Ivan Gavranić Sinako: “Naši umirovljenički dani u Sydneyu”

Ovaj naš razgovor vodjen je u nekim elementima blatskog-mjesnog govora .Mjesni jezični sustav valja tretirat kao dio mjesne kulturne baštine, te svaku domaću riječ treba smatrat spomenikom kulture, jer jezik je najautentičniji dokaz pripadanju nekom narodu.U jeziku  se ogleda prošlost, potvrduje sadašnjost i usmjerava budućnost svakog mjesta i naroda u cijelosti. Navratit ujutro na ćakulu-razgovor uz kavu u Chatswoodu(dijelu Sydneya)  želimo da otrgnemo od zaborava našu prošlost,te sačuvamo mnoge običaje, priče iz nase mladosti. U tim razgovorima osjetimo da se nismo odvojili,od mora,mriža,maslina,težackog života,svega onog sto život u Dalmaciji,na otoku čini drukčijim i ljepšim nego bilo gdje na svijetu.Budući smo većinom u mirovini,a riječ mirovina lijepo opisuje stanje koje nastupa kad se čovjek prestane bavit svojim poslom. Zatvorimo se u svoj mali svijet, svoje kuće dvorišta, vrtla ako ga se ima, postajemo otudjeni od svijeta.

Ta me sijećanja vraćaju kad se mi starci najdemo u shoping centrima Chatswood, te uz kavu sa ćakulama vratimo sjećanja na našu prošlost, sjećanja na naše blatske starce, koje je zimsko sunce užalo izmamit na Fižule ispred skule-škole,ili na dovnji mir od pijace,a svi znamo kako je zimsko sunce puno, gujozno da je užalo svakog izmamit van. Ovog puta naš se razgovor uz kavu vodio o starosti, jer ulazeći u 70-tu godinu, mi smo na pragu starosti te prelazimo u skupinu staraca, što ponekad to prihvaćamo vrlo teško, jer se nismo nadali da će starost tako brzo doći i da se na starce zaboravlja. Stoga me potaknulo da zapišem svakodnevni razgovor nas staraca u Chatswoodu, a ovakva okupljanja nas starijih,dogadjaju  se u svim gradovima Australije. Znamo da je danas pitanje starosti poprimilo zabrinjavajuće razmjere, jer u današnjem okrutnom društvu,na starije se gleda,kao teret kojeg se treba riješit.Umjesto da živimo malo spokojnije danas moderan život,zahtjeva od nas da živimo užurbanije. Nije pitanje stjecanja samo materijalnih dobara, danas se neophodnim smatraju i druge aktivnosti poput sporta,vježbanja -fitness, putovanja,uljepšavanja pomalo postajemo narcisoidni stoga malo tko ima vrimena posvetit starijim osobama.Starost je težak trenutak,jer umjesto da gledamo naprijed,sve više gledamo unatrag. Vrlo teško je gledat, danas nas starije,koji smo se dostojanstveno borili cijeli život za svoje obitelji, a danas posljednje dane provodimo zastrašujuće usamljeno. Bilo zato što vise nemamo prijatelje koje smo imali,jer su partili napustili nas, ili zato što izmedju nas i naše djece postoji genaracijski jaz ili pak se ne može uspostavit pravi odnos. Starija osoba, bilo majka,otac,baka ili djeda nije stvar ,ono je ljudsko biće,koje traži zaštitu ,nije za ništa zapisano u Bibliji; “ustani pred sijedom glavom, poštuj lice starca”.

Kad smo dolazili u ovu našu novu Domovinu unazad  50 do 60 godina,dolazili smo kao mladi 17-20.godina starosti. Danas smo starci, i trebamo se pripremit za svaki trenutak života, koji je pred nama. Kad se sastanemo započmemo naš svakodnevni razgovor, sa pitanjem –

Kako si moj stari prijatelju iz mladih dana?

Za gospu blaženu, kako san ,što me to pitaš? Oli ne vidiš da se jedva vučem, zar nisi primjeti kako godišća od tebe učine nevoju, tako brzo da se i ne obadaš .Mogu ti samo reć ili ponovit što su užali reć naši pokojnici, doigrali smo što smo mislili, sada nas starost gloje-jede, škripje sve u nama ko armenice na barci-ladji, ramena, ruke, kolina, bolovi u škinji -ledjima,a što je još najgore počeli smo zaboravljat-došla skleroza.

Oli se nisi nada da ćeš na ovo deventat-dospjeti ?

Za divicu Mariju  što me to pitaš kako san se moga ovome nadat, dali san ima vrimena u ovom okruženju mislit na godišća, na starost ,da će ovako brzo doć da se dobota i ne obadaš.

E moj prijatelju to ti je kad danas živemo u jednom pomahnitalom vrimenu, da zbog pohlepe za što više imat i od Boga se udaljujemo. Kad ostariš tek se počmeš pitat kako je ovaj zemaljski život zaista kratak da se i ne obadaš da ti je životu doša kraj. Dobro si to skomponi ima i dosta istine što si reka.  Nego bi te ja sada nešto zapita?

A što biš ti mene moga sada to nešto zapitat? 

Dali se sada u stare dane sjetiš onih mladih dana sprovedeni u Blatu, poklada, mundih, poć u serenade zakantat Divni-djevojci pod punistru, procesjunih(procesija) za svece, veseljanja svega onog sto nam je činilo duševno zadovoljstvo. Kad smo bili mladi poć pobrat-ukrast kriše(trešnje),jabuke-cukarine, naranče, krivacu,a kome i kokoš za zafrajat(za provesti se).             .

Za ostiju i to me pitaš da jeli se sjetim sada kad san pri kraju života stalno me sjećanja iz moje mladosti vraćaju mom Blatu ,mojem djetinstvu, onom siromaštvu, kad smo imali jedan bolji kap(komad)  odjeće za svece(za blagdane),da se privučemo za poć na misu, ili popodne na tance -ples u dom. Ono duševno  mladenačko zadovoljstvo to se ne može zaboravit, to je teško izbrisat.Te se sada češće zapitam – zašto? I da li san trebao napustit i preć preko onog kamenog praga stare kuće koju su naši pokojnici ostavili na čuvanje, a mi smo svu njihovu nadu iznevjerili. Mogu ti reć, bilo bi najbolje da nismo nikada išli ća(otišli) iz onog doma kojeg su naši djedovi i očevi s velikom ljubavi čuvali za svoje potomke. A što ćeš moj prijatelju kad je ljudska narav tako pohlepna da nikada nisi zadovoljan što imaš uvjek želiš nesto više nego što imaš, nešto novog, boljeg, što te u tom vrimenu čini zadovoljnim, ali da li i sretnim to je veliko pitanje? A što hoćeš reć da li sretnim.

Moga bi ti mnogo toga navest što te može učinit sretnim ili nesretnim. Aha sad si mi počeo mudrolijat. Vidim da je to tvoje misljenje, i neman ništa protiv, ali ja mislim da smo svi sretni što smo  došli u ovu zemlju i dobro se snašli, da živemo bolje nego u starom kraju, da možemo sebi i svojoj djeci priuštit dosta dobrog što nismo imali u starom kraju. Imaš pravo što govoriš u vezi standarda, da živemo bolje u materijalnom pogledu ,ali u niz drugim okolnosti bili smo uskraćeni.

Kako to mislis ,ja te ne razumin?

A je li hoćeš da ti navedem neke stvari, pak ćeš doć na moju. Možeš ali ne znači da se ja moram s tvojim misljenjem i složit. Ma znaš što,ni mi ni briga, da li ćeš se složit ili ne, samo ti hoću reć da li si zaboravi kad smo došli i započeli novi život u ovoj zemlji. Ništa nas nije zanimalo, niti učenje jezika, niti izlazaka večer, već samo rabota čak smo subotom i nedeljom čistili gardene, nismo zbog rabote i novca ni svece poštovali. A je li se sjećaš da je u Blatu svaki težak poštova nedjelju, kad smo se užali dobro okupat u mašticu(drveno korito),privuć se u boji kap odjeće za poć na svetu misu.Kad smo došli ovde željeli smo da što prije isplatimo dug za kuću i kad smo to ostvarili pohlepa nas je tiskala da kupimo drugu, da se dokažemo, da od ništa možemo stvorit bogatstvo, da u Blatu reču, “ko bi od onog maloga moga zamislit da će se dobro snać u tudjem svijetu”. I danas kad smo ostarili što smo vidili od života, ne baš mnogo da se pohvalimo.

Reka san ti da što ćeš reć  da se ja s tobom ne moram složit. Ali dobro govoriš i slažem se što si reka za mnoge propuste sami smo krivi, jer smo bili zamantani za  što više imat, a malo toga uživat, to je za mene moj prijatelju, kako ovo danas gre velika greška, jer svaki danom, ostajemo usamljeni i u nevoji. Ako ti je kriv da se nisi oženi i stvori obitelj. Za gospu blaženu, što to govoriš, da li se to dogadja samo meni zato sto se nisam oženi?

Moga bi ti moj stari prijatelju, dosta toga nabrojit, što se danas dogadja medju nama, i onima koji su oženjeni i imaju djecu, a danas u stare dane su prepušteni sami sobom slično ko ja. Ne samo ovde gdje živemo, nego i u našem Blatu se žele otarasit što prije starijih osoba, da im ne smetaju po kući jer imaju starački miris, ili mokru van zahoda. A je li znaš kad smo se vec ćapali Blata onaj slučaj.      Ne znam ,a koji je to blatski starački slučaj? Čudim se da za to nisi ču, govorim ti da nisam. Kad nisi ču sad ću ti ga ispričat. Kako od nas godine učinu nevoju tako se dogodilo i ovom našem Blaćaninu, otac ostari ne može poć u baštinu fatigat(u polje raditi) smeta i rompunja po kući. Sin odluči oca stavit u starački dom ma ne u onaj u centru mjesta, već u onaj gradjen za vrijeme Austrije, na putu za Prigradicu iza cimatorija-groblja Svetog križa s pogledom na vječno počivališće. Stari otac nije bio baš zadovoljan s tom odlukom svog sina, srami se kao i većina blatsih staraca toj odluci poć u starački dom. Jer to nije bio običaj Blaćana, da se na taj način otarase svojih roditelja, opravdano su bili frustirani i nezadovoljni sa tim postupkom svoje djece. Jer su im stalno navraćala sjećanja koliko su žrtvovali za svoju djecu u odgoju i školovanju, u roditeljskoj ljubavi, a sada se žele pod stare dane riješit njih, kao kad projde zima kapute se pohrani u ormar.

I što se dogodilo, nisi mi reka. Slušaj sad ,posla mu sin po unuku jedan pokrivač i kad je mali doša didi u starački dom, govori didi, dida moj , ovo je posla otac ovi pokrivač -krpartur, da vam ne bude zima, jer dolaze studeni. A dida mu odgovara, dite moje, unuku moj, volim te više od Boga, ali ovi pokrivač odnesi nazad ocu, neka se pokrije po glavi od srama. Vidiš moj prijatelju, kad ostarimo kako gledamo  na te postupke naše djece. Da oni kojima se sve dalo, roditeljska ljubav, odgojili ih školovali ih a kad  ostarimo žele se oslobodit nas.

A sto biš tin na ovo moga reć?

Ne znam što bi ti na to moga reć, nisam pametan ,a nisam to još doživi, pak ti o tome ne mogu ništa reć. Samo znam da je lako poštovat roditelje ,pogotovo sa sinovljeve strane, nebi bila četvrta  Božja zapovjed, poštuj oca svog i majku svoju da imadeš dug život na zemlji. Znaj da je gorčina nas staraca, gora od bilo koje druge, zato što nema povratka, nego smo na putu odlaska. Što biš ti još reka, na ovom našem razgovoru što se tiče nas, da upotrebin riječ staraca. Često je teško živjet sa starijon osobon, jer ne priznajemo da smo ostarili, i da se nismo pripremili za staračko razdoblje, pak nas obuzmu frustracije i nismo nikad zadovoljni.

Mozda ima i nešto istine, kad to govoris, ali ja ne mislim tako.

Nego kako ti mislis na ovo što san reka? Ja mislim što bilo, pak ne znam što da ti na to odgovorim.       Ipak ću ti iznit moje mišljenje. Onog trenutka kad djeca misle da je obiteljska povijest počela s njima prestaju poštovat starije, misle da sve znaju i teško će uvažit mišljenje nas starijih. Mogu ti reć, kad dojdu u naše godine, tada će doć do spoznaje, koliko starije osobe imaju mudrosti i znanja. Gledat stariju osobu znači prepoznat da je ta osoba prešla životni put kojeg je započela sa svojim precima, te nastavila taj put sa svojom djecom, to jest s nama i to je za mene – Amen.

Lipo si to reka ,a sada bi te ja još nadopuni.Treba da znamo da su nam naši stari ipak nešto darovali, a najviše od svega je ljubav majke. Posebno pamtim kad san odlazi suzu majci na obrazu-licu, ta me suza često u životu pratila i vraćala mi sjećanja kad san na odlasku napušta, i preša zadnji put preko onog kamenog praga rodne kuće i dvor mog djetinstva. Još ću ti nešto reć na kraju našeg razgovora do drugog puta. Mudrost naših staraca ipak nam je učinila dosta dobroga i upravo ih zbog toga poštujemo i vraćamo se sjećanjima na njih. Stoga bi želio da i naša djeca ponekad vrate sjećanja na nas kad napustimo ovozemaljski život.

Sada se na kraju, u vezi toga potpuno slažem s tobom i nadoda bi da se zna.

A što biš ti to još nadoda?

Da su starci prenositelji naše povijesti ,sjećanja, pamćenja naroda, naše domovine, obitelji, kulture, vjere. Preživjeli su mnogo, napravili mnogo, pak makar to ponekad učinili na loš način, zaslužuju naše poštovanje, tako i mi to zaslužujemo od naše djece. Tako ja mislim,a možda i nisan u pravu.