J. Sabol: Homofobija – izmišljeno sredstvo za političku borbu

Čovjek i njegovi strahovi! Razne fobije, odnosno vrste morbidnog straha koje ga mogu zateći, čine bizarnu galeriju. Ovdje se ne misli samo na poznatije oblike, npr. klaustro- i agorafobiju, odnosno strah od uskih ili širokih prostora. Tu su i arahnofobija i ranidafobija, među mnogim drugim fobijama: strah od pauka i žaba; strah od buljenja ili dodirivanja, strah od lopova, brade ili duhova. Nedavno se još jedna fobija pridružila slavnoj seriji koja se baš i ne uklapa u ostale: homofobija. S čisto jezičnog stajališta, to bi bio “strah od istoga” (grčki homós). Dakle, moglo bi se pretpostaviti da se ovdje radi o ženskom strahu od žena, o strahu muškaraca od muškaraca, o strahu katolika od katolika itd. Zapravo, odnosi se na nešto sasvim drugo, a to je odbojnost prema homoseksualnosti. Sada raširena definicija objašnjava homofobiju kao “iracionalni strah od homoseksualnih ljudi i njihovih načina života, koji se ne može objektivno opravdati”.

Ako bi se doista radilo o takvoj “iracionalnoj” stvari, naime averziji koja se “ne može objektivno opravdati ničim”, onda bi se vjerojatno s pravom moglo govoriti o fobiji (iako bi veza s “homo” ostala jezično obmanjujuća). To bi onda vjerojatno značilo afektivnu pretjeranu reakciju na homoseksualni način života, usporedivu s uzbuđenom mješavinom terora, straha i gađenja koja pogađa arahnofobno lice velikog pauka. U stvarnosti, međutim, nipošto nisu samo ljudi s takvim neurotičnim osobinama koji se nazivaju “homofobnim”. Također, izraz se rijetko koristi s onim sažaljenjem koje bi bilo prikladno za bolesne. Umjesto toga, “homofobija” je postala neprijateljska slika. Optužnica protiv onih koji se, iz uvjerenja, protive nametljivoj propagandi moralnog preokreta. Ovih dana smo se toga i previše naslušali po ulicama.

Varka ovog izbora riječi leži u sljedećem: do prije nekoliko desetljeća seksualnost usmjerena prema vlastitom spolu općenito se smatrala neprirodnom i patološkom – procjena koju su također dijelili i protivnici kršćanskog morala, poput oca moderne psihoanalize, Sigmunda Freuda i njegovih najvažnijih učenika. No danas se radi o nečem drugom. Danas dobro organiziran i utjecajan lobi radi na tome da ovu situaciju pretvori u potpuno suprotnu stvarnost: više nije homoseksualna osoba bolesna osoba, već je bolesna ona koja nju klasificira kao bolesnu. Velikodušno se zanemaruje pitanje: pati li navodno homofobni čovjek zapravo samo od afektivne averzije prema homoseksualcima ili je njegova krivnja u tome što ne donosi objektivnu moralnu prosudbu o njihovoj orijentaciji i praksi? U svakom slučaju, uzbuđene agresivne reakcije se javljaju kao na zapovijed, čim se pojavljuju čak i male rezerve o homoseksualnosti u javnosti: bilo da se radi o političarima koji se žale na drastičan nedostatak potomaka, bilo da se radi o bojazni da širenje homoseksualnosti ima negativan utjecaj na mlade i na djecu, bilo da se radi o psihoterapeutima koji nude liječenje osobama koje pate od svoje istospolne privlačnosti; bilo da predstavnici Crkve jasno i nedvosmisleno kažu što kršćanska katolička vjera ima reći na to pitanje. Uvijek možemo biti sigurni da će, što je prije moguće, kao da je na zapovijed, homoseksualne udruge i njihovi simpatizeri oštro progovoriti protiv takvog “homofobnog propovijedanja mržnje” i da će sve zamislive stvari biti objavljene u medijima.

Ponekad gotovo histerično uzbuđenje, kojim se prokazuje “homofobija”, postavlja pitanje, ne otkriva li duboko usađeni strah – strah, naravno, koji nije strah od duhova, ali ima vrlo stvaran objekt? Zar se savjest ne buni protiv onog zdravog morala koji, svjesno ili nesvjesno, ostaje upisan u njima unatoč svim metodama prikrivanja? Naravno, ako se dublje pogleda stvar, često je u igri strah od kršćanstva i Crkve, dakle prava kršćano-crkvena fobija, i u konačnici strah od samoga Boga – teofobija – usprkos činjenici da je kršćanska vjera, vjera u Boga ljubavi, dobrote i praštanja? Stoga je jednostavno neshvatljivo da se u krugovima LGBTQ širi strašna mržnja protiv Crkve i protiv katolika. Katoličku Crkvu i katoličku vjeru proglašava se neprijateljem broj jedan. Ta je mržnja apsolutno iracionalna i ne može je ništa opravdati. Stoga je ispravno tumačenje: ovdje se koristi konstrukt „homofobije“ s ciljem odvraćanja sebe i drugih od vlastite teofobije. Zadatak psihologa je da to više rasvijetle. Zadatak je pak sociologa prikazati razloge zašto su čitava politička ljevica i takozvane progresivne snage duginih boja borbeno na strani LGBTQ pokreta? Teološki gledano poručujem svim sudionicima tog pokreta dobru i veselu vijest: teofobija je sigurno izlječiva. Ostvarenje toga pothvata liječenja bit će velika sreća za mnoge i za čitav svijet. Katolička Crkva i katolici spremni su na suradnju.

Reakcija razuma u svjetlu katoličke vjere

Kapitulacija? Duh ovog svijeta nastoji umanjiti zdravo, etički-moralno utemeljeno seksualno zadovoljstvo u bračnoj zajednici. Za to je potrebno ukloniti sve prepreke koje bi mogle stajati na putu takvoj želji. Pokrenut je frontalni napad na katoličko razumijevanje seksualnosti u službi života i ljubavi. Strategija započinje seksualnom dezinhibicijom u vrtiću i svjesnim zavođenjem opsežne seksualne aktivnosti u školskoj dobi. Konačno, zakonodavstvo o braku i obitelji čini veliki okvir u kojem se civilizacija sebičnosti i potpunog nedostatka privrženosti podiže na prijestolje. Kršćanski katolički duh je, međutim, dijametralno suprotan panseksualizmu i konzumerizmu u suvremenom društvu. Katolički duh počinje formiranjem srca, što nije moguće bez svjesnog napora za samokontrolu. Uvod u predbračnu apstinenciju stoga je ključ “otkupljenja tijela”. Smjer kojim su krenule rasprave na biskupskoj sinodi nosi sa sobom opasnost kapitulacije pred duhom svijeta. To se ne smije dogoditi. Poštovanje prema bližnjima i sudjelovanje u izgradnji preduvjeta za njihovu sreću ne sastoje se u odobravanju grijeha, već u praćenju ljudi na putu “otkupljenja tijela” Božjom ponudom milosti.

dr. Josip Sabol