Ivan Dujmić
Pola dva popodne…siv dan, bez sunca, kao da je zima kazala: “Dobar dan, svim žiteljima Hrvatske”. Odlazim na INA-u po cigarete i sok. Vjetrobranska stakla su zaleđena. Uzimam strugač i stružem sa stakla led. Ima ga dosta. Na ulicama nigdje nikoga, nema prometa niti automobila, samo autobusi voze. Krećem kući i stajem na semafor. Dok čekam zeleno svjetlo, razmišljam o čovjeku koji se je žrtvovao za nas, i bio bičevan i mučen do smrti. Srce mi se steglo kada se sjetim tih scena koje je čovjek čovjeku napravio. Sjećam se i zlog smijeha žene koja je to sve gledala, krvavo bičevanje. Nadam se da je nikada ne ću vidjeti u filmu, a u životu pogotovo.
Krećem na zeleno svjetlo nekih sto metara a potom skrećem u naselje Sveta Klara. Ubrzo sam stigao kući. Lidija je u stanu, moja najbolja polovina. Ja sam samo ona dobra polovina, koja je prošla patnju u ratu. Lidija je spram mene imala kalvariju kakvu čovjek ne može pojmiti, i opet se je dočekala na nogama. Spretna Dalmatinka koja voli upošljavati svoj mozak. I ona je moj najbolji i najveći kritičar. Ne postoji tekst koji će izaći na blogu, a da ga ona nije pregledala i pročitala. Nisam joj dosadio sa pisanjem. Kaže Lidy da me to liječi. A i ja primjećujem promjene u čitateljima koji moje tekstove čitaju. Možda liječim i njih? Sve čega su se bojali pisati, pitati ili govoriti se nalazi kod mene na blogu. U meni čuči jedan mali patuljak koji je bistar i načitan, i voli pisati ali ne sa tipkovnicom, već sa olovkom i papirom. Jasno mi je da je staromodan i da se drži patuljačke tradicije. Kaže mi da će se nekakve stvari vratiti (resetirati) na staro, jer tehnologija nije donijela ništa dobrog. Njegov Kralj je izbičevani, i razapeti čovjek i poštuje ga jako. “Što pišeš”?-upitah ga. “Vodim dnevnik u kojeg upisujem sve pojedinosti iz tvoga života, sve što primjetim dobro pa i loše”. “Zar ja imam loših osobina”?-upitah. “Nemaš toliko Ivane, jer ti je Lidy u pomoći. Dok je ona tu uz tebe, ne boj se ničega”. “Pa zašto bih se bojao? Zar nam prijeti nekakva opasnost?” “Ne prijeti, to sam se metaforički izrazio. Kada te glava boli, Lidy priskoči i da ti lijek”. “Da to je točno!…Jel te šef poslao kod nas, da nas paziš ili se već na odlasku”? “Tu sam kako kaže šef, dok je svijeta i vijeka, dok god ljudska noga hodi zemljom”. “Kaži šefu da mi se sviđa što se u opticaj vraćaju olovka i papir”.-rekoh. “Nekako mi je draže to kako je bilo ranije. Nisam nostalgičan, ali sam malo zapustio moj rukopis. Primjetio sam to kada potpisujem dokumente i papirologiju”. “E pa eto Ivane”!-reče patuljak. “Sad ćeš se morati potruditi za knjigu. Ova nova ide ravno šefu”. “Ozbiljno”?-upitah razdragano. “Naravno. Jel znaš da ti je on uvijek iza leđa kada god si pisao tekstove za prve dvije knjige”? “Ozbiljno? Jel i sada iza mojih leđa”. “Jeste. Ja ga vidim ali tvoje i Lidijine zemaljske oči još nisu naviknute na sjaj neba. Nećeš oslijepiti ali ti jednostavno nije dano da ga vidiš”. “Pozdravi ga”!-ispalih. “Pozdravio si ti Ivane njega svaki puta kada si pisao tekst. I ti i Lidija. Vas dvoje ste pozitivci”. “Htio bih nešto pitati…!-zaustih”. “Nemoj ništa pitati Ivane jer ti ne mogu kazati ništa više od onog što mi je šef kazao. Nije niti lijepo da znaš nekakve stvari unaprijed. Ali mogu ti reći da će se dogoditi”…”Ozbiljno”?-rekoh. “Pa ti si pročitao moje misli”. “Da dogodit će se nešto lijepo po prvi puta u životu tvom i Lidijinom”. “Hhahahah!-super”. “Nije da vam je nužno, ali je šef prihvatio tvoju primjedbu. I obavit će se onako kako si sanjao, jer kako si i sam napisao u jednom tekstu: Ovaj planet Zemlja nije za mene”. “Moje noge ne prepoznaju tlo po kojem sam gazao”. “Eto Ivane! Sve si rekao. E ja sad moram krenuti. I pozdravi vlč. Ladislava od mene, kada ga budeš tražio blagoslov za tebe i Lidiju”. “Hoću hvala. Bog Ivan, vidimo se”. “Pozdrav tebi i šefu tvom.-rekoh”. Patuljak se nasmija i nestade iza vrata ulaznih.
Volim ovakve razgovore voditi sa njim. A da vam kažem da je patuljak zapravo Anđeo, bilo bi glupo, pa bi me napadali. No i za to sam se pripravio jer sam čitao u jednoj knjizi i u tekstu jednom napisao: “Onaj tko je Kristov, njega se odriču i prijatelji, i rodbina, i sav svijet oko njega”. Lijepo je imati prijateljski odnos sa Bogom. Izmiren si sa cijelim svijetom, nikome nisam dužan, ne mrziš nikoga, i voliš svoju ženu. Odričemo se Lidy i ja ovog svijeta.
Netko će kazati da je tekst plitak i da Anđeli ne postoje. No kazao bih nevjernicima, da uzmu onda nešto prizemno poput Mihaila Bulgakova i neka pročitaju djelo “Majstor i Margarita”. Možda će se čitateljstvo uvjeriti da je i taj književnik razmišljao o Kraljevom krvniku Ponciju Pilatu i njegovom psu kojeg je smjestio na udobno mjesto, da razmišlja o svom nedjelu kojeg je počinio prije dvije tisuće godina…nešto manje. Ako niti to nije dovoljno, onda neka pročitaju dva put ovaj tekst, jer je ciljano napisan, za buđenje uspavanih. Nije vrijeme više spavanja. Uskoro će i ON po zemlji hodati kao prije dvije tisuće godina. Radujemo li se Lidy i ja? Pa naravno…jednom se živi, i voli iskreno kao ja nju. Radujem se i zavjetu kojeg će mo dati Njemu. Rekao sam ti Lidy da sam na sve mislio, pa i na to. Nema ništa bolje nego kada drugi popodnevni sat završiš sa smijehom i poljubcem.
https://hrvatskoobrambenostivo.com/2020/12/06/kad-ti-patuljak-i-sef-sjede-iza-leda-nemaj-brige-paze-na-tebe/
