Ivan Rukavina – hrvatski fotograf u Sydneyu

Hrvatska zajednica Sydneya pokriva veliki raspon poslova a jedan dio njih su i umjetničke naravi.Ivan Rukavina se već neko vrijeme uspješno bavi fotografijom. Zamolili smo ga za razgovor kojem se rado odazvao. Evo što nam je rekao,

Rođen sam 1979. u zagrebačkom Sigetu, od oca Zorana i majke Jadranke, rodjene Janović u bivšoj Jugoslaviji i tamo pohađao prvu godinu škole. Emigrirali smo u SAD 1986. i tamo živjeli nekoliko mjeseci, prije nego što smo se konačno preselili u Sydney u prosincu 1986. Nismo nikoga znali kad smo stigli ovdje,nismo znali gdje otići s aerodroma. Tada nije bilo interneta, tako da nisi mogao tražiti mjesta za boravak. Srećom, moji roditelji su se sjetili dobrih prijatelja iz djetinjstva koji su nas primili i pomogli nam da se ovdje snadjemo. Moje djetinjstvo je bilo sretno, a moja obitelj je bila mjesto blizine i zaštite. Budući da smo se puno selili, pohađao sam ukupno 9 škola, od kojih 6 u Australiji. Kako smo se i mi selili, tako su se mijenjale i škole.

Moji roditelji su kupili našu prvu kuću u St. Marysu, na zapadu Sydneya gdje moji roditelji, mlađa sestra i brat i ja provodimo 10 godina našeg djetinjstva. Tamo je bilo dosta Hrvata, a ja sam se priključio nogometnom klubu „Bosna“ grupi od 13 godina i tamo igrao godinu dana. Moji roditelji bili su nevjerojatno odlučni u namjeri da ostanu povezani s hrvatskom zajednicom i našim hrvatskim korijenima. Bilo nam je dopušteno govoriti samo hrvatski kod kuće dok smo odrastali, a svake nedjelje pohađali smo Hrvatsku crkvu u Blacktownu. Tamo se rado sjećam patera Euzebije Maka i patera Tonija Mutnika i njihovih misa. Tamo sam pohađao i vjeronauk.Tome se ne čudim, jer nas je majka osim što smo pohadjali Katoličku školu gdje smo naravno učili vjeronauk, svaki tjedan vodila u Blacktown na „hrvatski vjeronauk“. Tako da smo sestra i ja imali «dvije» pripreme za sv.Pričest i dvije za Krizmu, jednu u školi, druge u Katoličkoj školi u Blacktownu-u. Jedne sam godine osvojio nagradu za najbolje poznavanje vjeronauka.Sjećam se da sam za dobio nagradu od pater Tonija, kip Majke Božje koji je mijenjao boju u različitim vremenskim uvjetima koje sam ponosno držao na polici dugi niz godina.

Zatim su tu bile mnoge sretne uspomene, odlasci u hrvatski klub „Kralj Tomislav“za Božić , te novogodišnjih diskoteka svake godine, gdje sam stekao puno prijatelja s kojima sam i dan danas u kontaktu. Mislim da su ovakvi događaji za mlade Hrvate ovdje od vitalnog značaja da ih se poveže s korijenima.

Posjetio sam Hrvatsku dosada samo tri puta otkad smo se doselili. No, posljednji put je bio najbolji, a to je bilo u lipnju prošle godine. Tamo sam poveo i suprugu i najbolje prijatelje na proslavu mog 40.-og rođendana (nitko od njih nije Hrvat), te sam im kao ponosan Hrvat, bio službeni turistički vodič.

Odlučili smo napraviti putovanje diljem Hrvatske u svega 10 dana, pokrivajući ukupno putovanje od 2.550 km da budemo precizni. Krenuli smo u Dubrovnik ,ostali tamo 2 dana, i tamo unajmili auto. Zatim smo se odvezli na sjever duž obale, zaustavljajući se u svakom gradiću usput i posjećujući obitelj. Najdraža stajališta bili su nam Šibenik odakle mi je otac i Pirovac, gdje žive moja teta i rođaci.

Moja žena se zaljubila u ta dva mjesta i rekla da bi definitivno mogla tamo živjeti. Svi smo bili toliko zaljubljeni u zemlju, ljude i stil života. Moje poznavanje hrvatskog jezika, kulture i ljudi došlo mi je vrlo dobro, a usput smo upoznali neke nevjerojatne ljude. Proveli smo vrijeme na Hvaru, gdje smo na gliseru odradili jednodnevni izlet oko modrih i zelenih špilja i otoka. Svi su se složili da je ovo daleko najbolji dan u našim životima.

Ostatak putovanja bio je poput sna, uživali smo u svakoj minuti. Budući da smo u ljeti bili u Hrvatskoj, imali smo nevjerojatno duge dane, gdje je sunce izlazilo u 4:30 ujutro i zalazilo u 21 sat. Krajolik je bio drugačiji u svim različitim regijama i osjećali smo se opušteno. Posljednja dva dana proveli smo u Zagrebu, rodnom gradu moje majke, u stanu u kojem sam odrastao. Drago mi je da smo i supruga i ja iskusili moju kulturu, to me približilo korijenima,a ona je bila naprosto oduševljena.

Moja žena je vrlo lako uči jezike, to joj prirodno leži, ponešto zna hrvatski i svi su je zbog toga jos i više voljeli. To je bilo nevjerojatno putovanje, s mnogo sretnih uspomena. Preporučujem svima koji žele doživjeti Hrvatsku kako treba, da unajme automobil i voze se po cijeloj zemlji.

Oduvijek me zanimala fotografija od malih nogu, jer je moj otac bio strastveni fotograf, a tijekom svih ovih godina imamo tisuće obiteljskih fotografija. Moj otac je i sam kao mladić napravio aparat za razvijanje fotografija,te naravno stalno razvijao fotografije.Svidjele su mi se njegove crno-bijele fotografije iz vremena kad sam bio dijete, koje je snimio i razvio (vidi prilog mene i susjedove kćeri u Sigetu, Zagreb u nastavku) Kako sam odrastao, volio sam fotografirati mobitelom i uvijek su mi davali komplimente na fotografijama.

Dobio sam Canon DSLR prije nekoliko godina i svidjela mi se kvaliteta fotografija, što je moje fotografiranje dovelo na višu razinu. Počeo sam fotografirati obitelj i prijatelje, te posebne razne svečanosti i ceremonije. Prekretnica se dogodila kada sam imao vlastito vjenčanje 2017. godine na Fidžiju, a naš fotograf vjenčanja nas je zaista iznevjerio svojim uslugama i lošim fotografijama koje je snimio za nas taj posebni dan. Razgovarao sam sa suprugom i oboje smo se složili da bih lako mogao prijeći iz svoje karijere u ovu karijeru. Od tada volim raditi vjenčanja, posebne događaje i obiteljska fotografiranja.

Volim fotografirati vjenčanja, gdje smo supruga i ja naučili da možemo dobro surađivati kao tim. Ona pomaže sve postaviti, popravlja haljine, postavlja poze i posebno radi sa djecom, a ja uzimam čarobne snimke kako bih zauvijek uhvatio njihov poseban dan. Volim što je svako vjenčanje jedinstveno i stvarno se volimo uključiti u proslavu. Za svako vjenčanje koje smo snimili, dobivamo povratne informacije od mladenaca da su nas svi njihovi gosti voljeli, uključujemo se lako u njihovu čaroliju, činimo to zabavnim za sve i stvarno pomažemo da njihov dan bude poseban.

Veliko mi je zadovoljstvo dati kvalitetne snimke parovima ono što mi nismo dobili za vlastito vjenčanje. Imati dobrog fotografa vjenčanja od vitalnog je značaja na svakom vjenčanju, jer snimamo sav taj trud koji je uložen da taj dan bude poseban, atmosferu i posebne male trenutke koji svaku ljubavnu priču čine jedinstvenom.

Neki od mojih najdražih trenutaka za snimanje je kada uhvatim prvi trenutak kada mladenka ulazi i nervozno hoda do oltara, te emotivna reakcija mladoženje kada prvi put ugleda svoju lijepu suprugu, gdje shvaća da je to posebna žena u njegovom životu koja sada pristaje da postane njegova životna partnerica. Njihova nervoza dok se prvo drže za ruke na oltaru, i njihovi pogledi puni ljubavi, a zatim uzbuđenje kako dan odmiče, to su trenuci koje pokušavam uhvatiti i pretvoriti u njihovu priču. Hvatanje ovih sitnica čini svako vjenčanje lijepim na svoj poseban način. Moj otac je bio moj uzor na koji sam se želio ugledati, a zatim i drugi talentirani fotografi vjenčanja i vizualni pripovjedači, inspiriraju me svi talentirani fotografi koji mogu spojiti iskrenost s dramatičnim stilovima u svojoj fotografiji. Vjerujem da bi svaka fotografija trebala privući vašu pažnju i ispričati svoju priču.

Poslovanje nam je ovu godinu kao i mnogima radi Covida 19 teško. Svako vjenčanje koje smo rezervirali je bilo otkazano, i morali smo razmišljati o drugim načinima da održimo posao. Tako smo počeli oglašavati velike obiteljske fotografske pakete i otkrili smo da su vrlo popularni. Ta su ograničenja zaista mnogima otvorila oči za važnost obitelji, a posebno dragocjeno vrijeme koje moramo provesti s našim starijim članovima obitelji.

Tako su naše obiteljske rezervacije prošle kroz filter zbog popuštanja restrikcija, jer mnoge snimke se obavljaju na otvorenom. Svaka obitelj koju snimamo ima svoje posebne veze, a mi želimo to zabilježiti preko fotografije jer su to dragocjene obiteljske uspomene koje traju cijeli život.

Sve u svemu, posao se sada stvarno počinje ponovno malo oporavljati. Dobivamo puno više rezervacija za vjenčanja za 2021. i 2022. godinu, tako da stvari opet izgledaju pozitivno i obiteljska snimanja su također opet popularna sada. Nadamo se da ćemo dobiti više poslova.

Moji planovi su da nastavimo rast našeg poslovanja, jer predviđamo da će biti puno više poslova za nas u 2021. godinu, s popuštanjem Corona restrikcija, granice se polako ponovno otvaraju i mnoga vjenčanja koja su bila planirana za ovu godinu premjestila su se za sljedeću godinu. Volio bih fotografirati neka hrvatska vjenčanja i dati time podršku događanjima Hrvatske zajednice u Sydneyu svojom fotografijom.

Razmatrao bi kako atraktivnom profesionalnom fotografijom pravilno pomoći tržištu vlasnika hrvatskih poduzeća, a želio bih se baviti i pokrivanjem svih vrsta hrvatskih posebnih događaja, kao što su krštenja, prve Svete pričesti i druga posebna obiteljska dogadjanja. Vjerujem da mi kao Hrvatska zajednica u Sydneyu moramo svi zajedno raditi kako bismo pomogli jedni drugima da rastemo i da se potpomažemo posebno u ovim za sve nas izazovnim vremenima.