Domovina News
[ad_1]
Artur Rafaelovič Bagdasarov nije nepoznato ime u hrvatskim znanstvenim i stručnim krugovima, a posebice u jezikoslovnoj kroatistici. Ovaj ruski slavist i kroatist godine 1992. obranio je doktorsku disertaciju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, a u Hrvatskoj mu je objavljeno već nekoliko knjiga.
U ovoj knjizi sabrani su različiti jezikoslovni radovi koji su objavljeni u časopisima Filologija, Jezik, Kolo, Kroatologija te na portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća i drugim hrvatskim medijima od 2014. do 2022. godine te nekoliko dosad neobjavljenih članaka. U njima se autor bavi temama iz područja leksikologije, leksikografije, pravopisanja, te posebice jezičnom politikom u razdoblju druge Jugoslavije kao i sličnostima i razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika.
U prvome tekstu, naslovljenom O etnojezičnoj politici u socijalističkoj Jugoslaviji naglasak je na tzv. Novosadskom dogovoru, iz 1954., koji je hrvatski jezik gurnuo u zagrljaj jugounitarističke (zapravo velikosrpske) jezične politike. Drugi je naglasak na Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, o kojoj posebno piše u drugome tekstu. Njome je, ističe autor, poništena „jezičnopolitička dogovorna lingvistika” iz razdoblja Novosadskoga dogovora te ju smatra „povijesnom prekretnicom” u obrani ravnopravnosti i samobitnosti hrvatskoga jezika i branom jezičnom jugounitarizmu. „Deklaracija je”, ističe Bagdasarov na drugom mjestu, „velik i izvanredno važan povijesni događaj za Hrvatsku jer spaja narod i hrvatski jezik u nerazdvojivu cjelinu”. Stoga su ova dva uvodna teksta u knjizi logičan i dobrodošao podsjetnik čitatelju, pogotovo onim mlađima, na politički i društveni kontekst u kojemu se razvijao hrvatski jezik u drugoj polovici 20. stoljeća.
Podsjećajući na sve „golgotske postaje” koje je hrvatski jezik morao proći praktično od svoga postanja, a pogotovo u „političkom vrtlogu” dviju Jugoslavija, pa do međunarodnoga priznanja, Bagdasarov njegovu jedinstvenost i samosvojnost vidi u tome što hrvatski jezik „svoj identitet obnavlja i crpi iz tronarječne književnojezične baštine i sadašnjosti” (str. 44.), što će pjesnik i diplomat Drago Štambuk simbolički i stvarno uobličiti u „Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što” (koja je proglašena kulturnim dobrom i stavljena na Nacionalnu listu nematerijalne baštine).
U sljedeća dva teksta autor pod lupu stavlja Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. U prvome raspravlja o „normativnoj pravopisnoj hijerarhiji” u pravopisu, a u drugome tekstu o Institutovu Pravopisnom rječniku, iznoseći na vidjelo (u prvome tekstu) pravopisnu zbrku koju je taj pravopis stvorio, posebice kad je riječ o normativnome stvaranja preporučenih, dopuštenih i istovrijednih inačica, te (u drugome tekstu) brojne dvojbe i nedorečenosti koje se susreću u pojedinim pravopisnim natuknicama.
Slijede potom radovi s temama iz leksikologije koji imaju i objasnidbenu i savjetodavnu ulogu, a tiču se riječi momak i mladić, istodobno i istovremeno, zakletva i prisega, blagdan i praznik, Armenac/Armenka i armenac/armenka, Židov/Židovka i židov/židovka, sinod i sinoda, sport i šport i dr.
Pitanju norme i normiranja u jeziku autor se vraća u članku Faze u normiranju strukovnoga nazivlja i njihov normativni status, istražujući tu temu na primjerima programa Struna (Hrvatsko strukovno nazivlje) i Jena (Hrvatsko jezikoslovno nazivlje). A o kakvom je važnom pitanju riječ najbolje govori podatak, koji navodi autor, da se naime, prema nekim istraživanjima, 90 posto novih riječi u suvremenim jezicima stvara u strukovnom leksiku, pa stoga autor, uočivši neke nedostatke u spomenutim nazivoslovnim projektima, s pravom preporučuje da tom pitanju ubuduće treba posvetiti što više pozornosti.
Autor se pozabavio i Velikim rječnikom hrvatskoga standardnoga jezika (VRH), posebice njegovim normativnim i istoznačnim uputnicama, pa uočivši u njemu, dakako uz neospornu vrijednost (veliki opseg rječničke građe), i određene nedostatke, zaključuje kako je „odavno došlo vrijeme za izradbu normativnoga hrvatskoga rječnika s jasnim i preciznim kriterijima njegove standardnosti”. (str. 119).
Osvrćući se na Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik Marka Samardžije, u kojemu vidi još jedan dobar poticaj za proučavanje hrvatsko-srpskih jezikoslovnih razlika, Bagdasarov se ponovno vraća temi normativizacije (članak Normativne preporuke u hrvatskim rječnicima), pa se potom posvećuje različitostima i sličnostima u normiranju hrvatskoga i srpskoga jezika, ustvrdivši kako je hrvatskomu jeziku više svojstven propisno-opisni (preskriptivno-deskriptivni) pristup, a srpskomu opisno-propisni (deskriptivno-preskriptivni).
Na ovaj članak o razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika nadovezuje se članak Jezični suodnosi u hrvatskom i srpskom vojnom nazivlju, a knjiga završava metodičkim ogledom (s primjerom dobre prakse) o usporednom pristupu nastavi srodnih jezika (na primjerima leksičkih razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika). Na kraju knjige nalazi se opširan popis literature, s više od 180 bibliografskih jedinica, te podatci o objavljenim tekstovima u ovoj knjizi i bilješka o autoru.
U knjizi je riječ o pogledu na hrvatski jezik „s inozemnoga vidikovca”, i to pogled inozemnoga jezikoslovnoga kroatista, koji vrlo kompetentno ulazi u sva bitna pitanja hrvatskoga jezika, posebice kad je riječ o pravopisnoj problematici i njegovu suodnosu sa srpskim jezikom, do 1991. godine, a onda i o samostalnom razvoju hrvatskoga jezika od tada do danas, pri čemu – kako vidimo iz autorovih rasprava u ovoj knjizi – pred hrvatskim jezikoslovcima stoje još brojna neriješena pitanja koja ne bi smjela ostati – nerješiva. Za dobro hrvatskoga jezika!
Ivan Rodić
Školske novine, god. LXXIV., br. 23-24, str. 32., Zagreb, 13. lipnja 2023.
[ad_2]
Source link
