J. Sabol: „Nova prava čovjeka“ na političkom horizontu EU

Misliti na „pravo“, pozivajući se na „pravo“, instinktivno osjećamo da nismo sami u nekoj neugodnoj situaciji svakidašnjega života. Kad potpuno zagusti, izgovaramo ohrabrenje – zapravo prijetnju prema onoj drugoj strani: kad je tako, vidjet ćemo se na sudu. Sudstvo, sudci nam se pričinjaju kao čuvari onoga što je pravo po izreci: „pravo je pravo: uvijek isto, vječno“. Ako tako mislimo, nismo u ritmu hoda vremena, jer nam činjenice govore da se zakoni mijenjaju, ali da se i „pravo“ mijenja, što nas začuđuje. „Pravo“ se mijenja ne zbog toga jer ga Bog mijenja – jer ga priroda, narav mijenja – nego zbog toga što ga mijenjaju oni koji su zapravo po profesiji čuvari „vječnog prava“: sudci. Otvoreno rečeno: sudci si uzimaju za pravo da oni kreiraju „pravo“ po svojem nahođenju. S kojim pravom oni to čine?

Sedamdeset i pet godina nakon Općeg proglašenja ljudskih prava (1948.) postaje nam sve očitije da razvoj međunarodnih prava doživljava krivi smjer i da institucije stvorene za njihovu zaštitu: Vrhovni sud EU za ljudska prava, dokumenti UN odbora za ljudska prava, stajališta akademskih stručnjaka za ljudska prava… donose odluke koje zastrašuju građane. Tako ih zastrašuju novostvorena „prava“ na pobačaj, na eutanaziju, prenatalnu dijagnostiku, posuđeno majčinstvo, brak za istospolne, pravo na rastavu braka, pravo na mijenjanje spola i dr. Ljudi zapažaju da nova „prava“ stvaraju novi moralni pravni sustav koji se širi po cijelom svijetu metodom prisile ili pritiska birokracije. To ljudi doživljavaju kao poteze protiv duha demokracije, protiv kršćanstva i protiv naravi čovjeka. Osjeća se da se ovim širenjem ljudskih prava po cijelom svijetu stvara nova slika čovjeka i na neki način nova univerzalna „filozofija“ kao osnovica izgradnje „novog svijeta“.

Promjena slike čovjeka i njegovih prava

Izvorno su ljudska prava zamišljena kao prava obrane pred višim autoritetima, kao instrument uspostavljanja reda pravednosti. Danas su ona poprimila ofenzivni karakter: ona ne služe više samo da zaštite osobe – pojedince i skupine – protiv države, izvršne vlasti, protiv pohlepe i divljaštva. Imati „pravo“ na nešto danas znači biti slobodan i moćan u oblikovanju svoga osobnog života. „Nova uspostavljena prava“ individuuma se shvaćaju kao prava u sebi, to znači prava čovjeka-osobe nad „materijom“ svakodnevnog života, kao primjer: pravo na promjenu spola, pravo na umrijeti…. Ta prava su juridički izražaj osobnih sposobnosti i moći u borbi za život protiv sila prirode.

Prava čovjeka su izražaj želje pojedinca imati nadmoć volje – duha – nad materijalnom stvarnošću uključujući i vlastito tijelo. „Moja svjesna volja je izvor prava i zakona“.

Time se izražava uvjerenje da je ljudski duh jedino sjedište dostojanstva čovjeka. Tu je utemeljeno pravilo da je čovjek „mjerilo“ svih stvari, svega materijalnog u samom sebi i izvan sebe. Konkretno to znači da čovjek – njegov duh, volja – određuje granicu u odnosu između sebe i prirode. Drugim riječima: on je taj koji određuje kategorije „dobro i zlo“ u ime svojeg uvjerenja da nekog objektivnog svijeta dobra ili zla nema. Čovjek je snaga koja iz sebe, iz svoje volje, oblikuje red pravednosti, slobode i općenito usmjerenje života.

Razvoj u tom smjeru je već daleko zahvatio u današnju civilizaciju. Možemo govoriti o „viziji razvoja svijeta i čovjeka“ po vlastitom nacrtu čovjeka. Ta vizija je započela 1948. godine Deklaracijom ljudskih prava, pa preko „prava individuuma“ posljednjih dvadeset godina iz kojih se rodila volja čovjeka da ustanovi čak i takozvana „transhumana prava“. U toj fazi se nalazi današnje društvo.

Što se zapravo ovdje događa? Razvoj prava čovjeka iz 1948. je imao za cilj odrediti odnos čovjeka prema Prirodi, prema naravi. Individualna prava su davala slobodu čovjeka prema „naravi“… Iz njih se korak po korak razvijala individualna volja – individualizam – da čovjek ustanovi nova prava: protu-naravna prava, primjerice pravo na eutanaziju, pravo na abortus… Ta prava su temelj nastanku opet novih prava: transhumanih prava, koja bi davala volji čovjeka opravdanje i moć da sav vanjski svijet – prirodu, narav – tako nanovo definira da može postupati tim vanjskim svijetom po svojoj volji. Tu je utemeljena eugenika – pravo na eugeniku – pravo na dijete ili pravo na promjenu spola i dr. Vidimo, radi se o potpuno novoj definiciji dostojanstva čovjeka koje ovisi o individualnoj volji čovjeka bez odgovornosti prema objektivnom redu stvari.

Nastaje nova slika čovjeka: čovjek nije više cjelina od duha i tijela, nego je čovjek snagom duha nasuprot tijela. Čovjek je reduciran na „duh“ kao izvor slobode. Nijekanjem naravi i uvjeta ljudske egzistencije čovjekov duh oslobađa čovjeka od „sirove“ naravi i time mu daje slobodu za djelovanje, za stvaranje po volji. To je posve nova slika čovjeka koju si je čovjek sam stvorio. Ona sadrži u sebi poruku: ja, čovjek, nisam više stvorenje nego stvoritelj. Do sada je čovjek razumijevao da je stvaratelj po mjeri i zakonu Stvoritelja – Boga – i naravnog zakona. Što je pravo – i time dopušteno čovjeku – to određuje Stvoritelj Bog. Sada preuzima tu ulogu čovjek osobno: on određuje što je „pravo“ i što je dopušteno. Granica njegovu zahvatu više nema. Čovjek sada može zahvatiti i u onu stvarnost koja je transhumana. Čovjek može sada samog sebe osloboditi od „biti čovjek“ u objektivnom smislu: u smislu naravnog prava i naravnog zakona. Time se otvaraju mogućnosti određivati različite oblike i načine „biti čovjek“: muško, žensko, srednje, duplo…sve tamo do „biti ne čovjek“, „ženiti sebe“ (ženim samog sebe, homo-brak), „rađam samog sebe“, stvaram i ukidam samog sebe…

Posljedice za demokraciju i politički suživot

Time se mijenja politička konstrukcija utemeljena na demokraciji: reprezentativna demokracija nema više temelja. I još mnogo gore: ljubav bližnjega nema više ni svoga subjekta ni objekta: iz čovjeka „subjekta i objekta“ ljubavi bližnjega nije ostalo ništa. Do danas najplemenitije: ljubav bližnjega u jedinstvu s ljubavi Boga nema razlog postojanja, jer Bog je nadnaravan kao i ljubav. Jednom riječju: takozvani moderni čovjek se oprostio od našeg humaniteta. Bog postavši tijelom je stvorio čovjeka osobu iz tijela i duha i tako utemeljio ljubav bližnjega i uopće sve ono što je sadržaj ljubavi: jedinstvo u sjedinjenju muža i žene kao početak novog života. Zaista: čovjeku – određenim ljudima – uspjelo je ukinuti čovjeka kao osobu i pretvoriti ga u suhi materijal za oblikovanje vjerojatno „ne-čovjeka“. To je trijumf rodne ideologije. To je početak epohe „ukinuća čovjeka“ kakvog ga doživljavamo već dvije tisuće godina objavom Boga koji je postao rođenjem čovjekom: Isus Krist – pravi Bog i pravi čovjek.

Čovjek raspolaže svojim tijelom kao moćni duh

Uspjeli smo, kažu revolucionari: prošlih 70 godina teške borbe oslobodili smo EU od „kršćanskog katoličkog humanizma i od tradicionalno naslijeđenog smisla ljudske egzistencije“. Uspostavili smo apsolutno pravo vladanja „duha“ svakog pojedinog nekadašnjeg (kršćanskog) čovjeka nad svojim tijelom i omogućili smo raspolaganje nad tijelom drugoga kao ustavom zajamčeno pravo. Tako ukratko zvuči matrica konačne pobjede rodne ideologije. Mi se, dakle, nalazimo u post-modernom vremenu zahvaljujući uspješnom razvoju novog shvaćanja „prava“ čovjeka.

Tko razumije transformaciju ljudskih prava, taj razumije razvoj čovjeka prošlih 70 godina i taj si može složiti sliku budućnosti koja je već započela na području EU. Mjesto podrijetla dostojanstva čovjeka kao Božjeg stvorenja na Božju sliku ne leži više u skladnom jedinstvu „duha i tijela“ kao cjeline, nego u samovladi individualnog duha. Tome odgovara vladanje slobodne individualne volje u kojoj se duh iskazuje. Odatle slijedi da svako raspolaganje nad svojim tijelom jest „dobro“ dok je ono čin slobodne volje.

To već potvrđuje EU vrhovni sud za ljudska prava odlukom: pravo raspolaganja nad svojim tijelom je „integralni dio“ autonomije svakog pojedinog čovjeka i služi tome da se svaki zahvat na svoje tijelo opravdava njime pod jednim uvjetom: da se zahvat događa svojevoljno. Time je poništeno ontologijsko dostojanstvo čovjeka, koje je zabranjivalo protunaravne čine. Pravo na raspolaganje nad vlastitim tijelom suprotnost je principu jednakosti ljudskog tijela koje egzistira zajedno s duhom čovjeka. Duh i tijelo čine čovjeka. To je jedinstvo. Taj princip prisiljava svakoga da u samom sebi respektira ljudsku narav: tijelo i duh kao elemente osobe čovjeka. Ta spoznajna i emocionalna svijest je orijentacija cjelokupne kulture stvarane od kršćanskih i humanističkih elemenata kroz dvije tisuće godina. Ona je nošena načelnim razmatranjem Božjih misli o planu stvaranja i očuvanja života na zemlji suradnjom muškog i ženskog čovjeka u obliku institucije braka i ostvarenja obitelji. Upravo kroz instituciju braka između muža i žene održavala se poruka o naravnom pravu na obitelji do danas. Ta poruka glasi: brak nije produkt slučaja ili slijepog toka prirodnih snaga – brak je osobno slobodno zajedništvo između muža i žene u službi održavanja života. Za sljedbenike rodne ideologije to više ne vrijedi. Očito je: takvo razmišljanje rodne ideologije je posljedica potpunog otuđenja EU od kršćanstva.

dr. Josip Sabol