Domovina uredništvo
Vrijednost inicijative poduzetnice Danijele Vrkić iz Canberre prepoznala je Savezna vlada Australije koja je njezinoj tvrtki „Krofne“ nedavno dodijelila dvjesto tisuća dolara za osmišljavanje programa za osposobljavanje osoba s invaliditetom u ugostiteljstvu
Prije nešto više od četiri godine Danijela Vrkić iz Canberre, jedna od članica Inicijative uspješnih Hrvatica Australije i Novoga Zelanda, o kojoj smo pisali u jednom od prošlih brojeva Matice, napustila je posao u državnoj službi i sa suprugom Johnom pokrenula je vlastiti posao – „Krofne“. Kao što samo ime govori, Danijela i John Australcima su odlučili ponuditi hrvatske krafne/pokladnice pripremljene prema obiteljskom receptu koji je Danijela naslijedila od svoje mame, a ona pak od svoje. I već bi i to bilo dovoljno za priču o uspješnoj Hrvatici koja je svoje podrijetlo i naslijeđe pretvorila u uspješan posao. Međutim, Danijeline i Johnove „Krofne“ više su od uspješnoga obiteljskog posla. Riječ je, naime, o društveno odgovornom poduzeću koje je nastalo zbog potrebe da sinu Anthonyju, koji ima Downov sindrom, osiguraju posao, i koje se u međuvremenu pretvorilo u ogledni primjer društveno odgovornoga poduzeća koje je prepoznala i australska Vlada.
OBITELJ VRKIĆ
Danijela i John su hrvatskoga podrijetla. Danijelina obitelj podrijetlom je iz Kaknja i Varoši u Bosni i Hercegovini, a Danijela se rodila u Sarajevu te se s roditeljima, kad su joj bile nepune tri godine, doselila u Australiju. John je rođen u Canberri, a roditelji su mu u Australiju došli 60-ih godina prošloga stoljeća. Otac mu je iz Tinja pokraj Biograda, a majka iz Zaglava na Dugom otoku. Do otvaranja vlastite tvrtke Danijela je radila za saveznu australsku Vladu, a John se bavio graditeljstvom, no i on je od početka prošle godine na puno vrijeme zaposlen u vlastitoj tvrtki. Danijela i John imaju troje djece, sad već odrasle kćeri Claudiju i Oliviju, te sina Anthonyja.
KAKO JE SVE POČELO
Suočeni s činjenicom da se osobama s posebnim potrebama rijetko nude odgovarajući poslovi, dvije godine prije nego što je Anthony trebao završiti srednju školu odlučili su pokrenuti vlastiti posao kako bi mu omogućili da postupno, do kraja školovanja, svlada vještine nužne za rad. Trebalo se dosjetiti posla u kojem bi Anthony mogao sudjelovati te od kojeg bi istodobno obitelj mogla živjeti. Rješenje su pronašli u obiteljskom receptu za krafne/pokladnice, koji se u Danijelinoj obitelji čuva generacijama, a koji je uvijek izmamljivao komplimente. Još dok je radila u državnoj službi Danijela je na posao donosila krafne, želeći se uvjeriti je li potencijalni proizvod dovoljno zanimljiv i privlačan kolegama, a onda i potencijalnim kupcima. No, u posao se nije moglo krenuti s količinama kao kod kuće pa je recept najprije trebalo prilagoditi za proizvodnju „na veliko“.
S prvom prodajom četiriju vrsta krafni krenuli su na tržnici „Old Bus Depot“ u Canberri. Anthony je od početka sudjelovao u svim segmentima posla, od miješenja tijesta do prodaje. „Krofne“ su ubrzo postale prepoznatljivo ime među stanovnicima Canberre pa se posao proširio i na druga mjesta u gradu, od čega su dva stalna – već spomenuta tržnica „Old Bus Depot“ nedjeljom i tržnica „Niche“ u Fyshwicku subotom. Uz to, povremene štandove imaju po cijeloj Canberri, uglavnom u trgovačkim centrima, a tijekom pandemije koronavirusa uveli su i prodaju preko Interneta te dostavu. Potaknuti mnogobrojnim upitima iz drugih dijelova Australije, Vrkićevi razmišljaju o proširenju posla u Novi Južni Wales te u Viktoriju, odnosno o franšizi. No, kako proizvodnju nadziru isključivo Danijela i John, proširenje posla unatoč tome što postoji zanimanje za „Krofne“ nije jednostavno, posebno zato što je uvjet za širenje „Krofni“ da uvijek budu i ostanu društveno odgovorno poduzeće koje zapošljava osobe s invaliditetom. Vrkićevi nisu stali ni s proširenjem asortimana. Sada u ponudi imaju čak dvanaest vrsta krafni, s punjenjima od tradicionalnih kao što je pekmez od šipka do popularnih kao što su Nutella i karamel. Odnedavno u ponudi imaju i čak sedam vrsta veganskih krafni, koje su nastale na poticaj kćeri i kupaca. Recept za veganske krafne i punjenja Danijela i John osmislili su sami. Uz prodajna mjesta i asortiman, s vremenom se povećao i broj zaposlenika. Ubrzo nakon što su krenuli s prvim prodajnim mjestom, Danijela je shvatila da bi lako mogli zaposliti još jednu osobu s invaliditetom. Prvi im se pridružio Brent, također s Downovim sindromom, a poslije još cijeli niz mladih s intelektualnim teškoćama. Trenutačno zapošljavaju i do 16 osoba, a većina su osobe s posebnim potrebama. „Krofne“ su tako, osim po izvrsnim domaćim krafnama, postale poznate i po tome što u njihovoj pripremi i prodaji sudjeluju osobe s invaliditetom.
PRIZNANJE AUSTRALSKE VLADE
Vrijednost inicijative prepoznala je 2020. i Savezna vlada Australije koja je tvrtki „Krofne“ dodijelila dvjesto tisuća australskih dolara za osmišljavanje programa za osposobljavanje osoba s invaliditetom u ugostiteljstvu. Riječ je o sasvim novom programu kakav još ne postoji drugdje Australiji. Cilj budućih programa osposobljavanja je osposobiti i osnažiti poslodavce da prilagode svoje poslovanje osobama s intelektualnim teškoćama kao što su one s poremećajima autističnoga spektra ili s Downovim sindromom. Njima je, naime, ističe Danijela, iznimno teško pronaći bilo kakav posao. Smatra da svojim primjerom može pokazati da je zapošljavanje takvih osoba moguće – na zadovoljstvo poslodavca i na zadovoljstvo radnika. O tome je u prosincu prošle godine govorila i u Australskome parlamentu u povodu Dana osoba s invaliditetom. Ona smatra da samim time što osoba ima određene intelektualne teškoće to ne znači da ne može i ne zna raditi. Ako im se pruže odgovarajući uvjeti i potpora, i takve osobe mogu biti i te kako korisne poslodavcima i društvu.
Posebno je važno istaknuti da su svi zaposlenici „Krofni“ plaćeni prema poslu koji obavljaju, odnosno prema uobičajenoj satnici, a ne kao što je to slučaj kod drugih poslodavaca koji zapošljavaju osobe s posebnim potrebama, prema smanjenoj satnici, uzimajući u obzir njihovu smanjenu produktivnost. Upravo se zbog produktivnosti poslodavci nerado odlučuju na zapošljavanje osoba s invaliditetom, no Danijela smatra da se u mnogim slučajevima tome može doskočiti tako da te osobe rade pola radnoga vremena ili da im se odredi osoba koja je uvijek uz njih, posebno kad je primjerice riječ o izravnom radu s kupcima. Danijela ističe da svatko tko to želi može razmjerno lako prilagoditi posao i prostor osobama s intelektualnim teškoćama. Priznaje da nije uvijek lako te da izazova uvijek ima, ali svojim primjerom pokazuje da je to ipak moguće.
Smatra da bi svaka tvrtka trebala zaposliti barem jednu osobu s invaliditetom, a nada se kako će doživjeti da Australija postane inkluzivnije društvo. Za svoju tvrtku ističe da ne zapošljavaju ljude da bi pekli krafne, nego peku krafne da bi zaposlili ljude. Kako je sve krenulo od potrebe da omoguće zaposlenje svojemu sinu, Danijela kaže kako nije ni sanjala da će se posao toliko proširiti, no veseli je to što pozitivno može utjecati na živote drugih ljudi. Kaže da joj je najveće zadovoljstvo kad vidi svoje djelatnike kako nasmiješeni i uvijek radosni dolaze na posao.
