[ad_1]
Osvrt na knjigu Beogradske tajne I. svjetskog rata, autor Tihomir Rajčić, nakladnici Alfa Zagreb, Naklada Bošković Split i Udruga EU Clio Kaštela, Split 2022.
Budući da doktor Rajčić piše za Slobodnu Dalmaciju, koju ne čitam, prvi put sam čuo za njega na odličnom portalu Dalmatinska povijest, a nakon gostovanja kod Tihomira Dujmovića, u izvrsnoj emisiji Hrvatske povijesne istine, koju financijski podupire australski Hrvat Marko Franović, odlučio sam pročitati Rajčićevu knjigu Beogradske tajne I. svjetskog rata.
Osnovne informacije o autoru knjige mogu se pročitati na stranici 211. Na temelju bogatog izvora literature i bilježaka odmah sam shvatio da mi je forma poznata, no ne i sadržaj, jer je riječ o istrazi o suodgovornosti Kraljevine Srbije za Sarajevski atentat i I. svjetski rat. Recenzije knjige napisali su doktori Anđelko Milardović i Željko Holjevac.
Premda je iz naše perspektive suodgovornost Beograda za izazivanje Prvoga svjetskog rata neupitna, ipak s odmakom od više od sto godina nije lako razumjeti kompleksnost vremena, recimo razdoblja od tridesetak godina prije 1914. i svega što se događalo u Europi, a posebno u jugoistočnom dijelu Europe (vidi The First World War), kao uostalom i u cijelom svijetu. Da je to tako, svjedoče brojne različite interpretacije uzroka izazivanja Prvoga svjetskog rata od dobro upućenih što autor odlično dokumentira u trećem dijelu knjige. Za shvaćanje sadržaja knjige od koristi mi je bila dosad pročitana literatura, pa bih u tu svrhu izdvojio knjigu Ljubice Štefan ‘Srbija i Albanci’ (vidi I. Tijardović: Osvrt na knjigu ‘Srbija i Albanci’, autorica Ljubica Štefan ). Iskustva u državama (bivšim kolonijama, u ovom kontekstu Francuske, Njemačke i Turske) koje sam imao prilike posjetiti također su mi bila od pomoći (vidi Colonial Africa On The Eve of World War I). Naime, imperijalističke težnje velikih sila tog vremena bile su svakako jedan od važnijih razloga izbijanja ‘Velikog’ rata.
Nakon pročitane knjige stječe se dojam da je autor knjige dobro upućen u tematiku o kojoj piše. Iako knjiga obrađuje vrijeme u kojem rođenih u tom vremena gotovo da danas više nema, knjiga je vrlo aktualna. Želim reći, ako razumijete što se događalo prije 120 godina, znat ćete i razumjeti što se danas događa na jugoistoku Europe, tj. što sve utječe na taj dio svijeta. Da, povijest se ponavlja, možda ne u istom obliku, ali svakako u sličnom, jer pored mediokriteta koji si redovito umisle da su bogovi, budućnost je uvijek temeljena na krvavoj prošlosti. Kako bi život bio lijep kad ne bi bilo pohlepe za tuđim i zavisti!
Knjiga je podijeljena u devet dijelova i u drugom dijelu autor na jasan način objašnjava sadržaj svih dijelova knjige. Knjiga najvećim dijelom obuhvaća razdoblje od krvavoga beogradskog prevrata 11. lipnja 1903. do 28. srpnja 1914. kad je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji. Treba znati da je u to vrijeme Srbija politički, vojno i financijski bila vezana uz Rusiju i Francusku, a Austro-Ugarskoj je jedini pouzdani saveznik bila Njemačka (str. 15.). U neslozi velikih oko budućnosti Osmanskog Carstva mala Srbija tražila je svoju priliku. Zanimljivo je da je Velika Britanija bila vrlo suzdržana glede jugoistoka Europe, no već je 1904. izabrala Francusku kao buduću saveznicu, a poslije i Rusiju, te neposredno prije rata 1914. podržala rusku štićenicu Srbiju (str. 46. i 47.). To nije ništa čudno jer su Pariz i London već 1871. postali zabrinuti za svoje interese dobivši konkurenta u ujedinjenoj Njemačkoj, a više o svemu pročitati u dijelu knjige ‘Slom europske ravnoteže’. Prema odluci Berlinskog kongresa iz 1878. Bosna i Hercegovina je došla pod austrougarsku upravu. Situacija se zakomplicirala kad je Austro-Ugarska 1908. proglasila aneksiju BiH, premda su se ministri vanjskih poslova Austro-Ugarske i Rusije dogovorili glede aneksije, no ne i trenutka kad bi ta aneksija trebala biti izvedena (str. 52. i 53.). Srbi su reagirali rekavši: ‘Katolici koji su se prozvali Hrvatima podržavaju aneksiju i žele Veliku Hrvatsku’ (str. 54.). Kako Rusi u to vrijeme nisu bili spremni za rat, a uz njemačko smirivanje napetosti, Srbi su se iznenadili misleći da ih je Rusija izdala (str. 55.), te se ‘pomirili’ s aneksijom, no i nastavili s izgradnjom revolucionarne – terorističke mreže u BiH (str. 56.). Važno je spomenuti da je 1912. francuski ministar vanjskih poslova rekao da ruska diplomacija iza leđa priprema balkanski sukob koji se ne poklapa s francuskim interesima. ‘Veliki rat’ nije odgovarao ni Velikoj Britaniji jer je ona tada vladala četvrtinom kopnenog svijeta (vidi How Big Was The British Empire In 1914). Britanski ministar vanjskih poslova je nekoliko dana prije Prvoga svjetskog rata rekao njemačkom veleposlaniku u Londonu: ‘I sama pomisao da budemo uvučeni u rat zbog Srbije bila bi odvratna’ (str. 67.). I unuci britanske kraljice Viktorije (Willy i Nicky) pokušali su spriječiti rat (str. 65.).
S povlačenjem Turaka sve su balkanske zemlje postizale ratne pobjede, no dogovoriti se što kome pripada bilo je nemoguće. I tako su se dogodila dva Balkanska rata od kojih su Srbi najviše profitirali uz jamstvo da ih Rusi ne će napustiti (str. 63.), a Francuzi su Ruse podržali (str. 66.).
I tako je otprilike mjesec dana nakon atentata u Sarajevu započeo Prvi svjetski rat 29. srpnja 1914. nakon što je dan prije Austro-Ugarska objavila rat Srbiji, koja nije ispunila sve uvjete austro-ugarskoga 48-satnog ultimatuma (vidi 28. srpnja 1914., Objava rata). Shvativši da bi budući ‘Veliki rat’ mogao ugroziti njezine interese, Velika Britanija nije imala izbora te je objavila rat Njemačkoj (str. 67.).
U petom dijelu knjige izdvaja se surovost beogradskog prevrata koji su izveli budući organizatori Sarajevskog atentata. Godine 1903. na nečuveno surov način ubijeni su srpski kralj Aleksandar i kraljica Draga. Aleksandar Obrenović bio je sin nepopularnog kralja Milana Obrenovića koji se okrenuo Austriji umjesto Rusije (vidi Milan IV (or II) king of Serbia) i kraljice Natalije čiji je turbulentni brak bio europski skandal (str. 72.). Aleksandru su Srbi osim veza s Austro-Ugarskom (vidi Ubijeni srpski kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga – 1903.) zamjerili apsolutizam, brak s nemoralnom udovicom koju su optuživali za trovanje prvog muža i koja je htjela podvaliti tuđe dijete kao mogućeg prijestolonasljednika itd. Novi kralj Petar Karađorđević vratio je Srbiju tamo gdje pripada, u zagrljaj Rusije, a srpski su seljaci zbog mržnje prema Austro-Ugarskoj čvrsto prigrlili rusofilstvo (str. 82.).
U vanjskoj politici Srbi su se koristili organizacijom ‘Srpska odbrana’ (poslije ‘Narodna odbrana’) koja bi se mogla usporediti s nekadašnjim KOS-om ili danas sigurnosnom agencijom Srbije (BIA), premda su tadašnjoj međunarodnoj zajednici obećali da će razoružati i raspustiti nelegalne postrojbe. Prema tome, Beograd je nadzirao i financirao tu revolucionarnu-terorističku mrežu koja je četnikovala po Makedoniji, Albaniji, BiH i gdje god je to trebalo. ‘Narodna odbrana’ nije bila kulturno-obrazovna organizacija čiji su članovi, navodno zabunom, krijumčarili oružje iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu (str. 97.). Mogli bismo reći da je ‘Narodna odbrana’ zajedno s organizacijom ‘Crna ruka’ Srbiju ‘proslavila’ (vidi Crna ruka – organizacija koja je utrla put ideji o Nebeskoj Srbiji – 1911.). Naime, u proljeće 1913. Srbi su planirali ubiti austrougarskog upravitelja Bosne i Hercegovine (str. 99.), a i tri godine prije austrougarskog namjesnika BiH (str. 138.) itd. (str. 141.). To bi bilo kao da danas netko pokuša atentat na Visokog predstavnika za BiH.
Nekoliko dana prije početka Prvoga svjetskog rata austrougarski ministar vanjskih poslova je svog britanskog kolegu upozorio da je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika planiran u Beogradu, a da su počinitelji atentata logističku potporu dobili od srbijanskih vojnih časnika i državnih dužnosnika koji su pripadali ‘Narodnoj odbrani’ (str. 102.).
U šestom dijelu knjige autor obrađuje ‘Crnu ruku’ čiji su članovi 1911. osnovali organizaciju ‘Ujedinjenje ili smrt’. Premda se u tekstu naslućuje odvojenost politike od vojnog vrha (valjda zbog borbe za vlast, a koliko je utjecaj ‘Crne ruke’ bio na politiku Beograda može se pročitati na kraju str. 113.), ciljevi su im u konačnici isti, jer je nacionalno-revolucionarna vizija ‘Crne ruke’ podrazumijevala vrlo jaku organizacijsku mrežu u inozemstvu koja je u pogodnom trenutku trebala pomoći srbijanskom političkom i vojnom vrhu u ratu protiv države koju treba srušiti (str. 110.). Srpski Memorandum 2 točka 12 kaže: ‘Provocirati unutrašnje nemire i građansko nezadovoljstvo u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu kako bi se oslabila mogućnost tih država da ometaju ostvarenje strateških srpskih interesa’.
U tekstu ‘Pobjeda Srbije u Balkanskim ratovima’ (str. 115. – 125.), primjećuju se frustracije Srbije zbog neizlaska na more (Jadransko, Jonsko ili Egejsko). To je vrijeme potpunog, upotrijebit ću turcizam, političkog ‘džumbusa’ na jugoistoku Europe koji uvijek završava ratom. Ovdje bih htio naglasiti da je lako bilo u povlačenju pobijediti već unaprijed poraženog (Prvi balkanski rat), a kad svi zarate protiv vas, onda ste gubitnik samo vi (Drugi balkanski rat – vidi balkanski ratovi).
U sedmom dijelu knjige obrađuje se beogradska mreža i Sarajevski atentat gdje u okviru ‘Narodne odbrane’, a pod okriljem ‘Crne ruke’, djeluje omladinska organizacija ‘Mlada Bosna’ čiji su članovi izveli Sarajevski atentat (str. 134.). Sam čin atentata je s međunarodne točke gledišta teroristički čin, a sa srpske herojski. No kad se zna da je taj ‘herojski’ čin bio povod za izbijanje Prvoga svjetskog rata u kojem je poginulo toliko ljudi da se povjesničari još uvijek ne mogu složiti oko broja poginulih i ranjenih (možda 40 milijuna (vidi How Many People Died in World War I?), a od toga možda 200 tisuća poginulih Hrvata, onda taj atentat treba jasno osuditi. No da bi apsurd bio veći, pobjednici su Srbiju nagradili i tolerirali zločinačku diktaturu četničke države koja se 1941. raspala kao da nikad nije ni postojala.
U osmom poglavlju knjige naglašava se beogradska vještina zataškavanja, što bi u prijevodu značilo: govori jedno, misli drugo, radi treće, a uvjeravaj sve da poštuješ dogovor. S takvim ponašanjem nitko ne zaslužuje državu, u najbolju ruku međunarodni protektorat. Na temelju svega što do sada znamo, 1878. bilo je prerano priznati Srbiju suverenom državom, jer se svi događaji koji su uslijedili, pa i u 21. stoljeću, temelje na srpsko-nacističkoj ideologiji kojoj je princip ‘Prevari, zakolji, za Srbiju izbori’. A Austro-Ugarska je morala propasti jer se nije znala uspješno nositi s unutarnjim nacionalnim pitanjima, jer je podcijenila potporu Rusije Srbiji, jer je precijenila njemačku snagu, jer umjesto da iskoristi svoju snažnu diplomatsku poziciju i uvjeri međunarodnu zajednicu (prije svega Francusku i Veliku Britaniju) o ulozi Srbije u atentatu, izabrala je rat itd.
Iz zaključka knjige nedvosmisleno je jasno da je Srbija suodgovorna za izazivanje Prvoga svjetskog rata.
I prije kraja zahvalio bih doktoru Tihomiru Rajčiću, autoru knjige Beogradske tajne I. svjetskog rata na odličnoj knjizi koju iskreno preporučujem budućim čitateljima, iz koje možemo razumjeti sadašnjost i predvidjeti budućnost jugoistočne Europe. Zahvaljujem i izdavačima knjige sa željom da je tiskaju u više primjeraka.
Na kraju bih htio reći da se Srbiji mora pomoći jer je nerazumno radovati se što susjedu gori kuća. No današnji pristup Washingtona i Bruxellesa Srbiji, koji traje već više od četvrt vijeka, nije od pomoći, već je priprema terena za buduće ratove. Jedina vrsta pomoći od koje će Srbija imati dugoročne koristi jest njezino suočavanje s povijesnim istinama, a to je dugotrajan proces. Naime, liječenje ovisnosti nikad nije bilo brzo ni lako, pa tako ni odvikavanje naroda od mitova.
dr. Ivica Tijardović
[ad_2]
Source link