J. Sabol: Katolik je svjestan da je kršćanin

Crkva ne može biti drukčije nego katolička 

Ako malo pozornije pratimo razvoj javnog mijenja i javne svijesti, moći ćemo ustvrditi da se riječ „katolik“ i pridjev „katolički“ sve rjeđe upotrebljavaju u javnom komuniciranju. Upotrebljava se umjesto toga riječ kršćanin i pridjev „kršćanski“. To je po sebi u redu jer su svi oni, koji su kršteni i koji vjeruju u Isusa Krista, kršćani i pripadnici kršćanske vjere. Svi zajedno čine onu duhovnu snagu svjetskih razmjera, koju nazivamo kršćanstvo. Po samom pojmu bismo očekivali da naziv kršćanin i kršćanstvo simboliziraju duhovno-idejno jedinstvo oko 1,6 milijarde današnjeg svjetskog stanovništva i time najveću duhovno-idejnu snagu na svijetu. Nažalost, stvarnost tog „kršćanskog svijeta“ ne nosi jedinstveno lice niti ne kuca istim srcem.

Kršćanstvo je u sebi razjedinjeno, podijeljeno, oblikovano suprotnim i često proturječnim mislima i osjećajima. Stoga je naslućivano jedinstvo kao izvor njegove snage privid i optičko-lingvistička varka. Odatle je potrebno unijeti nešto više svjetla u život te zadivljujuće duhovne snage imenom kršćanstvo i u egzistenciju onih koji se zovu kršćani. Pomoći će nam u tome jezična struktura u obliku pitanja: ako je katolik svjestan da je kršćanin, da li je kršćanin svjestan da je katolik?

Govoriti o crkvama je više nego nerazumljivo

Jezično gledajući „katolički“ znači ono, što je općenito važeće, što je sveobuhvatno, što je savršeno jer egzistira u punini. Crkva, da bude Kristova, jest i mora biti opće važeća, sveobuhvatna, mora posjedovati puninu života milosti, mora osiguravati izvore božanskog života i davati sredstva za ostvarivanje približavanja Bogu po svetosti. Ta punina se očituje također u njezinom organizatorskom ustrojstvu, koje je vidljivo po njezinom vodstvu biskupa s papom – rimskim biskupom – na čelu. Crkva, dakle, da bude Kristova, jest i mora biti univerzalna i zato usmjerena na spas svih ljudi i svega stvorenog svijeta. To će reći: Crkva nije i ne smije biti ograničena samo na spas jednog naroda, ona nije nacionalna. Crkva nije i ne smije biti vezana samo na određenu kulturu ili na određeno društveno-političko uređenje. Crkva nije i ne smije biti ograničena na određena naravna svojstva ljudskog bića nego obuhvaća dušu, tijelo i duh kao integrirajuću cjelinu ljudskog bića kao slike Božje. Crkva jest i mora biti vidljivi znak, sakrament prisutnosti Kristove u sadašnjosti, mora biti znak-putokaz na budućnost definitivnog ostvarenja Božjeg kraljevstva drugim dolaskom Isusa Krista: Kralja, Gospodara, Suca i Spasitelja svijeta. Ta i takva Crkva je ista za sva vremena i za sve prostore empirijskog svijeta. Stoga vrijedi riječ sv. Ignacija Antiohijskog: „Tamo, gdje je Krist, je također katolička Crkva“ (Smyrna 8,2). Crkva, stoga, ne može biti drukčije nego katolička.

Govoriti o crkvama je više nego nerazumljivo. Upravo je neumjesno govoriti o rimo-katoličkoj Crkvi kao o jednoj između većeg broja crkava. Taj agresivni naziv je nastao od vremena Reformacije da bi naznačio postojanje više crkava – u ono doba postoje nacionalne odnosno regionalne kršćanske zajednice, koje su nastale odcjepljenjem od Rima, od Katoličke Crkve. Umjesto pape su sada na njihovom čelu bili vladari. Od tog vremena se kod tih novonastalih kršćanskih zajednica više ne spominje u Credo „katolički“ nego umjesto toga se kaže „općenita“, dakle: vjerujem u jednu, svetu, općenitu Crkvu umjesto: vjerujem u jednu, svetu, katoličku… Crkvu. Lako je spoznati da se na taj način nikada ne može shvatiti što u stvari znači da je Kristova Crkva katolička, i da druge Crkve nego katoličke ne može biti. Govoriti o rimo-katoličkoj Crkvi kao o jednoj konfesiji među mnogim drugim konfesijama unutar kršćanstva je konfesionalističko suženje, da ne reknem deformacija oduvijek važećeg naziva za Katoličku Crkvu kao jedinu Kristovu Crkvu. Nažalost, protestantski svijet se i danas služi tim suženjem usprkos ekumenizma. Čak se zahtjeva u duhu ekumenizma da se u Credo stavi: vjerujem u jednu… i kršćansku Crkvu, umjesto: vjerujem u jednu….i katoličku Crkvu. Zapravo u smislu protestantizma trebalo bi glasiti: vjerujem u mnoge Crkve Isusa Krista. To se ne čini jer je očita historijska činjenica da je od početka kršćanstva bila samo jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Govoriti danas o crkvama kao jednakopravnim nositeljicama sveukupnog djela spasenja Krista Gospodina protuslovi historijskoj istini. To je možda taktički pokušaj da se prikrije najveća sablazan kršćanstva: sablazan razdvojenosti u pitanju vjere i otkupljenja. Tu, u toj razdvojenosti je najdublji razlog da „svijet ne vjeruje“ u Isusa Krista jedinog „Puta, Istine i Života“. „Molim te, Oče ,da budu jedno, da svijet vjeruje da si me Ti poslao“. Taj Gospodinov vapaj Ocu nebeskom nije još postao stvarnost.

Iz ovih nekoliko misli možda je postalo jasnije zašto nam ne smije biti svejedno da li se „katolik“ i „katolički“ upotrebljavaju u jezičnoj i pismenoj komunikaciji javnog života ili pak se umjesto toga isključivo upotrebljava samo „kršćanin“ i „kršćanski“. Zapravo naziv „katolički“ treba imati prioritet pred nazivom „kršćanski“, jer je katolički vjernik uvijek po sebi i kršćanski vjernik, dok se za kršćanskog vjernika ne može reći da je po sebi i katolički vjernik.

Prava religioznost zahtjeva izvjesnost u vjerskim temeljnim istinama

Ako se prilagodimo spomenutom trendu, morat ćemo mnogo toga mijenjati u našoj komunikaciji. Primjerice: Hrvatska se ne bi više nazivala katoličkom nego samo kršćanskom; ekumenski dijalog se ne bi više vodio između katolika i drugih kršćanskih zajednica nego samo između kršćana i drugih religija, među kojima bi, naravno, pored evangeličkih bili i rimokatolički kršćani. Kršćanska vjera bi na taj način postala samo jedna od mnogih religija u svijetu. Na znanstvenom području se već tako postupa. Kršćanstvo se tretira kao jedna od mnogobrojnih religija svijeta. To nije u redu. Između vjere i religije postoje bitne razlike. Mislim da je važno da postanemo svjesni, zašto se zovemo katolicima; zašto ispovijedamo katoličku vjeru, a ne evangeličku ili protestantsku, i zašto smo uvjereni da smo ispovijedanjem katoličke vjere, a ne bilo koje druge religije, jedino na sigurnom putu prema spasenju. Ako nam to nije važno saznati i spoznati, što je onda još vrijedno intelektualnog truda da spoznamo u našem životu?! Ova perspektiva razmišljanja je aktualna i važna s još jednog razloga. Crkvu, naravno Katoličku Crkvu – se kritizira sa svih strana, često bez razlikovanja između istine i laži, često bez nužnog poštovanja i dobronamjernosti. Zašto je tome tako? Kako je to moguće u katoličkoj Hrvatskoj? Gdje su katolički intelektualci? Izgleda da smo mi katolici zaboravili istinu da osobno svjedočanstvo vjere djeluje najučinkovitije na javni život.

Svjedočanstvo se rađa iz dubokog uvjerenja o istinitosti vjere, rađa se iz velikog stupnja izvjesnosti u vjerskim istinama, iz snage i mira koje nam daje vjera za život. To je odgovor katolika na pitanje, što ti daje vjera, kakvu korist imaš od vjere? Katolički vjernik ide još jedan korak dalje. On poznaje sadržaj poznatih religija, primjerice budizma, hinduizma, on poznaje sadržaj islamske vjere; on poznaje sekularne ideologije o boljem životu; on poznaje odgovore psihologije, medicine, antropologije na pitanja života. Mnoge spoznaje prihvaća, mnoga saznanja mu donose korist u životu. No, s radošću otkriva da nigdje ne nalazi tako zadovoljavajuće odgovore na svoja pitanja, kakve je otkrio i spoznao u katoličkoj vjeri. To ga čini sigurnim, velikodušnim, pomirljivim, ali i samosvjesnim, zahvalnim, aktivnim u ljubavi bližnjega i općeg dobra. To je plod njegovog truda da vjeru razumije, da ju racionalno osvijetli i opravda sebi i drugima. Kod toga si je uvijek svjestan da njegova vjera nije konačno utemeljena na racionalnim argumentima nego na vjerodostojnosti svjedoka u osobi Isusa Krista i njegovih najbližih sljedbenika Apostola. Sve upitnosti vjere katolik rješava tim totalnim povjerenjem Isusu Kristu, Apostolima i njihovim nasljednicima do danas: to će reći crkvenom Učiteljstvu s papom na čelu. To je ta religiozna izvjesnost u vezi sa sadržajem vjere koja ima prioritet pred racionalističkim utemeljenjem izvjesnosti. Racionalistički gledano katolički vjernik doživljava nesigurnost, nepotpuno znanje i neizvjesnost u stvarima vjere. Religiozno gledano katolički vjernik uživa potpunu izvjesnost u pitanjima vjere snagom apsolutnog povjerenja u svjedoke vjere. Jedan od najvećih teologa suvremene Crkve, nedavno proglašen blaženim, kardinal Newman bavio se cijelog života psihološkim problemima vjerovanja. Kao rezultat toga ostavio nam je ovo vrijedno duboko saznanje: površna religioznost se zadovoljava s vjerojatnošću: možda je tako ili vjerojatno je to istina; prava religioznost zahtjeva izvjesnost u vjerskim temeljnim istinama, izvjesnost koja mi jamči stalnost i nepromjenljivost istina vjere. Teologija kao znanost može se zadovoljavati vjerojatnim mišljenjem. Za nas katolike vrijedi: kome još nedostaje nužna izvjesnost o stvarnosti božanske objave, taj se ne može ubrajati u red katoličkih vjernika. Takva vjera je zapravo bez vrijednosti za spas čovjeka. Kard. Newman zna o čemu govori budući da je ovu borbu između izvjesnosti i neizvjesnosti u pitanjima vjere najdublje doživljavao na putu svog obraćenja i povratka iz anglikanske Crkve u Katoličku Crkvu. Katolički vjernik, dakle, zna da mu samo apsolutno nepokolebiva vjera donosi spasenje. On kaže sebi i drugima: što ja vjerujem, ne može biti u bitnom krivo jer mi to Bog jamči po Crkvi, po svjedocima. Što ja vjerujem, je apsolutna istina.