Domovina uredništvo
Ključ Božićne tajne koju slavimo svake godine valja tražiti u Isusovim riječima: „Kraljevstvo moje nije odavle… I ja sam se rodio i zbog toga došao u svijet kako bih dao svjedočanstvo za istinu!“ (Iv 18,37).
Postoji uzrečica, kad se netko nađe u neprikladnu ili nepriličnu okružju, kad upadne nekamo kamo je nepozvan i gdje mu nije mjesto, da je upao kao „Pilat u Vjerovanje“. Uz Presveto Trojstvo koje se izrijekom spominje u Vjerovanju te Blaženu Djevicu Mariju jedino vlastito ime koje nalazimo u svome Vjerovanju jest ime Poncija Pilata, toga rimskoga namjesnika koji je vladao Palestinom u ime rimskoga cara za vrijeme javnoga djelovanja Isusa iz Nazareta i za čijega je upravljanja Palestinom Isus osuđen na sramotnu smrt na križu. Nakon što je židovsko Veliko vijeće na čelu sa svećenicima Anom i Kajfom osudilo Isusa na smrt, tu je presudu trebao izvršiti rimski namjesnik, što je ovaj i učinio, nakon silna pritiska sa strane židovskih prvaka i razjarene svjetine koja je tražila krv nedužna čovjeka. Isus je doslovno linčovan.
Odakle je?
I za dvogovora koji vodi Pilat s Isusom prema Ivanovu Evanđelju imamo nekoliko bitnih izričaja koji se tiču cjelokupne potonje povijesti ljudske misli i promišljanja, sudbine svakoga pojedinca na ovoj zemlji. Pitanje spram istine, spram vlasti, spram kraljevanja, spram Isusova podrijetla. U jednom trenutku, usred saslušanja, postavlja Pilat optuženiku pitanje: „Odakle si ti, Isuse?“Da, cijela se potonja povijest pita, postavlja isto pitanje: „Odakle je ovaj Isus Nazarećanin? Iz Nazareta, iz Betlehema?“ Židovska su poglavarstva uporno tražili njegovu smrt jer da se pravi Sinom Božjim,da niječe rimsku carevu vlast, da potkopava postojeći sustav. Sve same optužnice i crimeni za koje, prema važećim rimskim zakonima, neumitno slijedi smrtna kazna. A kako su ga optužili da podiže bunu, onodobno ga je čekala sigurna smrtna kazna na križu, kao zorna opomena svima koji se osmjele dignuti pobunu protiv rimske uprave. I tu su prijetvorni i prepredeni židovski prvaci u svojoj namisli do kraja uspjeli.
Da, taj rimski namjesnik mogao se na sve Isusove odgovore iz Isusovih usta samo gorko nasmijati, s prijezirom i cinizmom, i spram istine, i spram njegova kraljevstva, i spram njegova podrijetla. „Imam vlast pustiti te, imam vlast izručiti te u smrt“,odgovara samouvjereno taj mali ali goropadni rimski činovnik.To je misao vodilja jednoga Pilata. Ali je ipak uzdrman u svome uvjerenju. „Kraljevstvo moje nije odavle… I ja sam se rodio i zbog toga došao u svijet kako bih dao svjedočanstvo za istinu!“ (Iv 18,37).
Ključ Božićne tajne
Tu ćemo pronaći i ključ Božićne tajne koju slavimo svake godine. U Isusovu životu imamo dvije točke u kojima je Božje djelovanje, kojim Bog zahvaća izravno u ovaj tvarni, stvoreni svijet, zorno vidljivo, a to su Isusovo rođenje i Isusovo uskrsnuće. Rođenje od Djevice Marije i uskrsnuće iz groba, u kome Isus nije ostao niti istrunuo. Te dvije činjenice iz novozavjetnih spisa, ta dva događaja, predstavljaju za suvremeni um izričiti i očiti skandalon. Oni koji promišljaju svijet rado će potvrditi kako Bog djeluje i smije djelovati u idejama i mislima, na području duha, ali ne i u fizičkim zakonitostima, ne u materiji. To je nepremostiva zaprjeka suvremenom umu. Tu, prema njihovu poimanju, Bog nema što tražiti, naime, u fizikalnim tijekovima i zakonitostima. Međutim, upravo tu nema ništa nerazumno ili protuslovno, nego je riječ o pozitivnosti – o Božjoj stvarateljskoj snazi koja zahvaća cjelokupni bitak. Ne protuslovi to zakonima duha ni uma, jer najsuvremenija istraživanja mozga i ljudskoga genoma očituju kako nema duhovnih procesa bez materijalnih i fizikalnih promjena. Kod Isusova utjelovljenja riječ je o tome, je li Bog gospodar i prirode i materije. Nema li naime Bog vlast nad materijom, onda i nije Bog. Jasno, ima vlast, i zato je Isusovim začećem, rođenjem te uskrsnućem od mrtvih otvorio novu zbiljnost, novo stvorenje. On je stoga naš i Stvoritelj i Otkupitelj, i zato je božićno i uskrsno otajstvo temeljni nosivi stup naše vjere i svjetionik nade na moru života.
Istražujući Isusa
Danas su ljudi zahvaljujući napretku znanosti u napasti tvrditi kako je stvorenje postalo čitljivo. Nakon što je odgonetnut ljudski genom znanstvenici su radosno uskliknuli kako su pronašli ključ i abecedu za Božji govor u genetici. Da, zacijelo, u velebnoj matematici stvorenja koju smo danas kadri odčitavati u čovjekovu genetskom kodu osluškujemo Božji govor. Istina je to, ali, nažalost, ne i cjeloviti govor. Pred sobom imamo funkcionalnu, ali ne i životnu istinu spram čovjeka i njegova života. Koja je pak prava istina o čovjeku, tko je on, što je on, koji je smisao njegova postojanja, odakle dobro i zlo u svijetu – sve to nije moguće riješiti niti odgonetnuti matematičkim putem. Trajni rast funkcionalne istine čini se da prati sve veća sljepoća za punu i cjelovitu istinu o čovjeku, naime, pitanje, tko smo i što smo zapravo mi te što bismo trebali biti u ovome životu.
Stoga je krajnje aktualno i danas pitati Isusa: „Isuse, odakle si ti? Što je tvoja prava bit?“Isusovi su se suvremenici stalno pitali u čudu, odakle mu silna moć i vlast, odakle mu ovlast činiti čudesa, izgoniti nečiste sile? Pitali su se tako i njegovi sumještani s kojima je odrastao u Nazaretu, pitali su se i dolje oko Jezera, pitali su se učenici u čudu, a i sam Isus ih je suočavao s pitanjima spram svoga podrijetla: Što vele ljudi… a što kažete vi, tko sam ja? Svi oni i znaju i ne znaju, on ostaje zagonetkom sve do proslave nakon uskrsnuća i Duhova. Stoga su pitanja, tko je Isus i odakle je on, u najužem surječju.
Početak novoga način ljudskoga bivovanja
Novozavjetni spisi odreda kušaju dati odgovor na ta pitanja. Evanđelist Matej će svoje Evanđelje započeti Isusovim rodoslovljem te time želi odmah na samome početku dati odgovor spram Isusova „odakle“. Sv. Luka će svoje rodoslovlje staviti na početak Isusova javnoga djelovanja, kao da želi Isusovu osobu javno predstaviti čitateljstvu ali i publici. Matej ide silaznom, a Luka uzlaznom linijom u Isusovu rodoslovlju. I u Ivanovu Evanđelju imamo trajni upitnik spram Isusova podrijetla. Nema tu rodoslovlja, ali je u svome Proslovu Ivan na veleban način stavio u žarište promišljanja upravo to Isusovo „odakle“. „Iz krila Očeva“, dolazi Isus kao ovjerovljeni tumač Božje volje i ljubavi. „Riječ je tijelom postala i među nama se nastanila“ (Iv 1,14) temeljna je misao samoga Božića. Osoba Isusa Krista zapravo mjesto je i osoba u kojoj je sam Bog podignuo svoj šator među ljudima. Isusovo „tijelo“, njegova ljudska egzistencija „šator“ je Riječi, onaj zemni prostor, podsjećanje na Stari zavjet i Šator sastanka, koji je pred-hodio i pokazivao put Izraelcima u Obećanu zemlju.
U Isusu dolazi Bog na poseban način među nas ljude, on postaje mjestom i osobom novoga susreta Boga i čovjeka, on pokazuje i put. Dolazi izravno iz Boga, on je Početak novoga stvaranja i obnove, on je ujedno i početak novoga način ljudskoga bivovanja na ovoj zemlji. „Onima koji ga primiše dade moć da postanu Božja djeca, svima koji u njega vjeruju, u njegovo Ime…, svima koji su iz Boga i od Boga rođeni“ (usp. Iv 1,12). Kakva samo velebna perspektiva za svaki ljudski život na zemlji nakon Isusova pojavka! Isus – utjelovljeno Božje čovjekoljublje. Vjera pak kao prostor u kome se događa za svakoga čovjeka novo rađanje, preporađanje, gdje stupamo u genetski kod sa samom osobom Isusa Krista. Vjerom u Isusa rođeni smo iz samoga Boga, snagom sakramenata.
Tako je i naše rodoslovlje ne samo zemaljsko, od bioloških roditelja, nego i božansko. Daruje nam ga sam Isus Krist u svome dolasku, koji je „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa… i postao čovjekom“.Stoga je Božić i utjelovljenje Sina Božjega za cijeli svijet jedno veliko „da“ našega Boga čovjeku i cjelokupnomu stvorenju te otvaranje prostora za nadu. Poslanica će Kološanima poručiti: „Krist je sama zbiljska stvarnost!“(2,17), savršeno jedinstvo božanskoga i ljudskoga te kozmičkoga, objava Boga i čovjeka. Krist koji dolazi na ovaj svijet skriveno boravi po sakramentima u svakome kršćaninu. Posvuda imamo posijano sjeme božanske Riječi. Isus je došao na ovaj svijet da bi nas probudio, da bi svakim danom bivao vidljiviji u postojećem svijetu. Da bi se u nama nastanio i u nama boravio. I ne smijemo smetnuti s uma jedno, naime, u Ivanovu Evanđelju pronaći ćemo riječ „ostati“, „boraviti“ točno 45 puta. To je način Božjega boravka u nama, to je vrelo iz kojega se možemo trajno napajati, u svakom trenutku svoga života. Božić je tomu blagoslovljeni i sretni početak.
Ljubav nasuprot mržnji i strahu
Jean Paul Sartre (1905. – 1980.), ateist, filozof egzistencije i nobelovac, ostavio nam je možda ponajljepše retke o Božićnoj tajni dok je bio u njemačkom zatočeništvu 1940. U svojoj viziji promatra Mariju i njezin pogled na novorođeno Dijete. „Promatra ga i misli: Ovaj Bog moje je dijete. Ovo božansko tijelo moje je tijelo. Rođeno od mene, ima moje oči, njegova usta imaju oblik mojih usta. Nalik je meni. Bog je on, a ujedno sličan meni. I nijedna žena nije ga imala za sebe kao ja. On je posve moj. On, posve mali Bog, koga mogu uzeti u svoje ruke, preplaviti poljupcima, posve toploga Boga, koji se smješka i diše, Boga koga se može dodirnuti, Boga koji živi. U jednom takvu trenutku volio bih naslikati Mariju kad bih bio slikar.“ I nikada više nije pisao tako toplo, ni o Bogu ni o čovjeku. Zatočeništvo ga je približilo i Bogu i vlastitoj egzistenciji.
Bog je došao tiho na ovu zemlju, u ljudsku povijest, nenasilno, u liku malenoga Djeteta. Naš se Bog ne ustručava uzeti ljudsko tijelo, biti čovjek od krvi i mesa u Djetetu iz Betlehema. Božjim utjelovljenjem krenula su ovim svijetom ne okrutna osvajanja i tlačenja ubijanja ni progoni, nego je započeo pohod Ljubavi, koji se ne iscrpljuje u pobožnim pričama i božićnim propovijedima, nego se utjelovljuje u svecima Crkve. Toj Ljubavi daju sveci ono pravo lice. Ako se u svijetu i politici traže pojedinci, „ličnosti“, protagonisti kojima se na licu iščitava poruka, koji svojom osobom utiskuju svojoj poruci jasni biljeg, onda mi kršćani možemo biti protagonisti božanske ljubavi i utiskivati je u nemirni svijet, utjelovljujući u sebi Božje utjelovljenje u Isusu iz Betlehema. Bez djeteta – i u obitelji – nema nade ni budućnosti. A s Djetetom iz Betlehema došla je nada u svijet. „Ja sam pobijedio svijet…“,riječ je Djeteta iz Betlehema, Isusa iz Nazareta.
