I. Vuković: Zašto Zagreb ne voli matematičare?

U Zagrebu se s vremena na vrijeme povede rasprava o imenima ulica i trgova. Jedna se takva odvija ovih mjeseci, a pozornost zaokuplja prijedlog o imenovanju ulice po jednoj visokoj komunističkoj dužnosnici. Znaju te rasprave biti ozbiljne i zanimljive, a ponekad se opet čini kako služe tek za odvraćanje pozornosti javnosti s nekih drugih tema. Bez želje za uključivanjem u aktualnu raspravu, razmotrimo kako je u imenovanju ulica i trgova u glavnom gradu prošla jedna prilično samozatajna struka – matematika. Čini nam se, ne najbolje. Kao da Zagreb jednostavno ne voli matematičare.

U potrazi za matematičarima po kojima su nazvane ulice u Zagrebu, poslužit ćemo se podatcima koje nudi mrežna stranica maps.google.hr.

Dvojica starijih hrvatskih matematičara Marin Getaldić i Ruđer Bošković imaju u Zagrebu svoje ulice. Prvi na Borongaju, a drugi u središtu grada. U Sloboštini, u Novom Zagrebu, svoje su ulice dobili Mijo Šilobod Bolšić, Vladimir Varićak i Karel Zahradnik. Mijo Šilobod Bolšić autor je prve računice na hrvatskom jeziku Arithmetika Horvatszka (1758.). Karel Zahradnik prvi je profesor matematike na zagrebačkom sveučilištu, a naslijedio ga je Vladimir Varićak, koji će potom postati središnjom ličnosti hrvatske matematike prvih desetljeća prošloga stoljeća. Teško da bi itko našao zamjerke ovom odabiru. Možda je neobično da se u tom, za zagrebačke prilike, jedinstvenom zanosu davanja imena po matematičarima, netko sjetio Milutina Milankovića, znamenitog srpskog geofizičara i matematičara, koji je svakako zaslužio spomen u rodnom Dalju ili pak u Osijeku gdje je završio srednju školu. No sa Zagrebom nije imao nikakva doticaja, osim što se dopisivao sa svojim nekadašnjim profesorom Varićakom. Šteta što se tadašnji zagrebački gradski oci nisu sjetili i nekih drugih zaslužnih ličnosti vezanih uz matematiku, a nisu u Zagrebu ni rođeni ni radili, primjerice trojice svećenika, Ivana Paskvića, fra Mate Zoričića ili fra Ambroza Matića, koji su svojim udžbenicima trajno upisani u povijest nastave matematike na hrvatskom etničkom prostoru.

Osim spomenutih, ulicom je počašćen i Stjepan Škreblin, znameniti srednjoškolski profesor, naš najplodniji autor školskih udžbenika iz matematike i dugogodišnji urednik Matematičko-fizičkog lista. Zacijelo bi bilo prikladnije da je, umjesto na Knežiji, po njemu nazvana ulica u kojoj je sagradio elegantnu obiteljsku kuću i proveo veći dio svoga života, Jadranska ulica. Pogotovo što uz Jadransku ulicu imamo u Zagrebu i Jadransku aveniju, pa čak još jednu Jadransku ulicu u Sesvetama.

I tu završava naš popis matematičara čija imena nose zagrebačke ulice.

Navedimo sada nekoliko osoba za koje držimo da su po najstrožim mjerilima zaslužile tu čast.

Počnimo s jednom damom i jednim retoričkim pitanjem. Zaslužuje li ulicu rođena Zagrepčanka, po majci i ocu plemenitoga roda (iz vremena kad se plemstvo nije kupovalo), školovana u prestižnom zagrebačkom Ženskom liceju, završila studij matematike i fizike na Mudroslovnom fakultetu, k tomu prva žena koja je doktorirala matematiku na zagrebačkom sveučilištu? Uz to autorica znanstvenih i popularno znanstvenih radova, prevoditeljica, zaljubljenica u planine, posebno naše Sljeme, pasionirana amaterska slikarica, zauzeta članica, u svoje vrijeme, ponajboljeg hrvatskog pjevačkog zbora. I osoba koja je po naravi svoga položaja bila u samom središtu društvenog života Hrvata u Beogradu između dvaju svjetskih ratova. Riječ je o Zdenki pl. Makanec Blašković. Možda i idealnijoj Zagrepčanki od Matoševe (i Dežmanove) lady Šram. U svakom slučaju, sretnije sudbine. Zdenka za muža nije odabrala bankovnog pronevjeritelja, već odlikovanog ratnog junaka, ponajboljega pisca ratnih uspomena iz Prvoga svjetskog rata, uspješnog gospodarstvenika, omiljenog predsjednika Hrvatskoga kluba u Beogradu i kasnije domobranskog generala. Zagreb se još davnih dana sjetio Zdenkina djeda, političara i pravnika Milana, po kojemu je nazvana Makančeva ulica. Bilo bi lijepo da se sjetio i unuke.

Zdenka pl. Makanec Blašković

Dobri profesori ne mogu od prosječnog učenika stvoriti genija, ali loši profesori mogu naštetiti i najdarovitijim đacima. Nikola Tesla, učenik realke u Rakovcu, imao je sreću što mu je tamo predavao jedan od ponajboljih hrvatskih profesora, Martin Sekulić. Svjestan je toga bio i naš Tesla, pa u autobiografskim zapisima spominje svoga genijalnog profesora u Rakovcu. Tamo su se njegovi učenici mogli koristiti velikom zbirkom nastavnih pomagala, a neke od njih je konstruirao i sam profesor. Martin Sekulić rođen je u Lovincu prije 190 godina. Još kao profesor realke izabran je za dopisnoga člana Akademije. Znanstvene rasprave objavljivao je u Radu JAZU, te u stranim znanstvenim časopisima, primjerice u Annalen der Physik, časopisu s kojim su surađivali, primjerice Kirchoff, Hertz, Einstein, a svojedobno ga uređivao i Max Planck.

Sekulić je krajem života, kao umirovljeni profesor, izabran saborskim zastupnikom. Manje je poznato kako je među članovima visokog sabora kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije osobno prikupljao novčani doprinos za astronomski opservatorij na Popovu tornju. Počiva na zagrebačkom Mirogoju, pored svoje unuke, Sene Sekulić-Gvozdanović, prve dekanice Arhitektonskog fakulteta, koju po mnogočemu držimo i prvom damom hrvatske arhitekture. Zagrebački gradski oci prosudili su, vodeći se svojim, nama nedokučivim kriterijima, da ni jedno od njih ne zavrjeđuje ulicu ili trg. Kao da imamo puno primjera gdje su i djed i unuka bili dopisni članovi Akademije! Doduše, ni u Lovincu nema spomena najvažnijoj ličnosti koja se rodila u tom prelijepom ličkom mjestu.

Martin Sekulić

Ako je AGM pjesnik Zagrebu, a jest, to valja pročitati što on kaže o svom odnosu prema zagrepčanstvu: “Dobar sam Zagrepčanin, prem nisam ‘rođen kajkavac’, prem sam Fruškogorac, … jer sam u Zagrebu slušao Janeza, Broza, Šrepela i Arnolda.” Dakle, po AGM-u, jedno od mjerila zagrepčanstva je i slušanje Janeza. O komu je zapravo riječ? Ivan Benigar, kojega su i bivši učenici i onodobni kolege, uvijek sa simpatijama i poštovanjem, nazivali naš Janez, bio je možda i najpoznatiji zagrebački profesor matematike s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Rođeni Slovenac, čuveni profesor Gornjogradske gimnazije zagrebačke, čiji su učenici bili Antun Gustav Matoš, Stanko Hondl, Miroslav Krleža i Alojzije Stepinac, proveo je većinu svoga radnog vijeka baš u Zagrebu. Bio je poznat i cijenjen, ne samo kao vrstan profesor, već i kao otac desetero djece koju je odgajao u „spartanskom duhu“, koji je nalagao strogu disciplinu u radu i katoličkoj pobožnosti. Umirovljen je u prosincu 1914. Tom mu je prigodom, u ime zasluga na polju hrvatskoga školstva uručen viteški križ reda Franje Josipa I. Tada je istaknuo, da ga osobito veseli, što je odličje primio u onoj istoj zgradi u kojoj je punih 38 godina bio učiteljem. Ipak, nedovoljno za zagrebačke gradske oce. Zanimljivo je da se grad Bjelovar sjetio Janezova sina, sluge Božjega o. Alekse, sjajnog biografa, očeva najznamenitijeg učenika i jednu ulicu nazvao po njemu.

Ivan Benigar

Rođeni Vinkovčanin, s polustoljetnom zagrebačkom adresom u Dugoj (danas Radićevoj) ulici, Stjepan Bohniček, nema svoje ulice. Pokušajmo odgovoriti na pitanje je li ju zaslužio. Profesor Bohniček prvi je Hrvat koji se bavio teorijom brojeva i u tom području postigao međunarodno priznate rezultate. Njegovi su znanstveni radovi citirani u nizu važnih monografija iz teorije brojeva, ali i u knjigama koje se bave općom povijesti matematike. Spomenimo kako Florian Cajori u svojoj znamenitoj knjizi A History of Mathematics od hrvatskih matematičara spominje samo Marina Getaldića, Vladimira Varićaka i Stjepana Bohničeka. U knjizi Who’s Who in Science, izdanoj u Londonu 1914., uvršten je Stjepan Bohniček, uz još samo četvoricu hrvatskih znanstvenika. Doduše, ni Vinkovci se nisu sjetili najznamenitijeg znanstvenika rođenog u tom gradu. Gimnaziju je pohađao u rodnim Vinkovcima, a poslije, nakon studija i postizanja doktorata u Beču, predavao matematiku u toj istoj gimnaziji. Istodobno je pisao vrijedne znanstvene radove i dopisivao se s poznatim matematičarima, među njima i s velikim Davidom Hilbertom. Akademik Željko Marković, držeći govor na ukopu profesora Bohničeka, rekao je kako njegove opsežne rasprave pripadaju među najljepše publikacije naše Akademije. Čini se da je sve to ipak nedovoljno za jednu zagrebačku ulicu ili trg.

Stjepan Bohniček

Ulicu u Zagrebu nema ni Željko Marković, autor Uvoda u višu analizu, prvoga cjelovitog udžbenika više matematike na hrvatskom jeziku, koji je nekoliko desetljeća bio temeljni priručnik studentima matematike, fizike i tehnike te vjerojatno jedinoga kojemu se može pripisati i književna vrijednost. Rođeni je Požežanin, ali se školovao u Zagrebu gdje je proveo cijeli radni vijek. Bio je jedan od onih rijetkih akademika koji su bili članovi Akademije prije, tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata. Spomenimo da su među matematičarima, samo Vladimir Varićak i Željko Marković bili rektori zagrebačkog sveučilišta. Uz sve to, autor je i velike dvosveščane monografije o Ruđeru Boškoviću.

Nekadašnji studenti pamte profesora Markovića po njegovanom hrvatskom jeziku i aristokratskim manirima. Sve to nije dovoljno da bi zagrebački gradski oci ulicu ili trg imenovali prema cijenjenom akademiku. Tješi nas da je Bjelovar jednu svoju ulicu nazvao po profesoru Markoviću. Tako dvojica naših istaknutih znanstvenika, matematičar Željko Marković i fizičar Stanko Hondl, imaju ulice u Bjelovaru, a nemaju u gradu u kojem su proveli najveći dio svoga života. (Ne, nismo pogriješili. Ona Hondlova u Maksimiru nije nazvana po akademiku Hondlu.)

Željko Marković

Po književniku Augustu Cesarcu nazvane su ulice u više od četrdeset mjesta u Hrvatskoj. Ako, možda, književnim darom nije nadmašio Dobrišu Cesarića ili Antuna Branka Šimića, onda je po broju ulica bolje prošao od njih dvojice. Augustov stariji brat i pouzdani životni oslonac, Rudolf, također rođen u samom središtu Zagreba, znameniti hrvatski geometričar, nema ulice ili trga ni u Zagrebu, ni u mjestima svoga gimnazijskog profesorskog službovanja, Krapini, odnosno Koprivnici. Profesor Rudolf Cesarec, jedan od začetnika zagrebačke geometrijske škole, nekadašnji dekan Filozofskog fakulteta i ratni prorektor zagrebačkog sveučilišta, umirovljen je vrlo brzo nakon što je uspostavljena vlast koja je uzduž i poprijeko imenovala ulice po njegovu mlađem bratu. Ipak, zalaganjem bivših studenata, omogućeno mu je honorarno predavanje pa je među najzaslužnijima za rane karijere niza poznatih hrvatskih geometričara.

Rudolf Cesarec

Možda ni o kojem drugom hrvatskom matematičaru nema toliko anegdota, istinitih ili izmišljenih, kao o akademiku i legendarnom profesoru Danilu Blanuši. Njegova je znanstvena karijera bila pomalo neuobičajena. Rođen je u Osijeku, a elektrotehniku je studirao u Zagrebu i Beču, gdje je diplomirao. Uz svoj redoviti studij pohađao je kolegije iz matematike i fizike. I studij mu se pomalo oduljio, što je netipično za matematičare. Nije Blanuša imao teškoća sa studijem, već je upijao sve ono što je Beč, kao metropola, nudio mladom i znatiželjnom intelektualcu. Zacijelo, bez tog bečkog formalnog i onog, vjerojatno jednako važnog, neformalnog obrazovanja, mladi Danilo ne bi postao neponovljivi profesor Blanuša.

Svojevrstan je kuriozitet da je između dva svjetska rata radio u Električnoj centrali u Zagrebu. Bilo bi zanimljivo znati je li u povijesti Zagreba ijedan drugi zaposlenik gradske komunalne tvrtke postao akademikom. Sama ta činjenica čini nam se dovoljnom za jednu ulicu ili trg. Matematiku je doktorirao 1943. tezom iz Besselovih funkcija. Godinu dana poslije toga izabran je izvanrednim profesorom na Tehničkom fakultetu. Samo po sebi se razumije da je taj izbor 1945. poništen pa je 1947. po drugi put, prvi put (matematika voli paradokse) izabran za izvanrednog profesora, a 1949. i za redovitog profesora i predstojnika Zavoda za primijenjenu matematiku (koji to ime nosi više od stoljeća i služi na čast Fakultetu elektrotehnike i računarstva). Grad, koji je Danilu Blanuši 1967. dodijelio Nagradu grada Zagreba, i time podigao značenje te nagrade, nije našao načina trajno obilježiti ovog, po mnogo čemu jedinstvenog profesora, koji je svojim znanstvenim doprinosom, širokom kulturom, osobnim šarmom i neponovljivom osobnosti bio živi znak neprolaznih vrijednosti koje europska sveučilišta nose od srednjega vijeka do danas.

Danilo Blanuša

Godine 1928. u zagrebačkom ilustriranom tjedniku Svijet objavljena je slika jednog mladića u elegantnom odijelu sa znalački svezanom kravatom. Uz sliku je i kratki popratni tekst. Mladić je predstavljen ovom rečenicom: “U mladome dru. Vilimu Felleru dao je Zagreb Njemačkoj i najmladjeg profesora na sveučilištu.” Nepotpisani novinar s očitim zadovoljstvom navodi kako Feller nije ni zatražio njemačko državljanstvo, već je kao inozemac, Hrvat, postigao sveučilišnu docenturu.  Vilim (William, Willy) Feller, postigao je svjetsku slavu svojim radovima iz teorije vjerojatnosti i matematičke statistike. Bio je dopisni član naše Akademije, član Nacionalne akademije znanosti u Washingtonu, Američke akademije znanosti i umjetnosti u Bostonu, Danske akademije znanosti, Kraljevskog statističkog društva u Londonu i počasni član Londonskog matematičkog društva. Godine 1970. dobio je prestižnu Nacionalnu medalju za znanost.

Nejasno je kako stoje stvari s njegovom ulicom. U jednoj datoteci, dostupnoj na internetu, s popisom zagrebačkih ulica, nalazi se i Ulica Vilima Fellera, a sveznajući Google ulicu toga imena ne nalazi na karti grada. Ako svjetski poznati matematičar, rođeni Zagrepčanin, ima ulicu u rodnom gradu koju ni Google ne zna naći, možda je i bolje da je nema. A treba reći i ovo. Volio je Vilim svoj rodni grad. U samo predvečerje svjetskoga rata, kada 23. kolovoza 1939. napušta Europu i nevoljko prihvaća američku ponudu koja se ne odbija, zacijelo svjestan svega onoga što u to vrijeme predstavljaju njegovi židovski korijeni, piše svome profesoru ako bi imao slobode izbora – odlučio bi se ostati u Zagrebu, mjesto da se potuca okolo. Ni Vilim, ni obitelj Feller, ničim, baš ničim, nisu zaslužili zaborav svoga grada.

Vilim Feller

Ovdje smo spomenuli samo nekolicinu najpoznatijih matematičara starijega naraštaja. S druge strane, izostavili smo one čija je uspomena još živa na našim matematičkim katedrama, primjerice Vladimira Devidéa, Sibu Mardešića ili Zvonimira Janka. Jednostavno, ima mnogo pozvanijih i upućenijih da pišu o njihovu neupitnom značenju i znanstvenom doprinosu od autora ovih redaka. Zaboravi li ih Zagreb, vjerujemo da će se naći netko tko će ih se prisjetiti, kao što nas je prije nekoliko godina japansko veleposlanstvo velikim plakatima podsjetilo na matematičara i haiku pjesnika V. Devidéa.

I na kraju, ako bismo morali birati između ovdje rečene Zdenke i u javnosti prečesto spominjane Milke, a da to nisu poznate robne marke, mislimo da je čitateljima ovoga teksta jasno da mogućoj dvojbi oko toga nema mjesta. A je li to, isto tako, jasno gradskim ocima?

Ivica Vuković