Domovina Urednistvo
Piše: Petar Mamić
S gospodinom Ivanom Drvenkarom razgovarali smo povodom otvorenja njegove izložbe slika rađenim pirografskom tehnikom na Veliku Gospu 15. kolovoza 2015 u prostorijama “Hrvatskog arhiva Inc” u Sydneyu. Mnogobrojni radovi na kojima su hrvatski sveci, blaženici, hrvatski kraljevi i crkve svjedoče o vjeri i ljubavi prema Domovini ovog zauzetog i revnog člana hrvatske zajednice u Sydneyu. Posebno mjesto u umjetničkom opusu gospodina Drvenkara zauzimaju slike Gospe iz Paulovca kraj Bjelovara. Evo što je naš novinar doznao u razgovoru sa njim.
Ivan Drvenkar rodjen je u Vrbici na Bilogori kraj Bjelovara 6. ožujka 1954. u obitelji u kojoj su rodjeni još dva brata i dvije sestre koji i danas žive sa svojim obiteljima u okolici Bjelovara. Otac i djed radili su u ciglani u Paulovcu i u rudniku u obližnjem Mišulinovcu a kada se trebao poći u školu 1960 obitelj se preselila u Bjelovar u današnju ulicu Ljudevita Jonkea na Boriku(nekadašnju Franje Gajskog). Nakon završene osnovne škole, kaže nam Ivan Drvenkar – završio sam strojobravarski zanat u Samoboru kod privatnika, te sam radio u “Radi Končaru” iz Zagreba a po terenu sam obišao veliki dio nekadašnjih republika bivše države. Zaposlio sam se u Bjelovaru u poduzeću “Tehnogradnja” kao rukovatelj-vozač velike gradjevinske dizalice, a poslije sam radio na betonari kao operater. Upoznao sam svoju ženu koja je došla u posjeti iz Australije rodbini u Bjelovar, vjenčali smo se, došla je i njezina sada pokojna mama, te smo počeli zajednički život u Bjelovaru, gdje nam se i rodilo naše dvoje djece, Monika(1978) i Zlatko(1982). Napravili smo kuću u Zvijercima kod Bjelovara, no bila su to teška vremena, i mi smo iz tadašnje nedovršene kuće ipak otišli živjeti u Australiju 1984 godine..
U Australiji sam počeo raditi sa ženinim bratom u radioni, taj posao mi je bio težak jer slabo vidim( zapravo vidim samo na jedno oko)pa sam počeo raditi sa drugim ženinim bratom na montaži željeznih konstrukcija i postrojenja, te smo najviše išli raditi rezervoare za vodu, tako da sam obišao veliki dio države New South Welsa radeći taj posao. Poslije sam počeo sam raditi na montaži benzinskih stanica po cijeloj Australiji, a radio sam i slične druge poslove montaže velikih objekata i željeznih konstrukcija. Zbog problema sa ledjima morao sam prestati sa poslom i sada sam u mirovini te sam prije šest godina počeo kao hobi izradu pirografskih slika. Što se tiče izrade ovakvih slika ne znam nikoga od naših ljudi koje se bave sličnim radom osim jedne naše gospodje u Melbournu koja to radi laserski i na kompjutoru. Pirografija je umjetnost ukrašavanja drveta ili drugih materijala i svodi se na sagorijevanje podloge kontroliranom primjenom zagrijanih predmeta kao što su termokauter, lemilica ili posebno konstruiran uređaj koji se zove pirograf. Pirografija znači “pisanje vatrom” i tradicionalni je oblik umjetnosti koji se služi zagrijanim vrhom ili žicom kojima se pali podloga od prirodnih materijala, kao što je drvo ili koža, da bi se na njih prenio dizajn. Na ovaj način se dobija veliki opseg prirodnih tonova i sjenki – mogu se dobiti slike u sepia tonovima, ili jako tamni dramatični efekti. U zavisnosti od vrha koji koristite, temperature i načina na koji se vrhovi polažu na podlogu, dobijaju se različiti efekti. Pirografija zahtijeva dosta vremena jer se u potpunosti radi rukom, a svaka linija se posebno iscrtava. Nakon što se završi pirografisanje, drveni predmeti se često boje. Za pirografiju se obično koristi svijetlo drvo kao što su lipa, bukva ili breza jer imaju nenametljivu teksturu pa daju dobre kontraste. Međutim, koriste se i druge vrste drveta kao što su bor i hrast. Većinu svojih slika sam radio svaku po nekoliko stotina sati, a ove najveće kao sliku “Hrvatski kraljevi” radio sam skoro osamsto sati i to mi je doista veliko zadovoljstvo.
Ideja o bavljenju pirografijom došla mi je prisjećajući se djetinjstva. U Vrbici u zimskim danima radilo se je puno rukotvorina, kolovrati, preslice, saonice, tada se je pisalo po daskama. U tim danima kada nije bilo struje, otac je uz svijetlo vatre iz peći zimskim večerima nama djeci čitao o hrvatskim kraljevima, svecima, uzornim ljudima, tako da sam želio sve te uzorne ljude, te sve crkve uz koje sam vezan, krštenjem, sakramentima, hodočašćima sve to zabilježiti i ovjekovječiti u mojim slikama. Imao sam već jednu izložbu u hotelu u toplicama sa termalnom vodom nedaleko od Sydneya i bile su lijepe i pozitivne reakcije. Na svojim slikama ja zapravo progovaram o onome što mi je na srcu i onom što mi je posebno važno i vrijedno. Volim Australiju, no nikada nisam zapravo ni otišao iz svog bilogorskog kraja, jer sam tamo često u mislima, a volim ići u Hrvatsku. Prvi put sam kući išao 1989 godine, pet godina nakon što sam došao u Australiju. Sa ženom sam išao 1998 godine kada je Alojzija Stepinac proglašen blaženim u Mariji Bistrici, te smo 1999 godine išli sa djecom, tako da sam im pokazao cijelu Hrvatsku. 2009 sam bio dva mjeseca na odmoru kod kuće te sam obilazio sela biciklom po Bilogori, sve sam to, Paulovac, Nartu, Šandrovac, Kapelu, Veliko Trojstvo i skoro cijelu Bilogoru obišao. Bio je to doista odmor za dušu. Prije tri godine išao sam na hodočašće u Lurd sa hrvatskom policijom i vojskom, te prošle godine na krstarenju brodom kroz Mediteran te opet cijelu Hrvatsku od Vukovara do Dubrovnika. Oduvijek sam bio uključen u hrvatsku zajednicu u Sydneyu. Od pomoći i slanja novca, paketa sa hranom i odjećom za vrijeme Domovinskog rata, te do svih akcija gdje se radilo oko hrvatskih klubova a posebno željeznih konstrukcija kada se gradio hrvatski klub “Kralj Tomislav” te klub “Sydney Punchbowl”.
Poseban utjecaj koji me je formirao kao osobu bila su hodočašća Majci Božjoj Paulovačkoj koja se je ukazala 1946 godine nedaleko od moje rodne kuće. Veliki dio moje rodbine bio je uključen u hodočašća i održavanje svetišta kroz sve ove godine do danas. Moj stric je jedan od ljudi koji je vidio Gospu u Paulovcu. Pavao Madjarić jedan od vidjelaca rodom iz mog kraja umro je 2013 godine ovdje u Sydneyu gdje se je doselio prije skoro pedeset godina. Bilo je dosta ljudi koji su je vidjeli ali nisu htjeli govoriti o tome. Tatina sestra Milka udala se za ustaškog časnika, a druga sestra za partizanskog oficira, no nikada se nisu svadjali i nikada radi toga nije bilo trvenja u obitelji a sve bi to mogao sa vjerom pripisati Gospi Paulovačkoj – Pomiriteljici. Moja sjećanje na Gospina ukazanja su od moje četvrte godine života. Od naše kuće Drvenkara sa brijega u Vrbici kretalo je hodočašće, tu bi se ljudi skupili, počinjale su marijanske pjesme te bi se uputili na mjesto Gospina ukazanja. Hodočašća su počela Gospinim ukazanjem 3. kolovoza 1946. a obavezno se ide svake godine hodočastit na taj dan, zatim na Veliku i Malu Gospu, a za vrijeme Uskrsa dolaze Gospi Paulovačkoj planinari njih stotinjak iz Bjelovara i tako kroz sve ove godine. U više navrata sam slao novce za Gospino svetište, a ovih dana sam poslao novce za nadstrešnicu kapelice Gospinih ukazanja, za obnovu oltarne slike – Majke Božje Paulovačke iz 1960 godine. Moja obitelj je uvijek skrbila o Gospinu svetištu, npr. moja baka kada bi kupila vapneni kamenac, prvo je njime ofarbala Gospinu kapelicu a ako bi što ostalo onda i našu kuću, tako i ja danas koliko mogu pomažem svoj kraj a posebno Gospino svetište. Ja nikada nisam otišao odande, ja sam zapravo stalno mislima tamo. Veselim se i radujem sljedećoj godini, 2016. i 70-godišnjici ukazanja Gospe u Paulovcu te se nadam da će se tamo sagraditi crkva i svetište u zahvalnost Gospi. Gospo Paulovačka Pomiriteljice pomiri sve ljude da živimo u skladu i miru jedni sa drugima te sa Bogom koji nas je stvorio!
![IMG_0010[1]](http://bokacropress.net/wp-content/uploads/2015/09/IMG_00101.jpg)
