Domovina Urednistvo
Izmjenama kaznenog zakona, ali i nepravomoćnim osudama osječkih izgrednika koji su na utakmici pjevali ustašku koračnicu, nazire se početak nove sudske prakse stoji u uvodu clanka u Večernjom listu od 23. listopada 2023.pod naslovom:
“Navijački supkulturni pokret koji se mora sankcionirati: Pjevaju ustaške pjesme da provociraju vlast”.
(Od tada bilo je i drugih tako zvanih ispada na drugim utakmicama, kao na pr. između Gorice i Dinama. A sigurno će ih biti još, to je samo početak).
Zašto se mora sankcionirati, jeli zato jer je “supkulturni” ili jer je protuzakonit? O kojoj se to supkulturi radi, dali to znači da se i sve druge ‘supkulture’ zabrane. Što je tu tako strašno što mladež na svoj specifični način daje oduška svojm mladenačkom zanosu!
Mnogo važnije bi bilo pitanje dali je stvarno bilo potrebno praviti izmjene kaznenog zakona i zabrane tako zvanih ustaških pjesama i simbola, koje su u svoje vrijeme bile hrvatske budnice, ‘narodne’ pjesme, za razliku od onih partizanskih koje su bile jugoslavenskog, internacionalnog, sadržaja.
Kome je trebala ta zabrana, i zašto samo za jedne a ne i za druge?
Oni zlonamjerni će reči na taj način vladajući svraćaju pažnju javnosti od onih stvarnih važnijih tema, kao što je val ilegalnih emigranata koje izgleda Hrvatska nije u stanju kontrolirati iako je nedavno preuzela ulogu čuvara EU granica (Šengen).
Ustvari vraćamo se unatrag, na stare bezpotrebne podjele zabranom ustaških ali ne i partizanskih, komunističkih, oznaka. I jasno da će na takvu neravnotežu biti izraza nezadovoljstva, kritike i namjernog izazivanja, i to s punim pravom. Ili će se zabranit sve što podsjeća na totalitarizam ili ništa.
Ovo nije prvi puta da se traži ovakva jedna zabrana. Pred više godina sličan je zahtjev došao Vladi RH od židovskog lobija i od Pupovca. Na naše urginranje iz vana, iseljeništva, i šire javnosti nije se nasjelo takvoj jednoj ucjeni, izgleda da sada je.
Sigurno će ova odluka biti vrlo draga Subnoru, koji pod plaštom antifašizma i dalje nesmetano obilježava svoje nadnevke, pjevajući komunističke koračnice, internacionalu, istaknuvši nesmetano petokraku i sliku ‘maršala’.
Slično tome u Beogradu Srbi otvaraju muzej u čast đeneralu Draži Mihaljeviću, četnićkom vođi i nacističkom suradniku. Izgleda da to nikome ne smeta, i mimo toga Srbija će jednog dana bezuvjetno ući u EU uz hrvatsko zeleno svijetlo, u to nema sumlje.
Intersantna je činjenica da su se Hrvati Australije, i diljem svijeta, u iseljeništvu, pod tim i sličnim, sada zabranjenim simbolima, okupljali u borbi za svoja prava, za hrvatsku državnotvornu ideju, za današnju slobodnu i demokratsku hrvatsku državu u vremenima kad te države nije bilo. I nitko nam to nije osporavao, osim komunističko-jugoslavenskog režima.
Tako ispada da ove tako zvane ustaške pjesme i simboli u Australji nisu kažnjavani, dok u Hrvatskoj jesu.
Jasno, bilo je onih koji su nas radi toga tada napadali, to čine i danas, s istim zastarijelim i istrošenim argumentima, kako se ono kaže, iz ‘naftaline’. To su oni koji nas nevole, koji bi rađe da nas nema, koji nam prepisuju megalomanske grijehe nečuvenih razmjera. A mi ko dobri krščani okrečemo drugu stranu lica i vječno se kajemo, posipamo pepeljem, a da sami neznamo zašto. Ta nesretna ‘hrvatska šutnja’ još nas guši!
Jer nam neispitana povijest stalno visi nad glavom, kao Damoklov mač, drži nas kao u nekoj psihozi, nepomične, nesigurne u svoje vlastite sposobnosti, u vlastita prava da saznamo istinu. Povijesnu istinu koja je pisana u Zagrebu, a ne kao do sada u Beogradu!
Zato i ovi nakaradni zakoni, putem kojih se tobože pozivamo na tuđe zakone, odredbe, i kojih se vjerno držimo, zaboravljajući u toj utrci za tuđim pravima da za jedan narod najvažnije je vlastito pravo, pravo na opstanak i obranu prvenstveno vlastitih interesa.
Kažem tobože jer je EU osudila sve totalitarne režime dok s ovim promjenama kaznenog zakona RH je samo zabranila, kaznila, samog jednog.
Ovaj bunt hrvatske nogometne mladeži treba uzesti baš kao to, bunt, izliv, pobunu, ali i ponosa, a ne kao neko kazneno, ‘supkulturno’ djelo.
Nema tu nikakve zle namjere, nije potrebno tražiti zeca u grmlju kad je zec već odavno iskočio iz grmlja. Jasno, za nekog bi to i te kako bilo zgodno i korisno da se iza tog grmlja odkrije neko čudovište, čudljivijih ‘opasnih namjera’. Da se ponovno zaori “spustila se gusta magla nad Zagrebom … ”. Nedaj Bože, takav jedan potres beli Zagreb grad sigurno nebi preživio!
Današnjoj Hrvatskoj nije ni potrebna prijašnja retorika, simboli ni znakovi, jer je stvorena u drugačijim vremenima, okolnostima. Ona ima svoju vlastitu tradiciju, svoju zastavu i obilježja, druga joj ne trabaju.
Ova druga su nam potrebna da nas podsjetu koliki je bio težak i tragičan put kroz povijest do naše slobode i neovisnosti. Ta se borba i žrtve nikad nesmiju zaboraviti, treba ih dostojno obilježavat i poštivat.
U međuvremenu pustimo našoj mladeži da se razveseli i uživi u sportskim aktivnostima kako ona to najbolje znade, kao što smo to i mi stariji znali raditi kad bi se našli na nogometnim utakmicama onog vremena.
Tada bi se pretvarali u prave vukove, da bi na kraju, izvan igrališta, opet postali kako netko reče, dobri janjci, ali nikad ne zaboravljajući zašto smo se na tim utakmicama tada okupljali.
Okupljali smo se da svjedočimo hrvatstvo u tim dalekim zemljama svijeta. Nažalost, izgleda da ga moramo ponovno svjedočiti, ovog puta u vlastitoj domovini, i ako zatreba zato biti i kažnjavani!
Stjepan Asić
