Izvan struje

Život ide svojim tijekom ma što mi mislili o njemu. Ne obazire se na nas, ponekad je silan i dubok, a ponekad besramno trivijalan. Ali je uvijek neponovljiv i začudan. Nikada neću povjerovati, čak i kad se neki povodi čine tako banalnima, da je nešto veliko moglo nastati slučajno. Pada mi na um J.R.R. Tolkien. Bio je tipični engleski staromodni, tradicionalni profesor starije književnosti, po njegovoj vanjštini nitko ne bi bio rekao da je taj čovjek tihi vulkan kreativnosti i mašte. Njegov život je ponekad bio vrlo monoton, pogotovo kad je morao ispravljati dosadne gomile testova svojih studenata. I jednoga dana, dok je obavljao svoj rutinski posao ocjenjivanja testova, dođe mu odnekud rečenica koju gotovo nesvjesno zapiše na rub papira: „U rupi u zemlji živio je hobit.“ Taj trenutak značio je rađanje jedne nevjerojatne priče, sage o borbi dobra i zla, bajkovite epopeje, početak jedne izmišljene ali slojevite povijesti koja je zaživjela svojom neizrecivom nutarnjom snagom.

Dosadni engleski profesor stvorio je čudesni, slikoviti i neponovljivi svijet. Kako? Slučajem? „U rupi u zemlji živio je hobit.“ Prva rečenica „Hobita“. Jedna od najlegendarnijih prvih rečenica u svjetskoj književnosti. Tko može povjerovati da je iz ove obične, jednostavne, banalne rečenice rođen golemi književni i semantički svemir? Taj bljesak nije došao niotkud. Došao je iz iskustva, znanja i podsvijesti jednog čovjeka koji je taj svijet nosio u sebi, bilo je samo pitanje trenutka kad će doživjeti svoj veliki prasak. Puno toga velikog rodi se iracionalno, ali to ne znači slučajno. Ni Tesla nije slučajno došao do bljeska spoznaje o izmjeničnoj struji u jednoj šetnji za vrijeme zalaska sunca. Slučaj ne podrazumijeva um i duh, iskustvo i sazrijevanje. Mi ne znamo kakvo dobro nosi svatko od nas u sebi. E upravo je to bit priče: da to dobro trebamo otkrivati, pustiti ga da se objavi, a ono se često objavljuje upravo u tako nesvečanim, banalnim i dosadnim trenucima, kad nam se čini da je naš život jedna šutljiva, mutna, jednolična rijeka.

Živjeti znači djelovati. No što kad se izdvojimo iz te rijeke spontaniteta koja svojom silinom nosi sve okrajke naših sudbina, sve naše poputbine, uspomene i krhotine – i kad počnemo promatrati taj divlji i nepomirljivi, nelogični i iracionalni tijek koji nas mori strahom da je sve plod samo apsurdnog slučaja? Što kad stojimo i gledamo, analiziramo i motrimo taj život? Kad osjetimo da više nismo dio te struje? Da nas mišljenje već stavlja u opreku prema spontanitetu mase koja se kotrlja svom snagom nagonskoga života? U tom trenutku već postajemo drugi svijet, atom koji se odvaja, čija se putanja više ne može točno izmjeriti. Možemo li reći da onaj koji promatra život ne živi taj život više u sili njegova spontaniteta? Znači li to da misliti i živjeti stoji u opreci? Da onaj koji dublje promišlja gubi korak s banalnošću i svakodnevicom života, da promišljati i promatrati taj život znači ne živjeti ga više u punom smislu, ili ga barem ne živjeti onako kako živi većina? To je antinomija koja je mučila mnoge mislioce i filozofe, pisce i umjetnike. Čim se počnu baviti životom, razumijevati ga, kao da su se našli u nekoj distanci naspram svijeta i nerješivom nutarnjem suprotstavljanju. Tu nastaje nesporazum između promatrača i života. Mišljenje otvara procjep između njega i struje koja teče mimo njega.

Thomas Merton je napisao knjigu „Conjectures of a Guilty Bystander“, objavljenu 1966. u New Yorku, u godini moga rođenja. Radi se o Mertonovim refleksijama o bitnim pitanjima njegovog, a i našeg doba. Mogli bi je slobodno prevesti kao „Nagađanja grješnog promatrača“. Ili bih radije stavio: „Slutnje grješnog promatrača“. „Bystander“ je uistinu onaj koji stoji po strani, i sluti, i promišlja, koji je zadržao distancu i u prostoru te svoje distance drži ograđeni prostor svoje autonomije, svoje samosvijesti. No taj prostor se ujedno može pretvoriti i u njegov prinudni geto ako ne nađe formulu kako življenje i mišljenje pretočiti u jedno. Je li to moguće s čovjekom koji već vidi kamo sve voda nosi? Svi smo mi u nekom trenutku „bystanderi“ i svatko je na neki način „guilty“. Ovo su ipak samo misli, slutnje jednog grješnog promatrača, čovjeka po strani, izvan struje.

Zoran Vukman