J. Sabol: Evanđelje – svjetlo u ideologiji scijentizma

Za početak dva citata kao ishodište za promišljanje važnog odnosa između vjere i znanosti: „Ne stidim se, uistinu, Evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje – Židovu najprije, pa Grku. Jer pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu otkriva kao što je pisano: Pravednik će od vjere živjeti“ (Rim 1,16-17). I drugi: „Uistinu, besjeda o Križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenima sila je Božja…, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost“ (1 Kor 1,18 f.23).

Stari i aktualni problem: idu li znanost i vjera zajedno? Gornji citati kao da jasno potvrđuju: ne. Odatle nastaju poteškoće najprije za vjernika koji se bavi znanošću. Naime, vjera traži od njega da živi protiv znanstvenih paradigmi, barem nekih. Znanost opet sa svoje strane traži od njega da bude samo znanstvenik, tj. da se služi samo „razumom“ kao izvorom spoznaje. Slikovito rečeno: kad je kod kuće ili u crkvi na misi, vjernik-znanstvenik zatvara vrata razumu i prepušta se samo duševnim osjećajima, srcu. Kad je stupio u svoj laboratorij ili iza katedre, mora zatvoriti vrata svakom religioznom doživljavanju i podvrgnuti se djelovanju hladne logike razuma.

Odmah shvaćamo: ovdje se radi o klasičnom slučaju šizofrenog stila života. Tko tako živi, već je bolestan ili će postati bolesnim ako zadrži svoje stanje: biti praktični vjernik i ostati u svojoj znanosti. Kao vjernik mora uzeti kao gotovu istinu što kaže Pavao apostol: „Istina mudrih će biti uništena, i odbacujem razum razumnih; jedino što vrijedi je križ Kristov: ludost za svijet“. Rješenje je, izgleda, samo alternativno: ili-ili, a nikako ne: i-i. Odluka može glasiti: ostajem potpuni vjernik i izlazim iz „znanosti“ ili obratno: znanost je moj život i napuštam vjeru.

Mali kompromis za utjehu mu nudi Evanđelje: živjeti po modelu Nikodema iz Evanđelja. Isus nije Nikodema odbacio pa ne će ni mene. Nadam se. Takva je situacija zaista komplicirana, i za mnoge sudbinska. Pokušajmo unijeti malo svjetla u tu situaciju tako da promislimo o tome što znanost kao znanost može biti za čovjeka i što vjera kao vjera može učiniti i značiti za život jednog čovjeka. Nakon toga ćemo pokazati što se zapravo događa kada se susretnu znanost i vjera, personificirano: kada vjernik i znanstvenik žive i djeluju u jednoj osobi. Zar zbilja nije moguć suživot između vjere i znanosti? Zar nije možda čovjek, koji je vjernik i znanstvenik (znanstvenik-vjernik, vjernik-znanstvenik) upravo jedan dobitak za znanost, ali ujedno i dobitak za vjeru?

Što može znanost?

Najprije odredimo u kratkim crtama što razumijemo pod „znanošću“? Znanost hoće prodrijeti u kompliciranu strukturu „svijeta“ tako da postavlja pitanja i da se bavi istraživanjem. Cilj toga jest doći do razumijevanja određene stvarnosti svijeta, a kod nekih znanosti – filozofije – doći do razumijevanja cjeline „svijeta“, cjelokupne stvarnosti. Tako shvaćena znanost pripada čovjeku jer je čovjek: biće s razumom, s duhom. Najstarija znanost je stalno istovremeno bila i filozofija i religija odnosno teologija. Cilj je bio: razumjeti događanja u svakodnevnom životu i zauzeti ispravno gledište prema njima. Znanost zapadnoga svijeta ima dva izvora za svoj postanak i razvoj: iz grčkog gledanja na svijet preuzima svoju metodu pitanja i matematičke temeljne spoznaje. Židovsko-kršćanska vjera omogućuje joj slobodni pristup svijetu kao stvarnosti za sebe bez bogova. Za Bibliju postoji samo jedan Bog koji je stvoritelj svijeta. Stoga je svijet kao stvorenje zajedno s čovjekom kao Božjim stvorom na sliku Božju, stvarnost različita od Boga Stvoritelja.

Svijet kao takav, živa bića i stvari u njemu nisu nešto sveto, sakralno i time nedodirljivo, tabui. Svijet nije mjesto nereda, kaosa i sablasti. U njemu vladaju zakoni koji jamče trajnost i stabilnost. Svijet nije ovisan o volji bogova jer vladaju zakoni. Čovjek se može pouzdati u njih i može s njima računati kod stvaranja ili obrađivanja svijeta stvari, tvari i predmeta. Time je stvoren siguran i čvrst okvir unutar kojeg može znanost djelovati. Otkriće zakona svake vrste omogućuje znanosti da pomoću njih izgrađuje svoje projekte i svoje svrhe na korist čovjeka. Znanost i tehnika postaju neodvojivi partneri u stvaranju civilizacije. Nastaje tehničko doba s vladanjem prirodoslovnih ili pozitivnih znanosti. Njihovo vladanje se raširilo kroz čitav svijet. Zapravo je čovjek sa znanostima u ruci postao vladarom ovoga zemaljskog svijeta. Sile i snage prirode nisu više prijetnja za čovjeka, nego sredstvo u izvršavanju njegovih planova i ispunjavanju njegovih potreba i želja.

Čovjek se oslobodio i vjere u Boga Stvoritelja. Velika majka priroda s dobrima i nevoljama postala je čovjeku poslušna u ostvarivanju lakšeg i sretnijeg života. Znanstveno-tehnička civilizacija pokazala je relativno brzo svoju pozitivnu stranu: napredak na gotovo svim područjima života. Započeta društvena emancipacija dobila je u tehnici velikog pratitelja. Međutim, nije trebalo dugo čekati pa da se pojavi u javnoj diskusiji kritičko pitanje: je li tehnika samo blagoslov za čovjeka ili pak ima u sebi elemente prokletstva za čovječanstvo i svijet? Dovoljno je spomenuti aktualnu krizu pod pojmom „ekologija“ da shvatimo stvarnu sliku tehničko-znanstvenog napretka i kažemo: on ima dvije strane medalje: dobru i lošu.

Što može kršćanska katolička vjera?

Najprije treba spomenuti činjenicu da je kršćanska vjera u Stvoritelja svijeta i čovjeka utemeljila jedan posve novi odnos čovjeka prema svijetu i svemu postojećem na njemu. Taj je odnos izrečen biblijskom riječju: čovjek je upravitelj, koji obrađuje i oblikuje svijet. To je naredba u Božjem planu za stvoreni svijet. Kršćanska vjera u svome sadržaju je uspostavila posve novu stvarnost koja nije dana na istraživanje ljudskom razumu nego na prihvaćanje nove stvarnosti, novog života. Ta nova stvarnost sadržana je u veseloj vijesti o Križu i o Uskrsnuću Isusa Krista.

Križ i Uskrsnuće Isusa Krista otkrivaju onu pravu stvarnost u kojoj se svijet i čovjek nalaze od onoga časa kada se dogodio otpad čovjeka od Boga prvim grijehom u raju zemaljskom. Ta je stvarnost izrečena riječima: grijeh, smrt, sotona, vječna propast, vječno spasenje. U tu stvarnost ulazi Isus Krist kao pobjednik nad njima time da donosi
„život i neprolazno biće iz svjetla“ ( 2 Tim 1,10).

Evanđelje je, stoga, jedna duboko aktualna vijest koja pogađa svakog čovjeka osobno otkrivajući u njemu stvarnost imenom grijeh i smrt. Te stvarnosti ne smije više biti i ne će je biti ako čovjek prizna svoju krivnju – grijeh – i zatraži oproštenje koje će Bog dati u ime žrtve života Isusa Krista za sve ljude. Kršćanska vjera, dakle, prihvaćena krštenjem i konkretnim životom je pobjeda nad grijehom i smrću. Čovjek vjernik je nova stvarnost – novo biće. Stoga, kršćanska vjera nije samo povijesna vijest o jednom ili drugom događaju u vezi s osobom Isusa iz Nazareta.

Kršćanska katolička vjera je život u konkretnim ljudima. Ti konkretni ljudi, koji nose ime kršćani, stoje usred svijeta sa svim sposobnostima koje ima svaki čovjek naravno došavši na svijet. Također dar razuma i sposobnost promišljanja, ispitivanja, istraživanja stvarnosti svijeta. Ne-vjernik to također posjeduje. Njemu manjka nešto posve drugo: novi život, novi način razmišljanja i prosuđivanja u svjetlu Božjih planova. Vjernik i nevjernik kao znanstvenici razlikuju se u sljedećemu: najkraće rečeno formalistički razlikuju se u tome da znanstvenik vjernik ispunjava svoje poslanje i djelovanje u uvjerenju da Bog postoji dok znanstvenik nevjernik čini to isto svjesno ili nesvjesno u uvjerenju „da Bog ne postoji“. Imamo dva tipa čovjeka: jedan vjeruje da ne vjeruje – nevjernik – a drugi živi po vjeri jer je krštenjem postao novi čovjek.

Naravno, na temelju njihova različitog uvjerenja dolazi u praktičnom njihovu životu do različitog ponašanja u pitanju etičke orijentacije njihova znanstvenog istraživanja i ponašanja. Znanstvenik-vjernik osjeća se u svojem djelovanju kao suradnik u stvaranju i oblikovanju Božjeg kraljevstva pravde, mira, slobode na putu prema vječnom spasenju. U tome on vidi čast i dostojanstvo svoje egzistencije na ovome svijetu. U odgovornosti pred Bogom on daruje svoje talente za izgradnju općeg dobra: kraljevstva Božjeg, mira, slobode, nade i ljubavi. To je izvor smisla i sreće njegova života. Takve misli i takvi osjećaji su nepoznati znanstveniku-nevjerniku. On svoje sposobnosti „poklanja“ ostvarenju svojih osobnih interesa ili interesa drugih, obično onih koji mogu financirati znanstveni rad i istraživanje potrebnih za ostvarenje određenih projekata i ciljeva. Zbog te konstelacije može doći do opasnog zloupotrebljavanja znanosti. Jednom riječju: znanost može izgubiti svoju etičko-moralnu nevinost ne po sebi, nego po znanstveniku i njegovu moralno-etičkom usmjerenju. Znanost u rukama vjernika – vjernika žive vjere – osigurana je od zloupotrebe u pomaganju razvoja zla u svijetu dok je znanost u rukama nevjernika neprestano izložena opasnosti da bude stvarateljica ili barem pomoćnica u realizaciji svakovrsnog zla u svijetu. Baš u ovoj konstelaciji se vidi plitkoća duha onih koji gledaju vjeru u Boga kao element zaostalosti čovjeka razuma i savjesti. Ideologija čistog scijentizma izgubila je danas svako uvjerljivo utemeljenje.

dr. Josip Sabol