I. Šola: Porfirije i ekipa uopće ne skrivaju više svoje pravo lice i namjere

Časni sude, da odmah kažem, ovo nije satirički tekst, i svoj stav ne želim skrivati iza satire.

Kako to čine neki, od Dežulovića do Šprajca. Dalje nabrajajte sami. Moć bez lica, što je to? Prema Pasoliniju, to je najopasniji i najperverzniji oblik moći. Kao u Big Brotheru, čuješ samo glas da si kriv, da napustiš kuću, ali ne vidiš lice, samo informaciju Velikog Brata bez lica.

Kad bi ljudi uvijek i samo morali prenositi informacije bez lica, nikada ne bi bilo pravog ljudskog društva, nego samo razmjene poruka. Ali budući da ljudi prije svega moraju komunicirati svoju otvorenost jedni prema drugima, odnosno čistu komunikativnost, otvoreno, a ne skriveno lice je sam uvjet politike i društvenog života, ono na čemu se temelji sve što ljudsko društvo čini ljudskim, a ne kafkijanskim, bez – ličnim.

Tako, kada o ljudskoj sudbini odlučuje moć s licem, a ljudsko lice je politička kategorija par excellence koja izgovorenoj riječi, činu ili informaciji daje ljudski karakter, ta moć je ljudska zato što je neskrivena.

Jer lica skrivaju pljačkaši banaka, konjokradice na Divljem zapadu, lica skrivaju nasilni huligani na utakmicama. Lice nema ni duboka država, pogotovo totalitarna. Lice nemaju niti dželati, oni su kroz povijest uvijek nosili kapuljaču. Skrivati lice, koje izgovorenom daje ljudski karakter, a njegovu djelovanju transparentnost, je perverzno, ili, kako je Pasolini rekao, opasno, uvod u tiraniju.

Za pokvarenog ili korumpiranog čovjeka ne kažemo da nema stopala ili dlan, već da nema obraza. Za karijeriste i ljigavce ne kažemo da su bezruki, već bez – lični. Za čovjeka općenito ne kažemo da je guznost, već ličnost. Čovjek = lice. Kao što dvoličan čovjek nije nogo – mjer, već lice – mjer.

Budući da je lice politička kategorija par excellence, mnoge su kulture, pogotovo domorodačke, američke, branile puštanje bradurina jer pokrivaju važan dio lica, a lice je temelj humane komunikacije. I mnoge europske države, pa i napredna Švicarska, zabranjuju vjernicama islamske vjeroispovijesti pokrivanje lica. To i te žene dehumanizira, i nije nikakva dužnost utemeljena u islamskim svetim spisima.

Kada je prošli tjedan novinar Marko Jurič nepravomoćno presuđen na deset mjeseci zatvora uz rok kušnje od dvije godine, bio je uredno obrijan. Dakle, vidjeli smo lice čovjeka koji je presuđen, ali nismo vidjeli lice moći koja mu je presudila, nepravomoćno, doduše.

Jer sutkinja MH, koja je presudila Juriča, iako je televizija dobila pisanu dozvolu predsjednika tog suda da se izricanje presude Juriču smije snimati kamerama, zabranila je da se nju snima, zabranila je da ljudi, zainteresirana javnost, vide lice koje ima moć. Ona se odlučila za izvršavanje moći bez lica. Kao u Big Brotheru, čuli smo glas Velikog Brata, odnosno Sestre, ali nismo vidjeli lice.

K tome, sutkinja MH u procesu protiv Marka Juriča izrekla je presudu u ime Republike Hrvatske, koja je i sama, tom logikom i postupkom MH, postala moć bez lica. Što je razlog za alarm jer je takvim postupkom i Republika Hrvatska prezentirana kao opasna država, kao moć bez lica.

Nakon Pasolinija, koji je još sedamdesetih progovorio o problemu moći koja skriva lice i od koje ga je hvatala tjeskoba, citirat ću i drugog velikog Talijana s ljevice, Agambena, koji o takvoj državi piše: “Država koja odluči da se odrekne svog obraza, lica, … je sa sebe izbrisala svaku političku dimenziju” i pretvorila se u prostor nekontrolirane moći.

Mračna vremena nacifašizma i komunizma u kojima je o sudbinama ljudi odlučivala moć bez lica nisu gotova. Kao što nije prošlo ni vrijeme verbalnog delikta, i pitanje je samo tko je sljedeći.

Obrazloženje presude bez lica u svojoj esenciji je laž. Radi se o kleveti. Novinar Marko Jurič, što god tko mislio o njemu, niti jednom riječju u inkriminiranim izjavama nije spominjao niti Srbe, niti srpsku manjinu, niti pravoslavne vjernike, već – četnike. A patrijarh Porfirije jest u Chicagu pjevao četničke pjesme i veličao zloglasnog četničkog koljača, svećenika Srpske pravoslavne crkve, popa Momčila Đujića, u skladnom zboru s još drugih pravoslavnih svećenika.

Ista Srpska pravoslavna crkva kojoj je isti Porfirije na čelu odlikovala je ordenom koji nosi ime pravoslavnog sveca četničkog vojvodu (tako se zove) Vojislava Šešelja, pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. Potpredsjednica Demokratske stranke i poslanica u Narodnoj skupštini Srbije Aleksandara Jerkov odlikovanje Šešelja je prokomentirala rekavši da, kao što su Srpska pravoslavna crkva i četnici devedesetih bili na istoj strani, tako su i danas.

Istina, kao što je Ruska pravoslavna crkva u funkciji Putinova ruskog sveta u bivšem SSSR-u, tako je i Srpska pravoslavna crkva u funkciji (veliko)srpskog sveta na području bivše YU, posebno danas u Crnoj Gori. I Porfirijeva uloga u Crnoj Gori je zorna postala onim helikopterskim desantom na Cetinju s kalašnjikovima, Porfirija koji u Republici Srpskoj zagovara promjenu granica, a ono što je Putinu Kiril, to je Vučiću, Šešeljevu učeniku, Porfirije i SPC. Ovo nije govor mržnje, već tužna istina vidljiva iz desantnog helikoptera.

Jedino sutkinja MH očito ne vidi, a i vlast u RH, da Porfirije i ekipa uopće ne skrivaju više svoje pravo lice i namjere. Oni su opasna moć s licem. I ne znam što me više plaši, MH moć bez lica, ili ovi s licem, otvoreno četničkim.

dr. sc. Ivica Šola
Slobodna Dalmacija