J. Sabol: Nepoznavanje bitnosti „grijeha“ je uzrok svega zla

Hrvatski narod prije nekoliko je dana primio poruku od antifašista iz Brezovice: Hvala časnoj Austriji što je zabranila „bal vampira“ u Bleiburgu. Misli se na prisutne kod svete mise koji su se molili za duše poubijanih Hrvata i drugih nacionalnosti. To je blasfemija, to je poruka vladajućih pristaša zločinačkog komunističkog režima dana 22. lipnja 2023. godine u neovisnoj suverenoj državi Hrvata i nitko od vladajućih ne osjeća dužnost ovaj govor proglasiti govorom mržnje i zabraniti ga.

Pokušajmo ovo dno duševno-duhovne (ne)kulture rasvijetliti antropološkim pojmom „grijeh“, „grješnost“ čovjeka pomoću nekih misli iz filozofije Sartrea, poznatog ateista i revolucionara. Upravo iz te i takve egzistencije jednoga filozofa – uzora revolucijskim studentima – možemo shvatiti jednu od najvećih tajni one kategorije života koju izriče riječ „grijeh“, „grješnost“ čovjeka. To nam može razotkriti za nas veliku tajnu, zašto je zlo u svijetu, gdje su izvori duhovno-moralne bijede današnjeg čovjeka. To nam može pomoći shvatiti zašto je opravdano nazvati današnju civilizaciju „civilizacijom smrti“ kako je to učinio sveti papa Ivan Pavao II. Jedan duboki ateist poput Sartrea, čini se može nama vjernicima na egzistencijalni način opisati ono stanje čovjeka kojega je posve obuzeo „grijeh“, bolje rečeno koji je postao robom onog stanja koje katolički katekizam naziva grijehom.

Pretpostavimo da pripadamo onom redu katoličkih vjernika koji ozbiljno teže za savršenstvom djece Božje oblikovanjem svoga života po uzoru i primjeru Krista Gospodina. Želimo postati Njemu slični kao što je On postao nama sličnim u svemu osim u grijehu. Koliko god mi ulagali sve svoje duhovne snage da postanemo „drugi Krist“, moramo na tom putu uvijek i ponovno doživjeti različite zaprjeke od one tajnovite snage koju zovemo „grijeh“. I ono, što nas najviše muči i čini žalosnima na tom strmom putu prema savršenstvu jest spoznaja da ta snaga imenom grijeh nije nešto što tu i tamo zazuji u našoj glavi ili zatitra u našem srcu da bi poput udara vjetra otišla od nas. Ne. Ta snaga „stanuje“ u nama. Mi jesmo grješnici, mi osjećamo svoju grješnost svuda i svagda.

Mi se ne ljutimo zbog toga na sebe, a trebali bismo to činiti. Mi se ne preziremo zbog toga samo iz jednog razloga: Krist Gospodin, utjelovljena Ljubav, voli nas takve kakvi jesmo. Padnemo li, pruža nam ruku da se dignemo. I tako uvijek iznova dok god ne učinimo onaj sudbinski korak, koji je učinio svaki svjesni ateist, poput Sartrea, proglasivši svoje ropstvo grijehu i grješnosti odlikom ljudske slobode i dokazom da Bog ne postoji jer je on, Sartre, mnogi sartri, „čovjek bog“ sebi i drugima. To je najdublji izvor grijeha, to je nutarnja srž ljudske grješnosti. To je izvor i uzrok svega zla u odnosima među ljudima, među narodima. To je izvor različitih ideologija i politika koje tobože za dobro čovjeka stvaraju duhovno-kulturnu pustoš: nepodnošljivost, prijezir, svadljivost, zloćudnost, podjelu, mržnju do uništenja drugoga. To je stanje čovjeka ili jedne grupe ljudi, koji više ne doživljavaju sram nakon počinjenog grijeha. Oni su nesposobni podići se nakon pada i poći pravim putem. Oni su nesposobni uvidjeti svoj zločin i kajati se zbog toga. Zato nazivaju vjernike vampirima, zato opravdavaju ubojstva stotina tisuća poubijanih nakon rata i poraća kao nužnost revolucionarnog pokreta, i sebe smatraju borcima na „pravoj strani povijesti napretka“.

Sartre je tako sebe doživljavao. Svaki je ateist nesposoban doživjeti sram zbog svoje grješnosti. Sveti Augustin nam ovdje približava spoznaju da se bitnost grijeha sastoji u tome da se čovjek stavlja na mjesto, koje po pravu pripada Bogu, da bi bio na neki način kao Bog. Čovjek to čini da bi ograničio autoritet i moć Boga nad njegovim stvorenjima ili čak da niječe granice ljudskom biću. To čine ateisti, a na posebno očiti način ateisti po uzoru na Sartrea…

Teološki i kulturološki je, dakle, suština grijeha već dugo vremena poznata. U par riječi: grijeh čovjeka jest slobodna i svjesna odluka oblikovati svoj život autonomno, samo po svom razumu, samo po znanosti, samo po izmišljenoj ideologiji i bez priznavanja autoriteta izvan zemaljskih granica: bez priznavanja autoriteta Boga Stvoritelja, Boga objavljenog u Isusu Kristu.

Specijalni doprinos Sartrea u toj stvari sastoji se u tome da je on bitnost grijeha postavio temeljem filozofskog sustava. Njegovim riječima: „Egzistencijalizam nije ništa drugo nego pokušaj razviti sveobuhvatni koncept iz jedne dosljedne ateističke pozicije… Čovjek nije ništa drugo nego ono što iz sebe samog načini. To je prvi princip egzistencijalizma“. Iz ovih riječi proizlazi jasno ona figura koju smo oblikovali kod pojma grijeha. Stoga, nitko ne može tvrditi da ga ne zanimaju „grijesi“ o kojima, primjerice, govori Crkva, budući da on nije član Crkve. „Grijeh“ je antropološka stvarnost koja postoji bez obzira na to je li netko član Katoličke Crkve ili nije. Grijeh je problem sveukupnog čovječanstva.

Autonomna sloboda – temelj ateizma

Danas je „sloboda“ jedna od najvećih vrjednota koju čovjek cijeni… Ona je utkana u gotovo svako područje života – znanost, umjetnost, moral, ekonomiju. Za svaku ovu stvarnost se traži „pravo na slobodu“, to će reći mogućnost da se inherentna sloboda pojedine stvarnosti pokaže na oblikovanju te iste. Ta mogućnost se daje čovjeku da može dotična područja oblikovati po svojim idejama. Čovjek za sebe je nositelj slobode samoga sebe te se može reći: čovjek jest sloboda. Sartre definira slobodu: sloboda nije ništa drugo nego sposobnost samog sebe definirati, određivati što čovjek kao pojedinac jest… Sve izvan samog sebe, što ima utjecaj na život, doživljava se kao ograničenje slobode.

Sartre objašnjava: „Besmisleno je stoga htjeti se potužiti budući da nije ništa „tuđega“ iznad toga odlučilo, što osjećamo, kako živimo ili što jesmo. To smo mi koji odlučujemo. Ta apsolutna vlastita odgovornost nije rezignacija. To je logična pretpostavka za posljedice naše slobode. Činimo što hoćemo – i nikome ne odgovaramo zbog toga. Dapače, ponosni smo zbog toga. To vodi Sartrea k tome da razlikuje između „U-sebi-sam-biti“, kojemu manjka sloboda i da ne može htjeti birati ono što jest, i između onoga „Za-sebe-samog-biti“, koje određuje samog sebe i stoga nema nikakvu unaprijed određenu narav. Čovjek je ovo zadnje: „Nema ljudske naravi jer nema nikakvog boga koji bi narav stvorio.“ Sartre hoće reći: čovjek je u jednom konstantnom procesu da postane ono što još nije. Dakle, biti čovjek, konkretan čovjek, ostvareni čovjek, ne postoji. „Za -sebe-sam-biti“ je jednako biti ništa. Moramo reći da je zabavno čuti one koji propagiraju da se sami ostvaruju snagom suvereniteta ljudske slobode, koju traže za sebe kao temeljno pravo, da priznaju da je to što slobodom ostvaruju „Ništa“ . Dakle, da oni priznaju da su „Ništa“. Pa kako se usuđuju tražiti od nas drugih da ih poštujemo? Jedino zbog toga ne osjećaju srama to tražiti jer nas sve druge smatraju kretenima.

Tko poštuje „ništa“, zalaže se za ono što je „ništa“, jer voli što je „ništa“

Sve to, što je Sartre napisao, nema utemeljenja. Polaznu točku svojih argumentacija nije nikada obrazložio. Pitamo se kako je moguće da je jedan takav mislilac mogao imati tako jaki utjecaj na određeni postotak mladeži u Europi s jedne strane, i opet kako je ta kaotična mladež mogla imati utjecaj na javnu svijest društva sa svoje strane? I još žalosnije pitanje: kako je moguće da je taj kaotični duh mogao pomoću mehanizama demokracije doći na vlast, ukidati tradicionalne vrjednote i kreirati u parlamentima zakone za zaštitu prava na čine protiv ljudske naravi? I to čini danas s još većim oduševljenjem: opravdava svoju grješnost, jer se ne kaje zbog svojih zločina protiv čovječnosti u nedavnoj prošlosti; ostaje vjeran svojoj grješnosti jer je najavio borbu protiv čovjeka i njegove stvorene naravi: rodna ideologija, LGBTQ pokret, rušenje braka i obitelji, rušenje Crkve i vjere…

Argument protiv ove „filozofije“ glasi: ako je čovjek uvijek posjedovao jednu takvu apsolutno-egzistencijalnu slobodu, onda nema nijednoga razloga da se govori o sprečavanju, o ograničavanju slobode, o borbi za slobodu. Ako je istina, što Sartre kaže, da je „čovjek osuđen, da je proklet na to da bude slobodan (od koga ili čega?), onda to implicira da je nama nemoguće da tu slobodu izgubimo. Odakle njemu to da priča o sprječavanjima, zaprjekama slobode, koje čovjek mora odstraniti? Koji smisao ima tvrdnja da je čovjek slobodan, ali da je nesposoban odstraniti zaprjeke slobode koje mu ne dopuštaju postati slobodnim, a tu spada prošlost, njegova okolina, drugi ljudi, a prije svega smrt? I baš zbog te riječi „smrt“, Sartre upotrebljava riječ „proklet“ za čovjeka. Možda je on „znao“ od koga je proklet, ali nije htio priznati?

Smrt je plaća za grijeh

Biblija to jasno donosi: smrt je plaća za grijeh. Grijeh je uvrjeda Boga. Dakle: Bog postoji. Po svemu, što Sartre hoće reći, proizlazi da je on ateist samo naspram kršćanskom Bogu. Sve stvoreno, dakle (Sartre ne priznaje da je stvoreno), čovjek stavlja u službu sebi, čovjek upravlja time po svojoj volji, čovjek upija bogatstva stvarnosti u sebe, upravlja njome i vlada nad njom. Što je to drugo nego grijeh kao pobuna, kao „neću ti služiti“ Bogu Stvoritelju? To je blasfemija stvorenja imenom čovjek prema Bogu Stvoritelju za volju slobode. Prvi grijeh je to. On se ponavlja kroz povijest čovječanstva na svim stranama Globusa, sve do danas… To Sartre potvrđuje ovako: „Najbolji put za opisivanje najviše težnje čovjeka jest reći da je čovjek biće čiji cilj je biti Bog… Čovjeku je u dubini bića čežnja biti Bog.“. Umjesto da prihvati ponudu darova Boga ljubavi kojima Bog želi uzdignuti čovjeka iz nedostojnosti stanja slabog stvorenja u božansku sferu radosti i svjetla, čovjek se pravi uvrijeđenim i skriva se paravanom irealnih misli i želja da sam sebe stvori velikim, najvećim, Bogom. A što je time postao? Postao je „karikatura, ruglo svemoći“, kaže Augustin.

Zašto se, onda, baviti Sartreom, njemu sličnima, i onima koji su slijedeći njega doživjeli brodolom svoga života: komunisti, studenti 1968. revolucije – i koji su nanijeli nepopravljivu štetu daljnjem zdravom razvoja kulture Europe i svijeta, tako da s pravom označavamo današnju civilizaciju „civilizacijom smrti“? Odgovor: zato da oslobodimo sebe i civilizaciju od stvaratelja otrovnih plodova „civilizacije smrti“. Naša je civilizacija stigla na točku proturječja protiv istine o ljudskoj ljubavi kao principu života. O tome govori rasulo one naravne institucije koja je stvorena da bude snagom ljubavi muške i ženske osobe u braku, rasadište novog života i time osiguravatelj razvoja života u sve većem savršenstvu. Država, koja je voljom Stvoritelja („Svaka vlast je od Boga”) zadužena štititi razvoj života u svakoj od Boga danoj fazi, dopušta u ime mehanizama demokracije određenoj grupaciji svojih državljana da rade protiv zakona naravi i time protiv Božjeg zakona. Ta država sudjeluje u održavanju „grijeha“ na štetu životne sreće pojedinih osoba, društva i cjelokupne civilizacije…

dr. Josip Sabol