J. Sabol: Dijalogom i tolerancijom do istine i mira?

Što doživljavamo ovih dana, mora sve miroljubive ljude hrvatskog društva jako uznemiriti. Konstatiramo da među nama žive pojedinci i razne grupacije ljudi koji se ponašaju kao da živimo u vremenima socijalističkog samoupravnog društva, a ne u demokraciji, u državi prava i humanizma. Posebno začuđuje njihovo afektivno ponašanje prema katolicima i Crkvi prema kojima pokazuju čak i elemente mržnje. Zar nisu spremni na dijalog s iskrenom istinoljubivošću i poštivanjem „drukčijih“?

Na pitanje koje je etičko stajalište važno za demokraciju, obično se daje odgovor da je to stajalište tolerancije. Na prvi pogled to baš nije tako jasno. Dublji razlog tvrdnje da je tolerancija važna za demokraciju treba tražiti u apriornom prihvaćanju pluralizma kao temeljne ideologije demokracije. Otvoreno demokratsko društvo živi od službene suglasnosti da u bitnim pitanjima života nema unaprijed određene suglasnosti, to će reći da se o svemu može raspravljati, razgovarati, da se sve može stavljati u pitanje. Odatle slijedi da je dijalog temeljni pokretač društvenog života, da je dijalog bitna potreba i značajka demokratskog društva. Kod te nam se konstatacije nameću neka pitanja. Najprije pitamo: koju svrhu ima dijalog? Što se želi njime postići? Pitamo dalje: tko vodi dijalog s kime, tko organizira dijalog, tko određuje teme dijaloga i pravila po kojima se dijalog treba odvijati? Žele li sudionici dijaloga otkriti „istinu“ o nečemu? Prihvaćaju li uopće uvjerenje da postoji „istina“, i to jedna univerzalna istina: istina bez interesa koja je jedino u stanju uspostaviti mir među ljudima? Doživljavamo da se baš ta tvrdnja o „istini bez interesa“ stavlja danas u pitanje ili ispravno rečeno: ona se jednostavno ne prihvaća. Spontana reakcija na to glasi: zašto onda voditi dijalog? Nije li dijalog u tom kontekstu promicatelj agnosticizma, a trebao bi biti znak i oblik svjedočanstva za istinu ili barem za dobru volju spoznati istinu? Ima li smisla voditi dijalog s namjernim isključenjem pitanja o istini života? Konkretno: o čemu da vodim razgovor s prijateljem muslimanom ili budistom ili darvinistom ili ateistom…? Odgovor mi se nameće sam po sebi: zaboravi za čas da si ti katolik, da je tvoj susjed musliman, budist, ateist…, i evo čistog terena za dijalog, za razgovor bez problema. Taj se čisti teren zove: mi smo svi samo (jadni) ljudi s gotovo istim potrebama i poteškoćama! A zašto se osjećamo jadnima, i zašto imamo poteškoće? Postaviti baš to pitanje nije preporučljivo jer će iz njega nužno proviriti nepoželjno pitanje o „istini“, o čovjeku, svijetu…., i naš miroljubivi prijateljski dijalog mogao bi eskalirati u ideološko-religijsku raspravu. Zaključak: dijalog „da“, ali s isključenjem pitanja o istini? Interes takva staališta etički je očit: mir i sloga među ljudima. Svaki mora tako živjeti da ne bude povod za nemir i neslogu. Odatle općeniti imperativ političko-socijalne etike: nastupaj svuda u javnosti kao „čovjek“, a ne kao katolik, a ne kao musliman, ateist, komunist… Kakve li slijepe ulice i dosade u komunikaciji.

Promjena paradigme o pitanju „istine“

U filozofskoj misli dogodila se, i još uvijek se događa, promjena paradigme kada je u pitanju „istina“… Tradicionalna filozofska misao razlikovala je između „zahtjeva“ za istinom i samom istinom. Razlikovala je između osobe koja tvrdi da kaže istinu i stvarne istine. Time je bila uključena u dijalog opreznost i kritika naspram tvrdnje sudionika dijaloga da on poznaje istinu. Polazilo se, dakle, od uvjerenja da različite osobe ne tvrde uvijek isto o određenoj stvari,nego često suprotno i da često ista osoba tvrdi različito o istoj stvari. Koja je tvrdnja onda istina? Za postmoderni koncept „istine“ vrijedi da nema istine shvaćene kao sveobuhvatni horizont nastojanja ljudi oko znanja i spoznaja. Istina kao objektivna stvarnost pred nama i izvan nas i kao zadaća da ju otkrijemo, također više ne postoji. Prihvaća se teza da svaki individuum ima svoju istinu pa istine u jednini kao jedine istinite više nema. Stoga je svaka svađa oko istine bespredmetna. Demokracija daje svakoj istini pravo na opstanak pod jednim uvjetom: da se postojeći zakoni poštuju. Od građana se traži tolerantnost kao najveća krjepost demokracije. Time je stvorena dogma postmodernog vremena koju mora prihvatiti pedagogija, teologija, politika i sve međunarodne institucije, prije svega religijske zajednice i Crkve. Svuda, gdje se odlučuje o smjeru i načinu života, i o tome što je moralno dobro, mora vladati spremnost na dijalog i odricanje svakog isticanja istinitosti vlastitog stajališta. Misioniranje je time stavljeno pod pritisak zabrane, iako ne izravno juridičke zabrane. Od sudionika na dijalogu traži se otvorenost za prihvaćanje istine drugih. To konkretno znači da se traži skrivanje ili metodičko negiranje vlastite istine, vlastite vjere, vlastitog identiteta. Naravno, najlakše je to prihvatljivo onomu koji je prihvatio dogmu postmoderne da svaka istina nastaje u određenom povijesnom času i da ima valjanost samo pod istim uvjetima, pod kojima je nastala. Budući da se isti uvjeti, povijesno gledajući, ne ponavljaju, ovim konceptom donesena je presuda za svaku povijesnu istinu koja glasi: ona je bila istina za ono vrijeme, ali ona nije istina za nas i za naše vrijeme.

Lako je uvidjeti konkretne posljedice za dijalog između religija, ali isto tako za dijalog između teoretsko-političkih pitanja. Propagatori ovog koncepta međusobnih odnosa očekuju da će se tako osiguravati mir među ljudima i nacijama, i prije svega mir među religijama, koje se smatraju najopasnijim žarištima društvenih i međunarodnih sukoba. Sačuvati mir u svijetu najvažnija je stvar današnje civilizacije. Tko se može protiviti tom konceptu? Ako prihvatimo taj novi koncept suživota, trebamo biti intelektualno pošteni i više ne upotrebljavati riječ „istina“ u dijalogu, nego ju zamijeniti jednom drugom riječju, primjerice „uvjet“ dijaloga danas. Taj uvjet glasi: cilj dijaloga jest traženje konsenzusa o nekom aktualnom pitanju. Izmjenjuju se kod toga mišljenja, naslućivanja, osjećaji, nada, ali nikada istina o nečemu. Na izjavu „tvrdim da…“ ili „mislim da…“ ne odgovara se sa „to nije istina jer…“, nego novom tvrdnjom, novim mišljenjem, novom sumnjom. To je logično ako nema objektivne istine, na kojoj se može jedna tvrdnja verificirati ili falsificirati. Svi su u pravu. Nitko ne mora korigirati svoje mišljenje. Odluka o tome što je potrebno ili korisno ovog povijesnog časa, donosi se ionako većinom. U najgorem slučaju poseže se za uvijek učinkovitom metodom kod nepomirljivog neslaganja: za metodom mijenjanja dnevnog reda iz kojeg se izbrišu one točke dnevnog reda o kojima nema suglasnosti. Obično se još kreira savjetodavna komisija ili povjerenstvo sa zadatkom da izradi rješenja s izgledom na konsenzus. Lobisti su, dakle, oni super-mudri ljudi, koji dobro poznaju interese „zaraćenih“ strana i stoga traže takvo rješenje koje udovoljava interesima svih sudionika. „Narod“ znade tu formulu i rezultat: vuk sit i koza cijela. I evo mira i bratskog poštivanja! Sve zahvaljujući dijalogu i toleranciji?!

Ovo nije parodija određene teorije imenom „teorija konsenzusa“. Ta teorija stvarno postoji i ona se propagira kao zadnji krik dostignuća mudrosti u rješavanju problema današnje civilizacije. Ona je nužno stvorena onog časa kada čovjek više ne operira pojmom „istina“, nego konstrukcijom postojanja „istine“, dakle najavljivanjem da nema objektivne istine, nego samo istine u pluralu. Istina je ono što smo odlučili da je istina. Ili još jače: istina su fakti koje smo mi sami načinili. Tog časa vrijedi: protiv fakta nema argumenta. Agnosticizam će tom relativizmu još nadodati: ni jednu istinu od tih mnogih istina ne možemo spoznati.

A čemu onda dijalog? Što nam preostaje? Jedino ovo: svi smo pozvani na sudjelovanje u nikad prekinutom dijalogu svakog sa svakim, sviju sa svima. A što je sa željenim rješenjem određenog pitanja, aktualnog bolnog problema? To ćemo vidjeti i doživjeti, glasi odgovor. U međuvremenu strpljivog podnašanja nepravdi, laži, patnje, uništavanja, umiranja… tješe nas još teoremom: dok se vodi dijalog riječima, šuti „oružje“! Nažalost, taj teorem nije istina nego laž! Svakidašnja društveno-politička scena i još više najnovija povijest govore jedinu istinu: dok svjetski velikani – manji ili veći – vode beskonačne dijaloge na različitim razinama, pa i na onoj najvišoj razini Vijeća sigurnosti, bezbrojni ljudi, obitelji trpe, pate i umiru. Dijalog nije više sredstvo stvaranja mira ni pravde jer se dijalog zloupotrebljava za postizavanje vlastitih interesa, a ne za iskreno i pošteno traženje istine u obliku pravde, slobode i mira. Dijalog, koji nije vođen vjerom u Istinu i voljom za spoznajom Istine, unosi u društvo nesigurnost i mnoštvo prilika za najrazličitije konflikte. Dijalog nas ne će osloboditi od naših sukoba. To je pridržano Istini koja postoji i koju ljudi trebaju tražiti. „Istina će vas osloboditi. Tko je od Istine, slušat će moj glas“. To je poruka Bogočovjeka Isusa Krista za sva vremena.

dr. Josip Sabol