izravno udaraju na temelje hrvatskoga identiteta, sastavnice europske stečevine. To je potrebno, kako se zbog  oglušivanja navedenih ministarstava možda u jednom trenutku ne bi moralo oglasiti ministarstvo obrane ili unutarnjih poslova. A tada će već stvari prijeći u neke druge vode i prostore.

Beogradskim velikosrpskim političkim krugovima koji podupiru ovakvo ponašanje srpske jezikoslovne kvaziznanosti, koja znanstvene i stručne argumente ne razumije, treba jasno reći političkim jezikom kako stvari stoje, jer postala je već dulje iluzornom svaka znanstvena rasprava o spomenutim pitanjima.

Vrijeme je da hrvatska država pokaže svoju snagu jer argumenti hrvatske jezikoslovne znanosti ispadaju kao govor gluhome. Uostalom, sve to nije od jučer, srbijanske krivotvorine, laži i podvale u svezi hrvatskim jezikom i književnosti traju stoljećima.

Ovdje je možda prilika podsjetiti na tekst Uz Vukovu stopedesetgodišnjicu, hrvatskoga književnika i leksikografa Miroslava Krleže, iz 1937. „Slavi se Vukova stopedesetgodišnjica, a prešućuje se da su glagoljaši, trista-četirista godina prije Vuka, već pisali narodnim govorom. Utvrđeno je naučno da je već Vetranić prepisivao hrvatske narodne psaltire iz četrnaestog stoljeća. Od Marulića do Kačića-Miošića, napisana je nekoliko stoljeća prije Vuka Karadžića čitava jedna književnost čistim narodnim govorom; od Primoža Trubara, Dalmatina, Vramca, Škrinjarića, preko Jambrešića i Belostenca do Katančića nikada taj kontinuitet narodnog govora nije prekinut…“, napominje Krleža, dodajući: „Ovo nametljivo blebetanje oko podnožja Vukova spomenika isprazno je mlaćenje prazne slame.“ (M. Krleža: Svjetiljke u tmini: književni eseji, Sarajevo, 1988.)

Okupljanje oko imena srpskoga jezikoslovnoga švindlera, Vuka Karadžića, u Tršiću, u kontekstu spomenutih deklaracija može se razumjeti na Krležinu tragu, prije više od 80 godina. Dakle, za nas ustrajanje srpske kvazijezikoslovne znanosti na lažima o hrvatskom jeziku i prisvajanje dubrovačke književnosti ne može biti ništa drugo nego mlaćenje velikosrpske prazne slame. O tome bi možda već trebalo početi pisati humoreske, da nismo u geopolitičkoj situaciji u kojoj Srbija inspirirana ruskom agresijom na Ukrajinu sve više nalazi opravdanja za Miloševićeve krvave ratove te sve više zvecka oružjem na granici s Republikom Kosovom.

Na kraju treba primijetiti kako srpska kvaziznanost osim što je u svoje nastupe uključila Republiku Srpsku i njezine obrazovne institucije, to čini i s Crnom Gorom. Postavlja se pitanje što je s Crnom Gorom, odnosno je li već i de facto drugo oko u glavi „srpskog sveta“, glavne prijetnje miru ne samo na zapadnom Balkanu, nego i šire?

Marko Curać